pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Preliminarni rezultati nepotpunih višedisciplinarnih terenskih istraživanja in situ (u živo).

Hrvatska je i dalje u svjetskom vrhu privlačnosti za ulaganja i razvoj. Razne impresivne teškoće na putu uspjeha povezano prate razne impresivne mogućnosti rješenja tih teškoća. Rad u tome jeste jedan od mogućih utega, ali kao zadnja rupa na svirali naučen je da se dobro prilagođava. Znanje i obrazovanje zaostaje na mnogim segmentima, ali debelo ih šijemo u svestranosti i to nadoknađuje.

U globalu naši uspjevaju bez znanja (to je prednost), rada i uloženog kapitala, prvenstveno njuhom. Desteljećima su adaptirani na uvjete in situ, pogotovu na uspjehe, rađaju se i rastu u tom okružju pa nije čudo. Glavna plima uspjeha je došla sedamdesetih i, dok je masa bila zauzeta drugim, masa drugih je njušila uspjehe. Taj proces i dalje traje, non-stop se dograđuje, zbilja sama radi bolje od ikakvih izumitelja. Ni ključni fenomen njuha nije nešto bitan. Kakav njuh ti treba da prepoznaš kako dobro kure nekretnine. I još više, da je zgodno ovladati prehranom, duhanom, mlijekom, komunalnim priključcima, igrama na sreću, medijima ... I nadasve vlašću i svim brigama i poslovima za opće dobro. Priznaćete, to i zadnja budala može prepoznati, samo se treba nekako uključiti. Guračina već odavno traje, busevi su odavno prepunjeni, one slabog daha i slabije usidrene se baca kroz prozor a masa izvana gura idućeg unutra. U globalu pravih prepreka za uspjeh nema, jer amorfna nerazlučena masa sustava i stvari po defaultu inercijom radi prema naprijed i ona te gura. Nikakav šerif tu odavno ne uvodi reda, čak ni Tito, renomirani svjetski bonvivan.

Od stranaca zasad stižu oni što su to omirisali, čije prethodnice već odavno rade po terenu. Oni su čak u prednosti. Čim prjeđu granicu koriste sve domaće pogodnosti i taktičku prednost da vrište na teškoće, dok navaljuju sve više i više (valjda ih to zajedno uzbuđuje). Granice se im se dižu sve više i više, svjetski rekordi već odavno oboreni, granica je samo nebo. Pitate se zašto i kako se to odvija u globalu. Vrlo jednostavno, slično kao naše fore samo pojednostavljenije. Prvi su već odavno postigli rezultate, netko diže letvicu i dograđuje igru. Mnogo puta tako i sve jednostavnije to ide samo od sebe. Sada su ti strani biznisi i interesi neke točke nečeg šireg, kojim točkama više ne rukovodi nitko, ni tržište ni odbori, nego neki programčić koji na svaki novi uspjeh podiže granicu za novi uspjeh, što kapa nekim jednostavnim cjevčicama u neke daljnje krvotoke i rjeke. Valjda po uzoru kako to dosta rade naši u poslovima s državom, netko nešto malo unese u nekom PC-u i to je to, stvar šljaka.

U globalu se radi o (ne)nesporazumima. Sva pažnja oko uspjeha i slave je iscrpljujuće uperena naprijed, misleći da je kao nogomet napeto prati igru i čeka gol, a slave i uspjesi oni bujaju svuda oko tebe, do zadnjeg ćaskanja pa i čeprkanja po kontejnerima. Ključnih točki već odavno nema, ako ih je ikad i bilo, sve je to jedna beskrajno šira i povezanija smjesa, bitno zbrkanija i demokratičnija nego igdje, gdje logika beskrajne igre donosi različitost rezultata više nego igdje i gdje beskrajno ekskluzivna izbirljivost zanimanja i viđenja onemogućuje bilo kakve slike i druge prilike.

Uzmimo najobičnije stvari koje velika većina ne može zaobići.
Kao prvo, gdje toga još ima i zašto su u dubokoj ilegali neke prejavne sfere kao npr. rad i stanovanje te zajednički prostor, i ako se stvarno oko toga eventualno takne to je samo izuzetno i bris opet u tišinu. Interesa nema, glava boli od nelogičnosti u istom na razini 10 x manje ili više, opasno ugrožava navike i šanse, što je ipak bolje da se netko drugi s time j..e? Na to bi se ipak malo više upecali, pa se u prvom redu radi o nekim čvrstim navikama, ekskluzivi smeta oko toga (jer svud drugdje svi jadnici oko toga nešto čeprkaju).

Istraživanja in situ oko istog, onog društveno-državnog koje ne pripada tržištu nego je po pravilu jednako za sve, ukazuju na beskrajno duga razdoblja oscilacija i različitosti koje non-stop plešu u nezamislivim odstupanjima i slobodi izržavanja, što je odavno izmjenilo sam karakter stvari.

Npr. razni ključni i veliki rad u određenim povezanim državno-tržišnim procesima, koji u nastavku donosi ogromne i raznovrsne dobiti te prelijevanja ogromnih novaca, uopće nije razlučen između države i tržišta niti se kao rad još shvaća i plaća, pa je altruistička besplatna usluga države i privatnih tvrtki u prilog uspjeha, uključujući mužnju love iz zajedničkih kasa. S druge strane se to i te kako nadoknađuje nečim što nije rad ali je afirmirano kao ključni rad, i to se po defaultu veoma skupo plaća, npr. pojavljivanje po raznim mjestima i u raznim prigodama, kakva prigodna rječ tek tako, smirivanje živaca oko stvari 8ovo zadnje sve više na cijeni). Tako se npr. od ideje do kraja i velikih dugova s tim u vezi vode najveći državni i gradski projekti, za koje se obično kaže i pretpostavlja da se to radi bolje nego NASA letove na mjesec.

U zajedničkim pitanjima i računima oko stanovanja, komunalija, vrtića, staračkih domova i drugih financiranja zajedničkih potreba imamo još veći cirkus, jer se radi o industriji kojom se ne možeš baviti samo prosvjetiteljski i rječima. Definitivni krah je završen nakon što je Univerzijadom rješen centar za AOP mjesečne komunalne račune automatizirao na svjetskoj razini. To je bila kap koja preliva psihološku čašu. Od tada se ova ogromna područja, koja troše cca 50 % zajedničkog kapitala i cca 33 % svačijeg kapitala prosječno, nesklona bilo kakvim pravilima i logici, kreću posvud i sa svime bez ikakvih emocionalnih i psihološki sidara. Kakve ambrozije, korupcije, ekonomske i sociologijske teškoće i razno, kad pola svega tako razigrano pleše izvan toga? U tome se npr. dvije prosječne iste mlađe obitelji, na kojima je inače udarni društveni teret svega, od strane zajednice razlikuju kao nebo i zemlja, jedni su pretovaren magarac i teret za deset takvih magarac ih čeka, već u nekim prekršajima i za bilo kakav manevar izgubljeni, a drugi isti su od iste zajednice ospkrbljeni stanom, nekom manjom vikendicom, nešto love, legalitetom i što je najvažnije stvarnim znanjem i uvjerenjem da tako stvari stoje i da se kao lahor kreću.

Problemi na koje rezultati istraživanja ukazuju nisu ekonomski, društveni pa ni politički. Hrvatska je tu iskusna zemlja, prilično bogata i prilično napunjena živom lovom, društveno i politički uigrana do stupnja ništa nas ne može i ne smije iznenaditi.

Glavni problemi koji puze su fizičko-tehnički a u perspektivi i zabavni. Pojednostavljeno, složeni i moćni strojevi uvijek pomalo škripe i traže održavanja i unaprjeđenja. Mogućnosti i kadra ima ali nam se sve manje da a Kinezi nisu stigli, i ako stignu pitanje je tko će za koga raditi. No, kako love imamo, pretpostavimo da će se to nekako moći, npr. plaćati ćemo ove diletante iz EU navikle na rad i samo rad, zahvalne jer za lovu obave ne pitajući i ne misleći ništa drugo. Sa zabavnim djelom je potencijalno teže, jer skloni raznovrsnim zabavama sve više sami ugrožavamo svoju fiziku i tehniku, te puzimo u zabave kakve svijet nije vidio.

Npr. ova naša izborna kampanja, nakon što smo odradili slično oko nogometne lige gdje se već igra. Težište sa raznog klizi na fizičko-tehnički dio i zabavni znaci s tim u vezi su već krenuli. Šta mislite samo da nekoga zaboli zub, nekog šefa štaba ili Bagu zub a Stanković nije u formi? Šta mislite koji kaos u prethodno naznačenim industrijama nastupa kad neka ključna sitnica nije u formi, npr. Bandić u Zagrebu, kao prije Dropulićka? To vam je neka fizičko-tehnička apokalipsa stanovanja, prometa, komunalija, vrtića i raznog a u perspektivi i zabava koju više neće moći kontrolirati nitko. Upozoravajući znaci su da se ni Čačić ne nudi oko toga iako mu je to biznis i ministarsko područje. I to što šute dugogodišnje markantne milijarderske točke, koje su nas trebale učvrstiti u prvoj svjetskoj ligi - velika bolnica u Blatu, stadion u Masimiru, pročišćavanje otpadnih voda i sanacije smetlišta te POS. I to što se galama prebacuje na nove otkrića - škole, vrtiće, mostove i ceste.