Tagovi

UMJETNI VLASNIK

Petar Bosnić Petrus
UMJETNI VLASNIK
Vlasništvo i upravljanje njime – ius gubernandi

Prije nego počnem izlaganje moram vam reći da je ovo štivo samo za ekstremno dubokoumne ljude, genije kakvi se vrlo rijetko rađaju i imaju interesa samo za ovakve, fundamentalne misli. No, paradoksalno, to je istovremeno i izvrsno štivo za velike budale, jer sam se potrudio, a i uspio jedan teški problem predstaviti tako jasno i jednostavno da ga mogu razumjeti i najveće budale. Ovo je, dakle, štivo za svakoga, u što ćete se uvjeriti nakon što ga pročitate.

Čitatelju će se vjerojatno učiniti da sam se odmah na početku poprilično udaljio do naslovljenog predmeta. No to je samo privid. Do tog, prividnog, udaljavanja, a zapravo stvarnog približavanja materiji koju ću izložiti nužno dolazi jer, htio, ne htio, moram ukazati na to da sam ja taj koji razumije ljude i vrijeme u kojem živimo, a i narav ljudske vrste uopće, a da moji suvremenici ne razumiju, ni sebe, ni mene, ni svoje vrijeme. A da stvar bude još komičnija, svi oni misle da sam ja taj koji nešto ne razumije.

!!!???

Veću ludnicu, priznajte, teško je i zamisliti.

Još samo riječ dvije ljudima koji su zadržali onu, danas vrlo rijetku i predragocjenu ljudsku sposobnost – sposobnost učenja.

Nemojte vi mene učiti, nego učite od mene.

***
Ali, da se počnemo baviti i naslovljenom temom.

Vlasništvo je metoda ili zakonomjernost, ili pak sistem pravila po kojima se čovjek odnosi prema predmetu o kojem mu ovisi život, i s kojim individue, društva, nacije i cijela vrsta zadovoljavaju svoje svakodnevne potrebe i ostvaruju svoje vitalne i ultimativne interese i ciljeve.

Predmet vlasništva zapravo je sama čovjekova vlastitost izvan njegove kože - ospoljena, ili opredmećena vlastitost - život i duh - ospoljen ili izvanjšten posredstvom rada ili kakvim drugim zakonitim načinom . Vlasništvo se ne može steći na nezakonit način.

Predmeti vlasništva nisu samo predmeti za održavanje života i postizanje ciljeva individua, nego i sredstva za održavanje života i ozbiljavanje ciljeva, grupa, društava, nacija i cijele ljudske vrste.

Najbolje se prema svom vlasništvu odnose oni subjekti koji, načinom na koji se odnose, uz svoje osobne interese i ciljeve, ostvaruju i ciljeve društva ili cijele ljudske vrste. Ti subjekti, bili oni individue, poduzeća, klase, elite ili države s pravom postaju najugledniji subjekti - najbogatiji, najmoćniji, najpoštovaniji itd. Oni pak subjekti koji se prema svom vlasništvu odnose loše, propadaju zajedno s njim.

Vlasnik slijedi sudbinu svog vlasništva.- Fati dominii sui, dominus sequitur.

***

Privatno i društveno vlasništvo

Privatno vlasništvo – pravo isključivog i neograničenog raspolaganja predmetom vlasništva. To pravo može imati samo jedna fizička ili pravna osoba.

Nasuprot duboko uvriježenom i vrlo raširenom mišljenju, ja tvrdim da je uspostavljanje privatnog vlasništva bilo, između ostalog, i uvođenje pravde u ljudsko duštvo i ljudski svijet uopće.

Kako smo već rekli: onaj ko je imao veće urođene sposobnosti i ko se na bolji način, više i marljivije brinuo o svom vlasništvu taj je bolje živio, imao veći ugled i utjecaj u duštvu. Ko ga je znemarivao, taj je propadao. Također smo već rekli da „Vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasništva“ - Fati dominii sui, dominus sequitur.

To stalno trebaju imati na umu, ne samo individue, nego i cijela ljudska vrsta, jer i ona slijedi sudbinu svoga vlasništva.

Vlasništvo čuva onu vrstu koja čuva svoje vlasništvo.

Institut privatnog vlasništva, dakle, nije čuvao samo vlasništvo i egzistenciju nadarenih i marljivih individua, nego je istovremeno, čuvao i cjelokupno vlasništvo i dostignuća nacija i vrste i unapređivao ih zajedno sa njihovom slobodom, lakoćom i smislom življenja.

Uspostavljanje privatnog vlasništva bilo je, dakle, stvaranje jednog velikog dobra.

No, ja ne previđam ni one loše strane privatnog vlasništva, nego štoviše, u većini svojih radova podsjećam na to da ih je već Platon prilično jasno uočio i postavio zahtjev da se one otklone i to uspostavljanjem zajedničkog ili društvenog vlasništva.

Kad se pažljivije analizira vidi se da ovaj Platonov zahtjev za uspostavljanjem zajedničkog vlasništva nije bio nikakav napredak, nego nazadak. To je zapravo bio zahtjev za povratak na zajedničko, neolitsko, vlasništvo.

Već je Platonov suvremenik i učenik, Aristotel - uz samog Platona, jedan od nekoliko najvećih mislilaca što ih je dao ljudski rod – već je, dakle, Aristotel, kritikom učiteljevih ideja, sasvim jasno i razložno, pokazao da bi države utemeljene na takvom vlasništvu ubrzo propale, jer se nitko ne bi htio brinuti o njemu – nitko, naime ne bi htio brinuti se, raditi i proizvoditi, jer je to teško, i svako bi želio i očekivao da to učini netko drugi umjesto njega. Ljudi čak i brige mole da pređu na nekoga drugoga, a kamo li neće poslove.

Iz oprečnog stava ovih mislilaca počela je nastajati aporija ili antinomija: privatno vs društveno, koja s nesmanjemom žestinom i aktualnošću postoji i danas.

Interesantno je to, da su se baš Platonovom zahtjevu kasnije priklonili brojni veliki mislioci, zaključno s Marxom, a i mnogi napredni ljudi uopće, naročito intelektualci (postoji izreka da je revolucija, nakon Marxa bila postala «opijum za intelektualce»), pa su, početkom dvadesetog stoljeća, u velikom broju zemalja, prvenstveno intelektualci doista i uspostavili društva utemeljena na društvenom vlasništvu. No ova su društva ubrzo propala upravo iz onih razloga i onako kako je to, prije više od dvije tisuće godina bio pretkazao Aristotel.

Komunistički revolucionari i reformatori vlasništva imali su plemenite i uzvišene ciljeve, ali nisu znali puteve ni metode, tj. način na koji su se ti ciljevi mogli ostvariti, pa je povijest morala čekati da ih tek ja otkrijem. No to moje otkriće još nitko nije primjetio iako je učinjeno prije više od trideset godina.

Današnje stanje, međutim, kako ja mislim, usprkos sasvim točnoj i opravdanoj Aristotelovoj kritici, više nego ikoje ranije stanje pokazuje da su zahtjevi za reformom vlasništva ipak bili opravdani i da se civilizacija više ne može razvijati na temelju tradicionalnog privatnog vlasništva, ali, naravno, niti na temelju društvenog.

Sada živimo u situaciji u kojoj zadovoljavajuće dobro ne funkcionira niti jedan od poznatih nam oblika vlasništva. Kasnije ću pokazati da je to fundamentalno velik problem, jer vlasništvo je onaj pravi, imanentni temelj na kojem se temelji društvo ili ljudski svijet uopće, civilizacija, pa će izići na vidjelo da živimo u bestemeljnom ili besprincipijelnom svijetu. No to će, nažalost, moći primjetiti samo ljudi iznimno oštrog duhovnog vida.

Stvaranje umjetnog vlasnika.

Ako bi umjetno biće o kojem sam puno govorio u prethodnim tekstovima (a umjetno biće nije ništa drugo do kapital, odnosno, točnije, kapital je umjetno biće kojeg je stvorio čovjek - ljudska vrsta), ako bi, dakle, kapital postao još i umjetni privatni vlasnik, ili, kraće, umjetni, virtualni vlasnik, ostvario bi snove koje su sanjali veliki mislioci poput Platona, Morusa ili Marxa, ali i veliki vizionari, pisci, pjesnici i revolucionari, a i cijeli onaj napredniji, ontogenični dio čovječanstva, a vrlo je vjerojatno, nesumnjivo da bi umjetni vlasnik ostvario i puno više od toga. Ali, ostvario bi, kako sam također već rekao, više i od onih trezvenih, konzervativnih mišljenja, koja su, poput Aristotelovog, Tominog, Lutherovog, Kantovog, Hegelovog ili Weberovog bila zagovornici održavanja tradicionalnog oblika privatnog vlasništva – jer su živjeli u zabludi da je to jedini mogući oblik privatnog vlasništva.

Usput. Čini se da je spomenuta antinomija privatno vs društveno proizišla iz nekakvog patološkog suženja ljudske svijesti. To je doista bilo sasvim usputno, ali mislim da u tome ipak ima jako puno istine.

No, idemo dalje.

Uspostavljanjem umjetnog vlasnika izlazimo, dakle. iz one bezglave i pogubne antinomije DRUŠTVENO – PRIVATNO. Ali ne radi se samo o tome. Uspostavljanjem umjetnog vlasnika uspostavlja se i sinteza, vrhunac u razvoju institucije vlasništva.

No da se vratimo malko u našu bezglavu prošlost, od koje, nažalost, ni sadašnjost nije ništa pametnija.

Društveno vlasništvo.

Pobornici društvenog vlasništva nisu naime shvaćali da vlasništvo može biti isključivo privatno i da sam izraz vlasništvo zapravo već kaže, podrazumijeva ili znači: privatno. Izraz «privatno» dolazi od latinskog glagola privare – lišiti. Vlasnik je onaj ko ima ovlaštenje da lišava prava sve druge ljude na to da gospodare ili upravljaju predmetom njegovog vlasništva.

Privatno vlasništvo počiva na tri momenta – tri grupe ili tri vrste prava : ius utendi, ius fruendi, i ius abutendi – utendi - pravu upotrebe (posjedovanja),; fruendi - pravu plodouživanja, i abutendi - pravu zloupotrebe ili uništenja. Vlasnik lišava sve druge osobe prava ius abutendi - prava na zloupotrebu ili uništenje svog vlasništva. Jedino on ima pravo nekažnjeno uništiti, zloupotrebiti ili oštetiti svoje vlasništvo.

Pravo korištenja - ius utendi i pravo plodouživanja – ius fruendi vlasnik, po svojoj volji, može, ali i ne mora privremeno prepustiti drugima, pod uvjetima ili po cijeni o kojoj se dogovore. Ius abutendi ne može se privremeno prepustiti drugima, iznajmiti ili štogod slično. Naravno, vlasnik može prodati to svoje pravo ili ga darovati, ali tada samog sebe bespovratno lišava tog prava i prestaje biti vlasnikom.

Današnji zakoni, a zapravo običaji, nehotično i neplanirano dopuštaju ius abutendi – pravo zloupotrebe ili uništavanja - cijelom jednom širokom društvenom sloju, i to upravo onom koji nije vlasnik, ali koji upravlja kapitalnim dobrima a i cjelokupnim nacionalnim vlasništvom i koji, radi lakog ostvarenja svojih interesa, može učiniti, a stvarno i čini najveće štete na kapitalnom vlasništvu.

Kažnjavanja nema,

Osim naravno onog ritualnog, kad režim izabere žrtvenog jarca i sudi mu radi toga da bi ztastrašio mase ili stvorio privid o svojoj pravednosti i efikasnosti. Žrtveno jare može biti čak i neki stvarni krivac, netko ko je uistinu zamračivao tj. nezakonito prisvajao razna dobra.

Ako se i vode sudski procesi protiv ljudi koji su se obogatili zapuštanjem i upropaštavanjem tuđeg vlasništva o kojem su trebali brinuti, onda upravo ti ljudi, stvarni krivci dobijaju sudske sporove, i k tome još i velike odštete, jer nema zakona po kojem bi mogli biti osuđeni i kažnjeni. Nulla crimen, nulla poena sine lege – Tamo gdje nema zakona, nema ni krivnje ni kazne.

Tko god danas diže tužbu protiv takve vrste varalica, čini to uglavnom na svoju štetu i nesreću. No kad to čini država onda ona, u nekim zemljama, da bi izbjegla vlastitu štetu i sramotu, od pravosuđa pravi farsu i sprdačinu – čini štetu cijelom društvu.

Stvaranjem umjetnog privatnog ili virtualnog vlasnika, svaku bi nedozvoljenu zloupotrebu bilo moguće kazniti odgovarajućom kaznom, a produktivna upotreba bila bi nagrađivana srazmjerno svojoj produktivnosti.

O tome pogledaj u nekom mom prethodnom tekstu: Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti rada admnistracije.

Virtualno privatno vlasništvo, lišilo bi, dakle, prava ius abutendi – prava na zloupotrebu ili uništavanje - sve osobe u društvu, uključujući i dosadašnjeg, živog privatnog vlasnika koji je imao to pravo. To bi bila totalna privatizacija.

No ni totalna privatizacija ne može unaprijed i potpuno spriječiti – prohibere - zloupotrebu ili uništavanje ljudskog kapitalnog vlasništva, ali ju može kažnjavati, što današnje zakonodavstvo i pravosuđe ne čine, nego ju nehotično, zbog svojih nesavršenosti moraju dopuštati, permittere ( a preblagim zakonima i podsticati). Da ponovimo Nulla crimen, nulla poena sine lege. – Tamo gdje nema zakona, nema, ni prekršaja, ni kazne.

Tamo pak gdje postoje takvi zakoni što efikasno štite kapitalno vlasništvo, oni siju strah u duše lupeža i varalica. A upravo je strah od kažnjavanja, a ne nekakav moral ili „svijest“ bilo ono što je, otkad postoje zakoni, u vrlo velikoj, ako ne i najvećoj mjeri sprečavalo zločine, krađe, prevare, zloupotrebe i zlo uopće.

Razvoj vlasništva.

Obično se smatra da je neolitsko, plemensko ili zajedničko vlasništvo bio prvi oblik vlasništva i da je to bio vrhunac pravednosti.

!!!???

Potom je uslijedilo privatno vlasništvo. Nastalo je tako da je jedan daroviti fizički ili pravni subjekt lišio prava - privatio ili privare – sve druge subjekte, - prava (ovlaštenja) na upravljanje nekim predmetom vlasništva.

To se pak smatralo nekakvom velikom nepravdom.

!!!???

Moram primjetiti da ljudsko „znanje“ ima toliko loših, naopakih predrasuda i zabluda da bi čovjeka koji ih je stvorio možda trebalo, zvati homo non sapiens, a ne homo sapiens.

Tisućama godina nakon uspostavljanja privatnog vlasništva i njegove bitno uspješne prakse, krvavim je revolucijama, kako smo već govorili, bilo uništeno i uspostavljeno tzv. društveno vlasništvo. To, društveno vlasništvo, koje su mnogi mislioci smatrali sintezom razvoja institucije vlasništva, bio je zapravo, kao i kod Platona, Marxov, a i općeljudski povratak na neolitsko plemensko vlasništvo, samo pod drugim imenom. A i vlasnik nije bilo neko pleme, nego cijela država koja se sastojala od brojnih plemena, grupa, gradova sela, pokrajina, profesija. itd.

Društvo, kao nekakav opipljivi, čvrsti realitet i pravni subjekt ili pravna osoba zapravo ne postoji, pa ono nikako nije ni moglo imati funkciju vlasnika. No tu je bila država, koja je bila više nego opipljiva i čvrsta, pogotovo kad se pojavljivala u formi pendreka i imala je stvarni pravni subjektivitet, osobnost, pa se dobro držala i dugo održala. Država je bila pravna osoba par exellance.

Strogo govoreći, slijedom onoga što je upravo rečeno, društveno vlasništvo koje se, kako sam već rekao, čak smatralo sintezom razvoja instiucije vlasništva, nikad nije ni postojalo niti je moglo postojati. Državno vlasništvo je postojalo, ali to je nešto sasvim drugo.

U skladu sa Hegelovom triadičkom dijalektikom, smatralo se da je razvoj ove institucije, institucije vlasništva tekao od teze, plemenskog, preko antiteze, privatnog do sinteze, društvenog, što je nonsens. Tako sam i ja prije mislio.

Ali, pustimo to.

Razvoj te institucije do sada je, kako se čini, realizirao samo dva stupnja.: Tezu i antitezu – plemensko i privatno vlasništvo. Ko pročita neke moje prethodne radove vidjeti će da bi sinteza razvoja tek trebala uslijediti i to u stvaranju umjetnog vlasnika.

Na radikalnoj kritici one moje prvotne teze je naročito inzistirao moj prijatelj, prof. Damir Fresl. I uporno mi tvrdio da sam ja bio pogriješio kad sam klasični kapital odnos proglasio vrhuncem, sintezom razvoja vlasništva. Tako sam mislio jer smatram da je ljudska vrsta već u 18 tom stoljeću izvela uspješnu sintezu u stvaranju umjetnog bića. No, sada mi se nekako sve više čini da je on bio u pravu i da umjetni vlasnik nije prosta epiteza u razvoju institucije vlasništva, nego istinska sinteza. Riječi mu se pozlatile, jer puno je teže i vrednije izvesti sintezu nekog razvoja nego njegovu epitezu.

No, da nastavimo.

Privatno vlasništvo nije nastalo iz ljudske pohlepe, iz nepravde, ili radi nepravde. Dapače, jedino takav oblik vlasništva kao što je privatno može jasno i točno pokazati ko ostvaruje svoje interese na način kojim se istovremeno ostvaruju interesi društva i interesi cijele ljudske vrste i pokazati kolika i kakva treba biti njegova nagrada. Ili pak, s druge strane, nedvosmisleno jasno pokazuje ko je odgovoran za zapuštenost i propalost neke čestice privatnog vlasništva , te tko bi, kako i koliko trebao odgovarati za to.

Privatno vlasništvo, dakle, nastalo je u interesu pravde.

No vratimo se korak unatrag.

Nedostatak uobičajenog, tradicionalnog privatnog vlasništva kod kojeg je vlasnik živa privatna osoba, jest to što su, poput velikih umjetnika, jako rijetki ljudi koji su iznimno poduzetni, tj. daroviti, sposobni povećavati i usavršavati vlasništvo kojim vladaju ili vlasnikuju. Drugi veliki nedostatak je to što sposobnog gazdu često naslijedi rasipnik, koji uništi sve što je stvorio njegov prethodnik i predak, a dešava se i to da cijele generacije uništavaju dostignuća onih prethodnih generacija koje su bile vrijedne i kreativne.

Veliki nedostatak tradicionalnog privatnog vlasništva koji se, zbog usložnjavanja i birokratizacije posla, javio u novije vrijeme i koji poput raka pokazuje tendenciju uvećavanja, jest to što predmetom vlasništva više ne mogu upravljati njegovi vlasnici, koji nužno dijele sudbinu svog vlasništva, nego školovani manageri, čija sudbina ne ovisi o sudbini vlasništva kojim upravljaju, pa nisu ni motivirani na to da ga razvijaju ni povećavaju, nego su, dapače motivirani na to da svoj dohodak povećavaju okradanjem, zanemarivanjem, zapuštanjem ili uništavanjem vlasništva. Takav odnos prema predmetu upravljanja usporava ili onemogućuje razvoj, društva i civilizacije, a velike mase zaposlenika ostavlja bez posla i baca na ulicu. I na kraju, ono što je najvažnije: takav odnos prema vlasništvu, ometa, usporava ili onemogućuje ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

Kako kažu Ekonomisti, „gospodarski manageri počeli su se ponašati kao politički gospodari: raspolažu tuđim dobrima bez vlastite odgovornosti.“No, o tome će više biti riječi u članku - VLASNIŠTVO I UPRAVLJANJE NJIME -ius giubernandi – pravo upravljanja.

Rezultat je onaj Vicoov ricorso, te ekonomska i općenito civilizacijska kriza svjetskih razmjera, kriza kakve nije bilo još od propasti Rimskog carstva.

Odnos društvenih subkjekata prema kapitalnoj ili produktivnoj imovini društva, u prethodmim sam radovima ilustrirao ovim trokutom:

Trokut ???

Trokut predstvlja društvo. Vrhovi A,B,C su ključni subjekti . A je vlast, B je vlasnik, C je radnik, a onaj P u sredini je produktivna, kapitalna imovina društva.

U Neolitskom, zajedničkom vlasništvu ovi subjekti nisu strogo razlučeni a imovina društva, tj. plemena je teritorij kojeg nastanjuje pleme i sve na njemu. Priroda radi, a čovjek troši njene proizvode. Nema ni motiviranih ni demotiviranih subjekata, jer se ne može utjecati na prirodnu proizvodnju.

Zajedničko neolitsko vlasništvo moglo se održati i desetinama tisuća godina, jer se tu nije mučio, tj. radio i proizvodio čovjek, nego priroda. Čovjek se brinuo samo o potrošnji.

Kad čovjekove potrebe i potrebe njegove misije više nisu mogle zadovoljiti tvorevine i produkti prirode, počeo je sam; “u znoju lica svojega“ proizvoditi ono što mu je trebalo. TADA je počelo nastajati privatno vlasništvo. To je bilo u vremenu prije rane Antike. Jedini motivirani subjekt tu je bio subjekt B. – robovlasnik. U Zapadnoj civilizaciji, krugu motiviranih priključio se i subjekt C, radnik. Subjekt A, vlast još nikad nije bila u krugu motiviranih.

Stvaranjem umjetnog vlasnika i taj subjekt pristupio bi krugu motiviranih, a i sam kapital, P, koji bi postao umjetni vlasnik.

U prethodnim sam radovima podrobno pokazao da je krajnja, skrivena svrha svekolike čovjekove proizvodnje i svih proizvoda, bilo onih korisnih ili ugodnih, bila ostvarenje transempirijkih ciljeva ljudske vrste, ciljeva za koje se može pretpostaviti da će se ostvariti u nekoj dalekoj budućnosti. Ovo bi vam bez ikakvog premišljanja potpisao i sam Hegel i rekao da je to jedno od lukavstava Providencije, svjetske povijesti ili Svjetskog duha.

Ali, vratimo se mi ipak našem predmetu.

Glavna funkcija privatnog vlasništva jest to da pokaže koliko je koji subjekt doprinio ostvarenju one skrivene svrhe - transempirijskih i metabioloških ciljeva ljudske vrste - i da mu se s obzirom na vrijednost i veličinu njegova doprinosa odredi i nagrada. Zato sam govorio da je uvođenje privatnog vlasništva bilo također i uvođenje pravde u ljudski svijet.

Tamo gdje radi i muči se čovjek, zajedničko vlasništvo ne može se održati, jer čovjekov je rad opredmećenje njegovog vlastitog bića. Nitko drugi osim mene ne može biti gospodarem onoga u čemu se opredmetio moj život, dar ili rad i muka, osim naravno ako mu ja to ne prodam, zamjenim za nešto drugo, ili pak darujem.

Kad umjetno biće preuzme sve ili gotovo sve poslove od čovjeka, on će ponovo postati potrošač kao u neolitskoj zajednici. No pomoću ove nove potrošnje umjetnom biću moći će se određivati u kom pravcu mora razvijati sebe i svoje proizvode, kako bi što bolje ugodio čovjeku. Potrošnja će postati degustacija proizvoda umjetnog bića. Pri tom ćemo, naravno morati paziti da nusproduktima te „degustacije“ ne uništimo cjelokupno prirodno biće, nego da ga obnovimo do onakvog oblika kakvo je postojalo u vrijeme paleolitske ili barem neolitske civilizacije.

I ovdje treba imati na umu da se takva, kreativno-potrošačka civilizacija neće moći temeljiti na nekakvom društvenom vlasništvu. Pored toga, i ovdje će se morati gledati i morati bolje nagrađivati onoga ko daje veći ili bolji doprinos ostvarivanju ciljeva ljudske vrste.

Ovlaštenja umjetnog vlasnika.

Uspostavljanjem umjetnog vlasnika čovjek prestaje biti vlasnik a to postaje kapital.

Njegova ovlaštenja slična su ovlaštenjima živog vlasnika. Ius utendi, fruendi i abutendi. Vidi Zakone.
Umjetni vlasnik sklapati će radni odnos na temelju slobodne suglasnosti dviju volja – svoje i budućeg zaposlenika, a razvrgavati ga isto kao i živi – na temelju odluke jedne volje – bilo svoje, bilo volje zaposlenika. To su neke ključne sličnosti.

A evo i nekih razlika.

Umjetni vlasnik neće smjeti, niti će moći koristiti – utere- (ius utendi) radnu snagu tako da ju potkrada ili potplaćuje, a niti preplaćuje, ili šikanira, što oni živi vlasnici vrlo rado i često čine. Za jedno i za drugo ili treće predviđene su zakonske kazne.

Vlasničko ovlaštenje – ius abutendi – pravo uništenja - umjetni vlasnik smjeti će koristiti samo kao pravo da odbacuje zastarjelu neproduktivnu tehnologiju i otpušta loše radnike. Neće moći, poput živog vlasnika, prokockati ili zapiti svoje poduzeće, tj. samoga sebe, niti smjeti kupovati predmete luksuza ili trošiti novac na kurve i slično.

A sada riječ, dvije o nečemu što ide uz tradicionalno privatno vlasništvo.

Živim privatnim vlasnicima predbacivalo se da su eksploatirali ljude koje su zapošljavali. Ne može biti sumnje da su se takve stvari događale i to vrlo često, ali ta eskploatacija ipak je bila akcidentalna pojava.
Naime, u naravi je ljudskog postojanja da jedna generacija proizvede što više, a potroši što manje, te da što veći višak vrijednosti svoga rada preda slijedećoj generaciji. Ovo je bila generacijska ili međugeneracijska štednja - žrtva napretku. A ona se odvijala tako da su poduzetni ljudi oduzimali radnicima dio dohotka, ulagali ga u razvoj i povećavanje kapitala, kako bi onaj oduzeti dio dohotka mogli sutra, čak uvećan isporučiti djeci onih „zakinutih“ radnika.

Ta se međugeneracijska štednja, ili žrtva napretku, katkada iz sebičnosti, gluposti i nerazumijevanja, a katkada zlonamjerno proglašavala ekspoatacijom.

Istina, kao što smo već natuknuli, bilo je bogatih privatnih vlasnika, koji su, umjesto u kapital, radnički novac ulagali u svoje palače i ugodan i rastrošan život, a radnike stalno držali u bijedi i jazbinama, kako je govorio Marx. To, jasno, nije bilo dobro, ni pravedno, a, slučajeva eksploatacije, iako je ona akcidentalna pojava, bilo je, nažalost, možda i više nego slučajeva samožrtvovanja i stvarne međugeneracijske štednje.

Ovdje se moramo osvrnuti na nešto veoma važno:

Dobro je da se grade one veličanstvene i udobne palače, piramide. Eifelovi tornjevi, WTC towers, Burj Khalifa tower i druge slične stvari, jer to, širokim ljudskim masama zorno ukazuje na veličinu i pravu moć ljudske vrste i upućuje na to da ona nema samo one prizemne, biološke ciljeve, nego da teži ka onima koji se ostvaruju na nebesima. Ovakva djela u ljudima bude snagu i entuzijazam.

Ali i ova veličanstvena djela češće nastaju tamo gdje je manje eksploatacije, a više stvarne, produktivne međugeneracijske štednje. Sama ta djela zapravo su specifično opredmećena međugeneracijska štednja, slično kao i ostali elementi umjetnog bića: TV, mobiteli, internet, orbitalne svemirske stanice i tako dalje, dalje i dalje. No, treba imati u vidu da smo tek zakoračili na područje beskraja.

Gotovo da je nepotrebno napominjati da bi umjetni vlasnik sprečavao eksploataciju, a prakticirao onakvu međugeneracijsku štednju o kojoj smo govorili. No o tome smo puno pisali na drugim mjestima, pa ćemo se ovdje zaustaviti.

Što tiče pravednosti plaćanja rada, i visini dohotka zaposlenika oni bi se temeljili na specifičnoj primjeni principa radne teorije vrijednosti. Evo jednog jednostavnog primjera :

Radni sat nekvalificirane radne snage vrijedio bi npr: 100 KN.

Ako bi proizodnja ili formiranje kvalificirane radne snage koštala dvostruko više od proizvodnje nekvalificirane, onda bi sat njenog rada, kapital, tj. umjetni vlasnik trebao plaćati 200 KN itd. No to bi bila samo osnova plaćanja. Veličina ukupnog dohotka ovisila bi o kvaliteti rada određenog radnika i broju odrađenih radnih sati itd.

Veličina dohotka managera ovisila bi o veličini QPK - kvocijenta produktivnosti kapitala kojim on upravlja. Cijene radnih sati običnih radnika, a također i visina managerovog dohotka bile bi propisane jednom tablicom. Možete ju vidjeti na mnogo mjesta u mojim ranijim radovima.

Tvrtke koje bi imale viši QPK imale bi i više cijene radnih sati svih kvalifikacija. Time se hoće postići to da se tvrtke više bore za razvoj i usavršavanje svog kapitala nego za prosto povećavanje njegove mase.
U ovakvom sistemu plaćanja, ne bi bilo egalitariznma niti solidarnosti, jer one uvijek idu na štetu onih boljih, a na korist lošijih radnika ili managera, a time i na štetu cijelog društva. Solidarnost je neophodna tamo gdje se zbiva neka katastrofa ili kakva druga, slična nevolja, a u društvu u kojem život normalno teče, potrebna je funkcionalnost. Ona daje više nego dovoljno plodova, tako da mogu pristojno i ljudski preživjeti i oni koji nisu osobito niti dovoljno sposobni.

A sada nešto drugo.

Već više od dvije tisuće godina vodi se nepotrebna, sljeparska i krvava diskusija o tome: treba li vlasništvo biti privatno ili društveno. Kako sam već rekao, ta je diskusija nesumnjivo proizišla iz naročitog suženja ljudske svijesti, jer istina je bila u nečem sasvim trećem – u tome da treba uspostaviti umjetnog vlasnika.

I kada na kraju netko, nakon više od dvije tisuće godina dolazi sa ispravnom idejom – idejom umjetnog vlasnika – nitko ne primjeće, ni njega, ni tu ideju, koja, nakon čak i više od od dvije tisuće godina, čini konačni, produktivan iskorak iz te sljeparske svađe koja je bila prosto gubljenje vremena i nepotrebno prolijevanje mnoge krvi.

Jedini rezultat ovog mog otkrića do danas jest to da se, već nekoliko desetljeća, ja (i ne samo ja), pitam: kako je moguće da se, u civilizaciji koja živi od nečega novoga, od napredovanja, kako je, dakle, moguće da se u toj civilizaciji tako žilavo i uporno odbijaju iznimno vrijedne nove, neophodne stvari koje bi omogućile napredak?

Ako netko vrlo jasno pokaže da put kojm treba ići čovječanstvo ne vodi, ni lijevo, ni desno, a niti natrag, nego naprijed, kako je moguće da to nitko ne vidi?

Kako je mogće da netko vrlo jasno pokazuje da zna način na koji se ostvaruju snovi čovječanstva, a da to gotovo nitko ne razumije?

Kako je mogće da netko vrlo jasno pokazuje da zna način na koji se ostvaruju snovi čovječanstva, a da to gotovo nitko ne razumije?

Komentari

Kak bi bilo da ti dubokoumni

Kak bi bilo da ti dubokoumni sa Aluzijom otvorite novi blog, pa svoje dubokoumne misli podijelite sa dubokoumnim istomisljenicima.

Kaj se mucite sa nama plitkoumnima.

Tko je glasao

skviki

šuška se po štutgartu da si skoro dobio moždani pokušavajući riješit sudoku u jutarnjem, jel istina to?

Tko je glasao

Lignja, Daj ti nama riječi

Lignja,

Daj ti nama riječi sljedeće:

Polegnete me i ja sam sve, a ako me prepolovite nisam ništa.

Tko je glasao

ti

si jedno veliko ništa i polegnut i prepolovljen.

Tko je glasao

Skviki

Načelno govoreći, jest. ali nije bio po srijedi sudoku, nego jednadžba za kaskadni proces pri doticaju materije sa antimaterijom, i nije se radilo o moždanom udaru, nego o Nobelovoj nagradi, no to nije bilo skoro, nego već prije mnogo godina,

Tko je glasao

Skviki

Ovdje je većina dubokoumna.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Novi dnevnici

  1. živjeti od otpada i smeća od aluzija komentara 0
  2. Pred parlamentarne izbore u Njemačkoj (1): ankete i socijalna psihologija od Zoran Oštrić komentara 0
  3. Javno trganje originalnog znaka,mrtvom HOS-ovom ratniku,nije odavanje počasti nego izdajnička zlouporaba i zločiniziranje Hrvata od ppetra komentara 0
  4. demoKracija ministara od aluzija komentara 0
  5. I bez SAD, svijet nastavlja akcije zaštite klime od Zoran Oštrić komentara 0
  6. Predsjednik vlade RH, A. Plenković, odrađuje protiv SAD-a i predsjednika D.Trumpa, protiv KGK i protiv RH od ppetra komentara 2
  7. historijska top lista uspješnih opsjena/ra od indian komentara 95
  8. čovjek proizvodi uzrok i posljedice od aluzija komentara 0
  9. čovjek ima alat... alat ima čovjeka od aluzija komentara 0
  10. Trg maršala Tita od aluzija komentara 1
  11. UMJETNI VLASNIK od petarbosni4 komentara 6
  12. Stanje Firmi U Bosni I Hercegovini od AlexD komentara 0
  13. Mala analiza od drvosjek komentara 46
  14. gospodari naši od aluzija komentara 0
  15. imati NOVO za posljedicu NOVU od aluzija komentara 0
  16. zadomspremni od drvosjek komentara 5
  17. NE jednakost zašto postoji od aluzija komentara 0
  18. Razotkrivanje: „Istanbulska konvencija“ je agresija na sve države koje su zaštitile brak kao zajednicu muškarca i žene od ppetra komentara 9
  19. I meni je žao svih nevinih od drvosjek komentara 31
  20. porezoPrimci naredboDavci ŠEFovi od aluzija komentara 0
  21. VLASNITVO I UPRAVLJANJE NJIME - ius gubernandi od petarbosni4 komentara 15
  22. Ne prestanete li s „pomirbom“, zakrvit ćemo se još i više od Feniks komentara 26
  23. kobna diktatura ŠEFovanja - ažuriranje 2017-08-16 od aluzija komentara 0
  24. naređenje/izvršenje (a za NE poslušnost kažnjavanje) od aluzija komentara 0
  25. Vlada treba služiti građanima od Mucke komentara 0

Trenutno online

  • Registriranih korisnika: 0
  • Gostiju: 31

Novi korisnici

  • mmarijan
  • Crvena
  • gived
  • AlexD
  • Voltron