pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Današnji Večernji list donosi zanimljivu vijest (možda samo meni kao starijem) koja glasi:

Kad je Stanko Smoljanović, član uprave Hrvatskog kulturnog centra u Banjoj Luci, putem obične obavijesti obznanio da će njihov centar održavati tečaj hrvatskog jezika, ostao je nemalo iznenađen. Za nekoliko dana među onima koji žele učiti hrvatski jezik bilo je i tridesetak 'đaka’ srpske nacionalnosti.

Dakle, Srbi u Banja Luci počinju učiti hrvatski. Bilo bi najljepše kad bi to bilo nešto posve obično i normalno. Ali nije. Desetljećima smo sa Srbima vodili rat oko jezika. Sa srpske strane se pokušalo ama baš sve da se negira i samo postojanje hrvatskog jezika te da se stvori jedan novi „zajednički“ jezik, na bazi srpskog dakako, koji bi se onda zvao jugoslavenski, hrvatsko-srpski ili obratno itd. Desetljećima u kraljevskoj i komunističkoj Jugoslaviji srpski političari, znanstvenici, novinari nastojali su nam nametnuti svoje jezične standarde pa čak i ćirilicu. Podrugljivo su nam dobacivali da smo narod bez povijesti i bez vlastita jezika.

Moj otac je polazio Drugu mušku gimnaziju u Zagrebu negdje od 1933. do 1941. Svih njegovih 8 razrednih i maturalna svjedodžba izdane su na ćirilici. Ćirilica usred Zagreba. Vjerujem da mnogi mlađi o takvim stvarima ništa ne znaju.

Slične neprilike s jezikom doživljavali smo svi mi stariji, koji smo doživjeli komunističku Jugoslaviju.

I sad evo, Srbi u Banja Luci uče strani jezik – hrvatski. Ova je vijest neobična i nama starijima gotovo senzacionalna. Ali, nadajmo se da će postati svakodnevna i normalna. Onim tempom kojim se budu normalizirali odnosi Hrvata i Srba.