Neovisni, ali ne i neutralni

(Ovaj članak posvećujem studentima zagrebačkog Filozofskog fakulteta, i studentima Zagrebačkog sveučilišta, a iz ishodišta priznanja golemog uspjeha kojega su ostvarili u realitetu u kojemu žive.)

Preostalo je još samo 7 dana prije rušenja iluzija zagrebačke nazovi inteligencije, i umne gospode, koja se okupila oko Dekana Pravnog fakulteta i Prodekana Ekonomskog fakulteta, bez dvojbe uglednih, ali akademskih osoba. Riječ je pokušaju da "zagrebačka inteligencija" (intelektualci) sebe potvrdi kao čimbenik civilizacije kojoj "pripadamo" po kulturi, po obrazovanju, po postupcima, po činjenju. A koja i realno, i objektivno ne postoji, i nije nikada ni postojala.

Dalmatinski inteligenti

Izgubila se ta zagrebačka, a preko nje i hrvatska intelektualna civilizacija negdje u prostorima izvan stvarnosti, izvan vremena, izvan i europske, i američke postindustrijske civilizacije. Ali pregažena i transponirana u karikaturu bezizlaznosti, bespomoćja i svoje quazi umnosti predivnih misli, riječi, oracija - i pljeskanja samoj sebi. Naravno, nije u pitanju činjenica što je Kerum s lovom "naguzio" sve oratore i dalmatinske umove s diplomama, doktoratima i ostalim papirnatim odličjima u metropoli dalmatinske kulture - gradu Splitu. I ne samo to. Šamarčina ("triska") do neba prasnula je po uznositim obrazima i uzdignutim nosovima svih onih koji su najvećeg dalmatinskoga, i jednog od najvećih hrvatskih intelektualaca kojega smo uopće imali, i kojega stavljam s razlogom "rame uz rame" jednoga Supeka, a za mene osobno čak i više od Supeka, uočavali i "percepovali" kao zabavljača u svojoj vlastitoj duhovnoj dekadenciji i "intelektualnoj duhovnosti". Pa kada se još uvijek na svijetu, i na ovoj postojećoj "kugli zemaljskoj" čiji epicentar smo mi sami s pogledom u ogledalu kako smo divni i predivni, živi s određenjem koje glasi "život je zabava", tada se prije ili kasnije mora suočiti s činjenicom da je život - Kerum. Jer život je prije svega odgovornost prema životu, i zato život nije zabava. Život jeste lijep, život je prepun ljepote života, kada se živi odgovoran život, prije svega prema sebi samomu, a on je takav samo onda kada postoji odgovornost prema drugima. Stoga je Miljenko Smoje i "njegov Šarko" uporišna institucija onoga što ja određujem Panteonom hrvatske kulture, stožerom intelektualne misli (a to je po definiciji djelatna misao), stožerom znanja, uporištem duhovnosti, ali i crta ispod koje opstoji sivilo obasjano mrakom lucidnosti, ničega. Osim glasnoga smijeha vlastitoj duhovnoj dekadenciji, u njezinoj postojećoj finalnoj materijalizaciji kroz nešto pod nazivom Hrvatska država, kojoj se jednako tako smiju - i brojni drugi.

I Kerum je pokazao prije svega odgovornost prema samomu sebi. I zato su građani Splita njegovu nezavisnu listu nagradili s oko 20.000 glasova u Gradskom vijeću, a izbornu listu njihova sugrađanina Ive Sanadera tj. HDZ - nagradili su s 10.000 glasova. Nasuprot njima "samima, jadnima, i bidnima", četiri ugledne političke stranke pod nazivom "Zajedno", a to su SDP, HNS - Liberalni demokrati (op: narodnjaci pa liberalni demokrati?) i HSU, i nešto pod nazivom Demokratski centar, jedva jedvice, i uz krajnja "davanja, i odricanja od sebe" ostvaruju 17.000 glasova. Naravno da zbog toga stanoviti i samozatajni Ante Sanader, u stanovitom rodjatckom hrvatckom (su)odnosu s Ivom Sanaderom, bastionom hrvatske kulture u materijalizaciji proizvodnje banana i iznutrica, osvaja najveći broj glasova na razini uznosite intelektualne Dalmatinske županije. Samo, i s čijim li to glasovima? Možebitno iz "bratske" Bosne i Hercegovine, što se naravno ne zna, jer to objektivno inteligente duhovnosti Splita ne zanima. Nemaju oni vremena za banalnosti kao što su ljudi, i ono što se naziva krađa ljudskih duša. Jer "mi smo intelektualci", mi smo hrvatska inteligencija, mi smo duhovnost, baš nas brigaju ljudi. A Smoju nije zanimala inteligencija, već ljudi.

Pa se prisjećam jednog javnog razgovora (26.10.2008.) u kojem mi jedan od čelnika dalmatinskog intelektualizma, citiram, odgovara: "Imamo oko 20% sugrađana sa završenom višom školom ili fakultetom (bivši VI. odnosno VII. stupanj)", pa nastavlja i kaže: "Gradski odbor SDP Split (kao najviši organ upravljanja SDP-om u Splitu) u svojim redovima ima 3 dekana (pravnog, filozofskog i ekonomskog fakulteta)... 7 doktora znanosti... 6 magistara znanosti i 10 sveučilišnih nastavnika ...". Odgovorio bih da bi bilo bolje da je u svojim redovima imao, i da ima tri "škovacina", 7 "malih od palube", 6 "poštijera", i 10 "težaka". A koji su "ipak" sve drugo samo nisu "lumpenproletarijat", jer to nisu nikada ni bili, ni po "Marxu", ni po "Isusu Kristu".

Osijek koji se smije

I smijeh od Splita s razlogom se razlijeva sve do Osijeka. Pa se Slavonija i Branja smije samoj sebi, u rasprodanim oranicama i imanjima, "jer nam to ne treba". Doduše, slavonska inteligencija u sastavu tolikih i tolikih doktora, magistara i inženjera, ali i itekako umnih gazda, nema svoga "Smoju i Šarka". No, zato ima oranice prepune kukuruza i drugoga hrvatskog blaga, čiju golemu vrijednosti ne mogu osmisliti, njome upravljati, i razvijati polupismeni hrvatski kmetovi. Zato s razlogom Slavonijom i Baranjom vlada i upravlja tamošnja hrvatska inteligencija. Doduše oni tamo nemaju Smojine libre da mu se smiju, već imaju vlastite knjige. Pa se smiju najvećem slavonskom i baranjskom duhovnom proizvodu oličenom u svojem veleposlaniku u Prištini. Dok izvorni domaći proizvod, ni najmanje smiješan, objavljuje svima na znanje i ravnanje: "Srest ću se ja još s đubretom koje me osudilo!". Stoga se Prvi Domoljub Slavonije i elita slavonske ravni preselila u mnogo produhovljeniju Bosnu i Hercegovinu. Inače u svijetu poznata i priznata po održavanju najviših svjetskih standarda, i koja je uzor Švedskoj, Engleskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Francuskoj, a pogotovo SAD, po najvišim standardima pravne struke i ustroja pravosuđa. Zato je i imao pravo tražiti od nesposobnih i korumpiranih hrvatskih vlasti da se njegov sudski predmet ustupi "neovisnom pravosuđu BiH", kako kaže. Konačno, "jebeš Hrvatsku prema Bosni i Hercegovini", poruka je najvećeg od najvećih umova Slavonije i Baranje. Pa u ime hrvatskih domoljuba, i u ime hrvatskih intelektualaca, saobraća sa svojim Slavoncima i Baranjcima preko Politike, dabome, bratske - beogradske. Stoga poruka građanima Slavonije i Baranje glasi, izaberimo kandidate HDSSB-a, za župana Vladimira Šišljagića, i osječkog gradonačelnika Krešimira Bubala. I stvarno!

U prvom krugu za župana najviše glasova dobiva Šišljagić, a "kriminalci i klimoglavci HDZ" i "mafijaši trenutačno na visokim položajima u Hrvatskoj vladi", kako "generalissimus" Glavaš kaže, tek su mu za leđima. Nakon krajnjeg napora duhovnosti i spoznajnog uočavanja da Ante Džapić nije istoznačnica Anti Starčeviću, Matković u Osijeku ostvaruje čak 10.000 glasova, Krešimir Bubalo zajedno s Vesnom Pusić (HNS) dobiva povjerenje 18.000 građana, i Osijek s razlogom postaje Panonska Duhovna Uzdanica u Hrvata. Ma jebeš oranice, upadaju i prljaju se intelektualne cipele, ma jebeš pivovare, šećerane, silose, krave muzare, krmci i krmače smrde, mi smo postindustrijska inteligencija, uslužni sektor za hrvatskog generala, dapače "generalissimusa", u pravu je on - "Tuđman nas izdo, a Glavaš spasijo!" Stoga, u Europsku uniju na čelu sa Šišljagićem i s Glavašem, osvjedočenim domoljubom, privremeno odsutnom na studijskom putu u juridističkom izučavanju svjetskih pravosudnih dosega nezavisnog pravosudnog sustava autentičnog intelektualnog branda: "BIH".

U prolazu kroz Fiume

Naravno, Rijeku ću ovoga puta zanemariti. Naime, moje povijesno pamćenje je daleko, i kada sam u hrvatskoj javnosti nakon toliko i toliko stoljeća "intelektualno samoprozvano aktualizirao" Oca Domovine, itekako sam mislio na Rijeku. U nedaći je Rijeka živjela, ali danas u sreći Rijeka se smije, doduše samoj sebi, u zatomljenoj nadnaravnosti Kamova i čistoći Gorana, u njihovom višeznačju vapaja nečega što opstoji na zemljopisnoj karti sabijeno u stvarnosti Učke, smrada hrvatske nafte i dostojanstvenoga umiranja Gorskog kotara. Dakako, ako bilo čija smrt može biti dostojanstvena. I s Istrom u susjedstvu zabavljenom tartufima na stolu nezavisnoga milijardera istarskoga Cuccurina i izvornog predstavnika Jakovčića, čije zajedničko podrijetlo proistječe još od Dobrile. Naravno, ako se danas uopće više netko u Istri i Primorju sjeća tih nekoliko od mene spomenutih lumpen-intelektualaca iz davnina, u suočenju sa stvarnosti koja se smiješi iz činjenice da smo danas "mi na vlasti". A vlast je od "Boga" - hrvatskog naroda, čiji smo tumači "mi", inteligentni, fakultetski, i obrazovani svjetski. Stoga, i s razlogom Rijeka je uvijek pogled upućivala prema sjeveru, prema svojoj matici - stožeru hrvatske duhovnosti, prema Zagrebu. Bez Zagreba duhovnost Rijeke je osakaćena, prikraćena, defektna, ona nije ispunjena, ona nije cjelovita, ona je, pa moglo bi se kazati "polucjelovita". Istrijanima je mnogo lakše, oni imaju uporište u Danteu, u Bologni, i stoga nije neobično da je Istra najbliža Europskoj uniji, a što se uočava i po vrijednosti. Najcjenjeniji istarski proizvod danas su nekretnine.

Zagrebačka inteligencija

A u Zagrebu - drama ! Drama zbog spoznaje činjenice da je čak i polufabrikat nečega, što gotovo svakodnevno izlazi iz proizvodnje pod nazivom Zagrebačko sveučilište, a riječ je o Milanu Bandiću, zajedno s hrpom politologa i "politologa", i drugih produhovljenih mislioca u HDZ i YES-DEPE, danas stožernik hrvatske inteligencije, i nositelj "društva znanja". A mi smo u Zagrebu proizvodili, desetljećima, ma što desetljećima - stoljećima smo proizvodili zagrebačku, i hrvatsku kulturu. Naravno da mi je itekako dobro poznato kako se s "odnosnom" najveći cinik građanskog hrvatskog "miljea", Miroslav Krleža, doslovno sprdao. Premda, ja bih kazao, i povremeno zabavljao u vlastitoj duhovnoj prinudnoj ili odabranoj samoizolaciji, tako svejedno. A zagrebački je oduvijek bio "najgrađanskiji". Valjda je zato i volio toliko Zagreb, sve ostalo je bilo još veća vukojebina na njegovoj peštanskoj i bečkoj putovnici.

Stoga mi nisu mogli "promaknuti" nešto pod nazivom "događaji na Filozofskom fakultetu" u Zagrebu. Konačno, "tute" su - u mojemu susjedstvu, zapravo dvorištu. Jednako kao što su "tute" i Milanu. No, za razliku od mojega "tute", Milanovo "tute" je izvorno, autentično, i stoga sve ono što se događa i događalo na Filozofskom nije bilo u njegovu dvorištu. Već kako i treba - bilo je "na Marsu". A po svemu sudeći i Kregaru, i Srići … No, o tomu "nešto kasnije" Naime, ako je nešto u Hrvatskoj stvarno važno, ali STVARNO VAŽNO, a to kao samozvani hrvatski intelektualac (kako jedni kažu), i kao samozvani gradonačelnik Zagreb (kako drugi kažu), mogu zbog toga s lakoćom ustvrditi, onda je stvarno važno ono što se povremeno, i otprilike svakih dvadesetak ili tridesetak godina, pojavi "od nekuda" na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. A ako "to-što-se-pojavi" postane "od nekuda" umreženo i s Ekonomijom, i s Pravom, i s Elektrotehnikom, tada je i bez nekog velikog "umovanja" jasno da je riječ o nečemu "pokrupnomu". No, za koji dan ću objaviti članak u dva nastavka, na kojem sam radio "ponešto za badava", o tomu što se uočava iza određenja "hoćemo studirati za badava", "znanje nije roba", i "društvo znanja". Pa zar mi nismo zemlja znanja, pa zar mi nismo zemlja inteligencije, i po broju diploma, i po promišljanjima, i po postupcima, zar to ne dokazuju oni koji su na vlasti, koji nas predstavljaju i zastupaju na funkcijama gradonačelnika, raznih pročelnika, dočelnika, načelnika, i prije svih - zastupnika u gradskim vijećima i skupštinama, barem tamo gdje je "vlast najbliža građanima", a to znači u lokalnim zajednicama, u županijama???

U gradu Zagrebu godišnje studira približno pedeset posto studentske populacije u Hrvatskoj, a to je 2006/7. godine bilo oko 67.000 studenata, od ukupno oko 135.000 studenata na razini Republike Hrvatske (upisani u zimski semestar 2007. godine). U gradu Zagrebu je 2007. godine , ili "danas", diplomirala polovina od oko 21.000 diplomiranih te iste godine, odnosno oko 10.000 studenata. Prema tome, grad Zagreb je "grad kulture"!? Da, razvidno je kako sam predočeno određenje stavio pod upitnik. Naime, Split je neupitno grad kulture, Osijek je neupitno grad kulture, Rijeka je neupitno grad kulture, Slavonski Brod je neupitno grad kulture, a Karlovac poglavito, o Kninu da ne ističem, Opuzen i Metković su perjanice hrvatske kulture, Mostar je stjegonoša, i redom dalje da ne nabrajam …

No što je Zagreb? Zagreb je aglomeracija od oko 785.000 stanovnika (procjena za 2007. godinu). Sukladno popisu stanovništva iz 2001. godine, u Zagrebu živi oko 655.000 osoba iznad 15 godina života. Obrazovna njihova struktura je 165.000 osoba do završene osnovne škole, oko 160.000 KV i VKV, oko 180.000 SSS.

Sveukupno do srednjeg stupnja, ili srednje razine obrazovanja, u Zagrebu živi oko 505.000 osoba, dok je oko 145.000 osoba imalo (približno) sveučilišno obrazovanje.

Među potonjima je 135.000 osoba s višom i visokom naobrazbom, i oko 11.000 osoba sa znanstvenim naslovima, odnosno zaključno s 2007. godinom i "nešto više" (zaokružujem na sveukupno 145.000 osoba zbog lakšeg uočavanja). Naime, u broju od 10.000 diplomiranih u Zagrebu nije poznat broj studenata koji su rođeni, ili koji žive u Zagrebu. Prema tome, u Zagrebu je (približno) oko 22% građana, i "nešto više, imalo (približno) sveučilišno obrazovanje u populaciji građana iznad 15 godina života, i to je oko 18% sveukupnog broja građana. Naravno, postavlja se pitanje je li to mnogo, ili malo? To je golemo malo! Ako je to "golemo malo", kakvo li je tek "golemo puno" u drugim dijelovima Hrvatske - bez Zagreba? Zasigurno još gore. No, ako u Zagrebu postoji oko 145.000 osoba (približno) sveučilišne naobrazbe, a danas i "nešto više", i ako to pomnožimo s najmanje dva birača, razvidno je da u Zagrebu danas "ipak" postoji gotovo 300.000 građana, koji savršeno dobro razumiju što je Milan Bandić "učinio za građane Zagreba" u proteklom desetogodišnjem razdoblju, a osobito od 2005. godine do 2009. godine! Prema tome, oni na izbore 17. svibnja 2009. godine u Zagrebu nisu izašli ni "neobaviješteni", ni "neosviješteni". No, zagrebačka inteligencija s kojom se s razlogom toliko Krleža sprdao, odlučila se "smijati"!!!

Tko se zadnji smije, najslađe se smije

U periodu ulaska u predizborno vrijeme, a to je šest mjeseci prije početka izbora, u siječnju 2009. godine SDP Hrvatske se u Zagrebu suočio s poznatim stanjem. Također je i dijelu Gradske organizacije SDP Zagreba bilo jako dobro poznato stvarno političko stanje. A to je postojeće gotovo "opipljivo" nezadovoljstvo građana PROTIV SDP, ali i PROTIV Milana Bandića. Prema tome, u SDP su znali da "netko" od političkih protivnika ili "suparnika" takvo nezadovoljstvo građana samo treba materijalizirati u izborni rezultat, i ništa više. Također se znalo da to ne može učiniti nijedna od postojećih političkih stranaka u Hrvatskoj, i zasebno u Zagrebu, već samo "netko" od "novih". Naime, u Zagrebu se "dogodilo" da građani Zagreba hoće, i traže referentne nove političare. To je gotovo "pisalo". Gradski odbor SDP Zagreba, ali i "centrala" na Iblerovom trgu, mogli su objektivno samo čekati, i nadati se da će po običaju hrvatska, a u tomu prednjači njezin stožer tj. zagrebačka inteligencija, pokazati tradicionalno i opetovano "ne vidim - ne čujem - ne mislim" jer smo zaljubljeni u sami sebe, jer smo mi HRVATSKA INTELIGENCIJA.

Naime, zagrebačka inteligencija na području gospodarstva (gospodarstvenici, poduzetnici) u objektivnom je položaju pojedinačne gole borbe za opstanak (gola fizička egzistenciju). Manji broj od onih uspješnijih poduzetnika, jednako kao i u drugim dijelovima Hrvatske, nalazi se u ovisnom položaju o "javnim nabavkama", ili o "susretljivosti" gradskih dužnosnika. A oni koji su stvarno nezavisni - ili nemaju politički i izborni program, ili brojni među njima nisu u stanju i "nemaju interes" investirati najmanje šest mjeseci u sve ono što se naziva predizborna kampanja. Prema tome, zagrebačka inteligencija na području gospodarstva je atomizirana, i premda je ona poslovno vrlo snažna, ona je politički bespomoćna (insuficijentna). Točno je da su se u to vrijeme u javnosti (pollitika.com) "pojavile" objave pod nazivom Zagrebački treći put, što je uočeno. (A kako i ne bi, kada sam doslovno učinio sve da budu uočene. Više od toga su mogle biti samo plaćene objave na stranicama Večernjeg i Jutarnjeg lista.). No, i neovisno o njihovoj nedvojbenoj političkoj i stručnoj kvaliteti, one su mogle biti politički opasne samo ako naiđu na materijalizaciju (infrastruktura sa što većim sudjelovanjem fizičkih osoba). A materijalizacija bez toga je nemoguća, što je od početka i kreator, tj. autor ovoga članka i potpisnik svih političkih i stručnih radova pod tim nazivom - javno objavio, i to naglašeno više puta.

I Gradski odbor SDP Zagreba, ali i "centrala" na Iblerovu trgu - su čekali, jer drugo i nisu imali. To je referentno bilo uočljivo iz načina oblikovanja čitave predizborne kampanje, koja, kao što sam spomenuo, stvarno započinje u širem smislu šest mjeseci prije dana održavanja izbora, ali i iz izborne kampanje koja u najužem smislu započinje 60 dana prije održavanja izbora. Naravno, HDZ na čelu s Ivom Sanaderom u tomu je izravno pomogao Iblerovom trgu, načinom da se izborna kampanja (u najužem smislu) skrati na trideset dana "kako se ne bi razbacivao novac", i kako se "birači ne bi zasitili političara". Konačno, u Zagrebu se pojavljuju "treći" tj. "nezavisni", i to u najopasnijem obliku. Riječ je o zagrebačkim intelektualcima odnosno o zagrebačkoj inteligenciji čiji su predstavnici Dekan Pravnog fakulteta i Prodekan Ekonomskog fakulteta. Prema, na današnji dan objavljenim podacima na izbori.hr, , na izborima za Gradsku skupštinu grada Zagreba, što je najvažnije, jer sastav u Skupštine pokazuje odnos političkih snaga, Gradski odbor SDP Hrvatske Zagreb - ostvaruje golemi politički a time i izborni uspjeh.

SDP s HSU dobiva 97.500 glasova , što je gotovo identično kao na izborima 2005. godine, na kojima je zajedno s HSS i HSU ostvareno 103.000 glasova (u tomu je SDP pripalo oko 91.000 glasova). Premda je na ovim izborima bio nešto veći odaziv birača, to je potpuno nevažno jer je riječ o samo pedesetak tisuća "novih" birača. Naime, struktura glasovanja 300.000 birača nije se gotovo uopće promijenila prema strukturi glasovanja oko 255.000 birača u svibnju 2005. godine. Razvidno je oko 45.000 novih birača dalo glasove "drugima", a ne SDP s HSU, ali to je potpuno nevažno jer su ti glasovi distribuirani na brojne učenike. Drugim riječima, ono što je bilo politički opasno, a pojavilo se kao referentna politička opasnost kroz pojavu Dekana Pravnog fakulteta (građanski pokret) i Prodekana Ekonomskog fakulteta (gospodarstvo) - puklo je kao "mjehur od sapunice".

Tako nezavisna lista "tih trećih", odnosno Dekan/Prodekan, ostvaruje samo "rezidualnih" 24.000 glasova! To je jedva 17% od ranije spomenutih oko 145.000 građana s približno sveučilišnim obrazovanjem u Zagrebu, bez uključenog procijenjenog broja članova njihovih obitelji. Još je "neugodnija" činjenica da je to samo za oko 4.000 glasova više od Nezavisne liste Tatjane Holjevac, koja je u "intelektualnom Zagrebu" gotovo proskribirana političarka. No, Tatjana Holjevac (koja je za "uznosite" zagrebačke intelektualce, i inteligente "Tajči") ostvaruje rekordnih 6,4% glasova, i s oko 17.500 glasova iz 2005. godine povećava broj glasova na 18.500 glasova. I faktički predstavlja stvarno, opetovano "izborno iznenađenje". Stanoviti, ali istodobno i "znamenit" Ljubo Ćesić Rojs, jedna od legitimacija "hrvatskog poduzetništva" i "hrvatske kulture", doslovno "za malo" ne ulazi u Gradsku skupštinu Zagreba, jer ostvaruje samo oko 10.000 glasova. Pod pretpostavkom da je uložio intelektualan napor barem na razini 10% kapaciteta Kregara i Sriće, danas bi s razlogom bio legitimni predstavnik građana grada Zagreba u Gradskoj skupštini Zagreba! HDZ ostvaruje porast broja glasova s 37.000 na 54.000 ili za gotovo 17.000. A to je "prirast" broja glasova "nešto manje" od ukupnog broja glasova koje su ostvarili Dekan Pravnog fakulteta i Prodekan Ekonomskog fakulteta - i to zajedno.

Hoće li smijati gazda Milan kao gazda Kerum?

Naravno, moglo se unaprijed očekivati da će izborni rezultati "zagrebačke inteligencije" biti nepovoljni zbog na ovom mjestu nepotrebno predočavanih razloga. No, nije se moglo očekivati da će oni biti nepovoljni do gotovo takve dramatične razine. Takve je izborne rezultate bilo za očekivati posebice zato što su se Dekan Pravnoga fakulteta i Prodekan Ekonomskog fakulteta prema zagrebačkim studentima, referentno odredili kao osobe s "figom u lisnici". S druge strane učinili su smrtni političkih grijeh, a to je da su privatizirali izbornu kampanju, i izravno osobno odbacili stvaranje građanskog fronta PROTIV Gradskog odbora SDP Hrvatske Zagreb u "liberalnom Zagrebu" koji to po mnogo čemu i stvarno jeste (pa čak i "previše"). Naravno, postoje i stanoviti drugi razlozi, koje nije potrebno predočavati na ovom mjestu.

Ono što je početno djelovalo nevjerojatno, pa čak je pripadalo i sferi političke znanstvene fantastike, gotovo da se "za malo" i ostvarilo. A to je izravna izborna pobjeda Milana Bandića u prvom krugu glasovanja za Gradonačelnika grada Zagreba.
Milan Bandić "za malo" u prvom krugu ne ostvaruje izbornu pobjedu, unatoč poznatim političkim prijevarama (neostvarena izborna obećanja iz 2005. godine), političkim malverzacijama (postao je de facto vlasnik Zagrebačkog holdinga), društveno štetnim i poslovnom opasnim zaduživanjima gradske imovine, kao i stvaranja političkog sustava "kumova", sustava podobnosti, sustava "maćehinskog gospodarenja", ali i osobnog prostakluka, bezobrazluka, političkog nasilja, sve to "začinjeno" i sa stručnom nesposobnosti. Tako Milan Bandić sa zamjenikom Ivom Jelušićem (iz Odžaka, diplomirao na Politologiji, izravno odgovoran za zaduživanje Grada), i s Jelenom Pavičić-Vukićević, nekadašnja Milanova tajnica, danas Pročelnica za kulturu Zagreba!) ostvaruje oko 145.000 glasova, a Dekan Pravnog fakulteta dr. sc. Josip Kregar sa zamjenikom Grgom Gamulinom i sa Sašom Poljanec-Borić, ali uz potporu Prodekana Ekonomskog fakulteta, ostvaruje 70.000 glasova. Dakako da postojeći odnos glasova 145.000 glasova prema 70.000 glasova nije veliki ni u apsolutnom, ni u relativnom smislu zbog vrlo velikog broja glasača, koji će po svemu sudeći u drugom izbornom krugu apstinirati ukoliko Dekan Pravnog fakulteta i Prodekan Ekonomskog fakulteta ne učine iskorak.

Razvidno je da Josip Kregaa u svojem sastavu i njegovoj javnoj prezentaciji nema gospodarstvenike, razvidno je da nema branitelje (dokaz hrvatske opcije), i razvidno je da nema predstavnike zagrebačke humanističke inteligencije. Saša Poljanec-Borić relativno je nepoznata široj stručnoj, a pogotovo poslovnoj javnosti i pripada užoj, a ne široj akademskoj zajednici, dok Niko Gamulin, neovisno o akademskom i stručnom ugledu, nema potporu najvažnijeg i najbrojnijeg "medija", a to je građevinarstvo grada Zagreba i njegovi korisnici - građani - s najskupljim fizičkim prostorom, i s najskupljim "režijama" u kreaciji "režisera Bandića i njegovih drugova i drugarica" - za najobičniji život u vlastitom gradu.

Temeljno pitanje demokracije je materijalni odnos. Temeljno političko pitanje, još iz vremena "prvobitne zajednice", bilo pitanje vlasništva. Nije dvojbeno da demokracije nema u takvom hrvatskom i zagrebačkom "društvu znanja", u kojem nositelji znanja a to je inteligencija (u smislu intelektualaca, a izvedeno po posjedovanju sveučilišne diplome, ili po kvaliteti promišljanja) - nije djelatni intelektualci. Onda kada inteligencija postoji po posjedovanju sveučilišne diplome tada je riječ o papirnatoj inteligenciji. Onda kada njezini papirnati čelnici u smislu profesionalne karijere ostvaruju dostignuća "uglednih predstavnika građanskog društva" - ali po položaju (!), i po "broju napisanih knjiga" smještenih u "ormaru", tada razvidno takva inteligencija mora biti inteligencija dekadencije, odnosno foteljaška inteligencija, ili inteligencija intelektualizma koja objavljuje i piše stručne radove samoj sebi. To je moglo biti zbog stanovitih razloga prihvatljivo nekadašnjem komunističkom društveno političkom sustavu, ali kapitalizam ne priznaje papire, a još manje foteljaše. Naravno, u Hrvatskoj ne postoji klasičan kapitalizam koji je u svojem razvoju postupno evoluirao u građanski kapitalizam, već je riječ o tajkunskom kriminalnom (grabežnom) društveno političkom sustavu čije je temeljno obilježje da on ne proizvodi, jer njegova uporišta nisu na proizvodnji već na posjedu i vlasništvu. Proizvodnja po definiciji znači otvorenost (demokracija), dok posjed i vlasništvo u takvom "kapitalizmu" po definiciji znači zatvorenost i samodostatnost bez obzira na uporišta. O ona su i "domoljublje", akademizam, intelektualizam, grabež, prijevara, duhovna prostitucija, pogodovanje, podobnost, i brojna druga poznata tipična obilježja hrvatske stvarnosti, u sintezi "paradigme" hrvatske, i u tomu zagrebačke intelektualne stvarnosti.

Milan ili Stjepan?

Za očekivati je da glasači HDZ, odnosno glasači "desnice" ne će u Zagrebu u drugom krugu izbora za Gradonačelnika glasovati za nikoga, odnosno da će jedan manji broj glasovati za Milana Bandića. No, ako HDZ ne želi u Zagrebu imati SDP s većinom u Gradskoj skupštini, i na mjestu Gradonačelnika, tada će izabrati opciju Kregar. Građani Zagreba imaju samo opciju Kregar, a među njih i sebe ubrajam, zato što s većinom u Gradskoj skupštini Zagreba koju je osigurao Zoran Milanović, i s Milanom Bandićem na čelu grada Zagreba, to znači potpunu dominaciju YES-YES-YES nad Zagrebom.

No, ako se građani odluče za Kregara, neovisno o političkim i stručnim pogreškama, pa i stanovitim osobnim nedostacima, tada su proračunato odlučili da ne dopuste apsolutističku vlast YES-YES-YES nad njima samima. Stoga jedini razuman, racionalan, i koristan izbor je na mjestu Gradonačelnika Zagreba vidjeti Josipa Kregara nasuprot većini YES-YES-YES u Gradskoj skupštini grada Zagreba. To osigurava ipak stanovitu demokraciju i nadzor rada kako Kregara, tako i YES-YES-YES Zorana.

A za sve one građane Zagreba kojima je bilo dosta na grbači Milana i njegovih kumova, to znači političko upokojenje Gazde Zagreba - Milana.

Da, Milan Bandić je na koljenima, svi njegovi "kumovi" i "ortaci" su na koljenima. Zato učinimo zajedno sa svim čestitim i ponosnim građanima grada Zagreba da padnu, jer to je za 7 dana ostvarivo glasovanjem ZA - JOSIPA KREGARA, neovisno o osobnim preferencijama, simpatijama, a u brojnih razložnim ili bezrazložnim antipatijama. I ovako, i onako hrvatska inteligencija ne postoji, i zagrebačka umna gospoda svoja su odličja i legitimacije pokazali. Sjede doma, i zdvajaju nad sudbinom hrvatstva, i intelektualiziraju, i analiziraju, i diskutiraju, i raspravljaju, i - umuju. A Milan se smije.

A diktature Partije SDP, i diktatura Milana - nije smiješna, svevlast kumova, svevlast "drugova i drugarica" je sve prije - nego li smiješna. Kregar je i s očitovanim nedostacima za sve "najmanje zlo"! I za ono "nešto građana Zagreba", nedvojbeno je u stanju ostvariti stanoviti iskorak iz stanja u kojemu danas ni u Hrvatskoj, ni u Zagrebu ne postoji dobro! Hrvatska na žalost nikada nije bila u ekonomskoj krizi. Hrvatska je oduvijek u dubokoj društvenoj krizi, samo što to po naravi stvari prije ili kasnije mora postati sve očitije, pa čak i onima koje to "ne zanima".