pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Uz poznatih sedam, od kojih je četvoro pokojnih, broj sudionika zajedničkog plana protjerivanja srpskog stanovništva iz Hrvatske 1995. povećan je za još sedmoricu, među kojima se nalaze jedan politički aktivan HDZ-ovac iz prvih redova te HDZ-ov biznismen koji sklapa unosne poslove s državom. Pokušavajući umanjiti štetu zbog javne spoznaje da HDZ još uvijek nije dovršio svoju transformaciju u stranku koja ne štiti osobe pod sumnjom za supočiniteljstvo sistemskih zločina visoke ozbiljnosti, Andrija Hebrang učinio je ono što je mislio da treba kako bi devalorizirao spoznaju da su mu stranački kolege pod sumnjom da su arhitekti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.To je popis obnašatelja funkcija. To nije sumnja na temelju činjenica, nego samo na temelju vojne i političke funkcije, to piše izrijekom u dokumentu. Nema nikakve krivice niti sumnje. Nije iznesen niti jedan detalj koji bi sumnjičio te ljude.
Jutarnji listNo ovom izjavom Hebrang je pogodio bit odgovornosti opisane retoričkom bombom "udruženi zločinački pothvat" koja kaznena djela neposrednih počinitelja na terenu imputira osobama na visokoj funkciji koje su, makar strukturalno daleko od zločina, upravo oni ključni pojedinci bez čijeg bitnog doprinosa sistemski zločin nije moguće provesti. Sumnja na temelju "vojne i političke funkcije", koju Hebrang ističe, ključ je kako zapovjedne odgovornosti tako i odgovornosti po udruženom zločinačkom pothvatu. Komentirajući polje koje mu nije struka Andrija Hebrang donekle je potvrdio opravdanost uključivanja svojih kolega u listu članova zajedničkog plana.

Poput zapovjedne odgovornosti, odgovornost po zajedničkom planu (slična američkoj "conspiracy", ali opet različita) pružila je moćno oružje progona međunarodnim tužiteljima jer omogućuje imputiranje optuženiku kaznenih djela koja su počinili drugi, a nad kojima je on ostvarivao određen stupanj kontrole. Kao što osoba koja je obnašala zapovjednu funkciju, bila ona vojna ili civilna, može biti odgovorna za zločine svojih podređenih pod uvjetom da je (1) za njih znala ili mogla znati te (2) nije poduzela razumne mjere da ih spriječi ili kazni počinitelje, tako i pojedinac može biti odgovoran za svaki zločin počinjen sukladno zajedničkom planu koji je suprotan međunarodnom pravu pod određenim uvjetima.

Udruženi zločinački pothvat nastao je sudačkom i tužiteljskom kreativnošću u slučaju Tadić koji je 1997. osuđen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, no oslobođen točke koja ga je teretila za ubojstvo petorice Muslimana u Jaškićima. Raspravno vijeće je utvrdilo da je Tadić bio član grupe nakon čijeg ulaska i izlaska iz mjesta su petorica muškaraca izgubila život no nije bilo uvjereno da je dokazano van razumne sumnje da je Tadić sudjelovao u ubojstvu. Tužiteljstvo se žalilo i Žalbeno vijeće je žalbu prihvatilo te odlučilo pronaći odgovor na pitanje zašto je Tadića moguće proglasiti krivim za ubojstvo bez obzira na nedostatak dokaza da je žrtve osobno ustrijelio. Odgovor se nalazio u presudama za zločine nakon WWII u kojima su pojedinci za zločine osuđivani na temelju sudjelovanja u zajedničkom planu bez obzira što nisu potegnuli okidač pa je Tadić osuđen zbog sudjelovanja u planu čišćenja regije oko Prijedora od ne-Srba čija je prirodna posljedica ubijanje istih te je umjesto prvotnih 20 zaradio 25 godina.

Nakon analize koju pravnici već desetljeće mikroskopiraju kako bi kritizirali tu sudačku kreativnost, vijeće je izdvojilo uvjete pod kojima se takva odgovornost javlja ustvrdivši da je potreban (1) pluralitet osoba (koje ne trebaju biti organizirane u vojnu ili administrativnu strukturu, kao što su pokazali slučajevi Essen Lynching i Kurt Goebell), (2) postojanje zajedničkog plana, dizajna ili svrhe koja je kriminalna (bez potrebe da plan bude prethodno formuliran, moguće je i da se javi naknadno ili da se njegovo postojanje izvede iz činjenice da više osoba radi unisono da bi ostvarili poduhvat) i (3) svojevoljno sudjelovanje optuženika u zajedničkom planu, što ne podrazumijeva nužno počinjenje zločina već se može sastojati u pomaganju ili doprinosu ostvarenju zajedničkog plana. Za počinjeni zločin koji je obuhvaćen planom odgovornost postoji ako osoba dijeli namjeru s počiniteljem na terenu, a za zločin izvan plana ako je on bio prirodna i predvidiva posljedica plana. Tako će član grupe koja dijeli plan prisilnog premještanja ne-Srba iz dijelova BiH, koji je za posljedicu imao i poneko ubojstvo onih koji nisu htjeli otići, odgovarati za prisilno premještanje ali i za ubojstvo bez obzira što ubijanje nije bilo dio plana jer je bilo prirodna i predvidiva posljedica prisilnog premještanja civila pod prijetnjom oružja.

Takva vrsta odgovornosti prirodna je posljedica prirode ratnih zločina koji se pojavljuju u kontekstu masivnog nasilja, kolektivne akcije i sistematskog kriminaliteta koji nužno zahtijeva potporu sustava. Ratni zločini rijetko su (ako ikada) pojedinačni izolirani incidenti. Ovaj oblik odgovornosti postao je zato mezimac tužitelja jer omogućava kažnjavanje svih onih koji su dijelili zajedničku namjeru provođenja plana i doprinijeli njegovom ostvarenju. Kada zločin provodi tisuće ljudi nemoguće je procesuirati svakog pojedinca pa progon 'masterminda' zločina koji su - najčešće namjerno - strukturno udaljeni od počinitelja jedini je način kažnjavanja najodgovornijih za zločine. Vojni i politički vođe igraju vodeću, ali fizički udaljenu, ulogu u počinjenju ratnih zločina koji se najčešće čine kolektivno pa konstrukcija "udruženog zločinačkog pothvata" uspješno odražava realnost u kojoj pojedinci ne djeluju samostalno nego surađuju kako bi proveli nezakonite akcije.

Prema viziji Carle del Ponte, u sklopu Oluje četrnaest visokopozicioniranih pojedinaca dogovorili su iskoristiti akciju i za dodatnu nezakonitu svrhu - protjerivanje stanovništva srpske nacionalnosti i onemogućavanje njihova povratka. U provođenju tog plana, koji nije nužno bio prethodno ugovoren, svatko je dao svoj doprinos: jedan je okretao glavu na drugu stranu kad su vojnici palili kuće, drugi je povlačio s terena policajce koji su pokušavali provesti istrage, treći je štampao letke koji će potaknuti paniku, četvrti je predlagao akte kojima će izvlastiti one koji odu i spriječiti njihov povratak, peti je ciljao civilne objekte granatama u područjima bez vojnih ciljeva, šesti je odlikovao one koji su ignorirali svoje obvezu kažnjavanja podčinjenih, sedmi je otvarao putove niz koje ljudi slobodno mogu otići ako žele, a svi zajedno poslužili su se osobama na terenu kao oruđem u provođenju toga plana kao što se banda koristi puškama pljačkajući banku. I kao što se bilo koga iz skupine pljačkaša može smatrati odgovornim za pljačku, neovisno o tome je li trpao novac u vreću ili držao pušku uperenu u prestravljenu službenicu, tako se i svakog od 14-orice može teretiti da je svojim doprinosom tvorio kariku lanca koja je omogućila masovno kršenje ljudskih prava. Zbog lančane konstrukcije, djela svakog člana mogu se pripisati bilo kojem drugom članu, a tko će biti optužen pitanje je diskrecijske ocjene tužitelja i raspoloživosti dokaza.

Hebrangov neuspješni apologetizam je stoga promašen jer upravo su ključne funkcije one činjenice koje utvrđuju sumnju u odgovornost. Imenovanje njegovih kolega doista ne može rezultirati novim optužnicama Tribunala, ali bi u svakoj uređenoj demokraciji moralo rezultirati javnom raspravom o tome kako je moguće da su prominentni aktivni politički dužnosnici imenovani kao krucijalni kontributori provođenja nezakonitih planova i zašto za njihov doprinos odgovaraju tri osobe. Politički apologetizam i protekcionizam osoba osumnjičenih za sudjelovanje u zločinima trajna je karakteristika HDZ-ove politike koja omogućava nekažnjivost do onog trena kad se politički putovi tih osoba i HDZ-a počnu razilaziti (slučaj Glavaš). Da je tome tako svjedoči i indicij iz Feral Tribunea prema kojemNa jednom sastanku HDZ-ove vrhuške, koji je održan 2004. godine u stranačkoj centrali na Trgu žrtava fašizma, predsjedniku partije i premijeru Ivi Sanaderu upućeno je pitanje dokle će Vlada poslušno ispunjavati zahtjeve Haaškoga suda, odnosno ultimatume glavne haaške tužiteljice Carle del Ponte. "Do Jarnjaka!", glasio je jezgroviti Sanaderov odgovor poslije kojeg više nitko ništa nije pitao.
Zbog monopolističke uloge u ratu, za razliku od drugih stranaka, HDZ je stranka duboko promrežena onima koji su sudjelovali u nedopuštenim radnjama, a unutarstranački protekcionizam glavna je prepreka utvrđivanja odgovornosti onih koji su oslobodilački i nametnuti rat iskoristili za provođenje nezakonitih politika. Hebrangove izjave pod tepih guraju onu nečistoću koja nužno mora isplivati kako bi se dokinuo sustav vrijednosti u kojem neki od imenovanih izjavljuju da su ponosni što su "članovi takvog zločinačkog pothvata" manipulirajući raširenom pogrešnom percepcijom da se oslobođenje teritorija u Oluji definira kao nelegalni cilj plana makar svima javno dostupna optužnica zabranjeni "common purpose" jasno definira kao "permanent removal of the Serb population", a ne kao vraćanje teritorija u poredak RH.

Sedam novo identificiranih članova zajedničkog plana ljudi su koji su navodno sudjelovali u počinjenju zločina kroz zajednički plan. Oni plan nisu samo formirali nego su navodno svojim postupcima promicali međunarodnim pravom zabranjeni cilj, makar nije bilo dovoljno dokaza da ih se i formalno optuži. Dok se u zemljama visokog stupnja moralne odgovornosti političari ubijaju zbog optužbi za korupciju, u Hrvatskoj se dokument koji osobe sličnog kalibra sumnjiči za promicanje i omogućavanje najtežih povreda prava naziva "dokumentom koji nema nikakvu važnost", a premijer unaprijed odbacuje mogućnost da se uloga tih osoba ispita pred sudom, unatoč nebrojeno puta ponovljenoj floskuli da "institucije moraju obaviti svoj posao".

Provođenje navodnog zajedničkog plana protivnog međunarodnom pravu završilo je prije desetak godina. No provođenje jednog drugog, koji možda nije nelegalan ali je duboko neetičan - udruženog protekcionističko-apologetskog poduhvata - ipak još uvijek traje.