Neovisni, ali ne i neutralni

Već nekoliko tjedana traje u novinama hajka na neradnike u cijeloj državi. Prvo se nije radilo općenito, niti u privatnim firmama. Učinak užasan, poslodavci očajni, 45 minuta u prosjeku treba radniku da od stroja ode do zahoda i nazad, a još dulje ako ima gablec. Onda su nastradali zaposlenici u državnoj upravi, s masno otisnutom brojkom da rade oko tri sata dnevno, a i ta tri, to je zapravo otaljavanje najnužnijih poslova, zaprimi dopis, prebaci dopis iz svog ureda u susjedni, odgovori gnjevnom građaninu nakon desetak dana da za njegovu molbu nema rješenja…. Na tako postavljenu priču uletjeli su saborski zastupnici, koji godišnje rade manje od sto dana, a gle, godina ima čak 365… Ali to je već poznata priča, treba nastaviti dalje s rastakanjem i najmanje ideje da netko u ovoj zemlji radi svoj posao. Pa su na red došli i sveučilišni profesori, u genijalnoj matematičkoj računici da za 6 sati rada dobivaju petnaest tisuća kuna mjesečno. Ajmo izračunati, to znači preko dvije tisuće za samo jedan sat nečega što je ionako bla-bla i jedni od drugih to kradu, i to ionako svatko može… Čavao po čavao zabija se u lijes državnih službenika, ali isto tako i privatnih firmi i poduzetnika. Pa tko ima najviše tarife? Odvjetnici, naravno. Pa tko najviše prima mito? Suci i doktori, a onda ona ekipa na šalterima koji su nam svakodnevno potrebni.
Nitko ne radi kako bi trebao, pola ih je korumpiranih, druga su polovica lijenčine, a one luđake koji slučajno rade svoj posao treba klasificirati kao statističku pogrešku.
U čiju se korist, pitam se, proizvode i tiskaju takvi tekstovi? U korist onih koji su na vlasti pa im za pokriće vlastita nerada treba ta opća slika hrvatskoga društva, u kojem nitko ništa ne radi, svi su ili korumpirani ili lijeni. Koja je svrha takvih negativnih generalizacija? Svrha je da se stvori dojam o totalnoj neproduktivnosti i nesposobnosti SVIH koji rade. A konačni cilj je da se s tim zastorom SVI SMO JEDNAKO NIŠTA ne samo skrene pozornost nego makne odgovornost s onih koji su itekako odgovorni i dužni polagati račune, s onih koji jesu na vrhu političke državne hijerarhije.
Cui bono, dakle? U korist onih koji sada vladaju i svoju vlastitu nesposobnost žele pokriti općom slikom nerada i nesposobnosti. Tako medijski proizvedenoj da se oni koji rade osjećaju suodgovorni i krivi za situaciju u kojoj jesmo.
Ne nasjedajte! Većina nas radi solidno, a velik dio i natprosječno, a plaćeni smo ispodprosječno. Nemojmo pristati na kolektivnu odgovornost za nevolje koje proizvodi ekipa na vlasti, a nas uzima kao zaštitni štit. Nas, te postotke građana koji idu na posao, rade i plaćaju poraze. Ali neće izaći na izbore jer se osjećaju krivim za opće stanje. Pa svaki dan im to piše u novinama. Ili se osjećaju nemoćnim, svejedno.
A čije su novine? Cui bono, pitam se ponovo?