Neovisni, ali ne i neutralni

Dugo nam je trebalo da shvatimo…

Naš dični premijer se pojavio kvazi-inkognito na nekom sastanku sa sindikatima, bez glasnogovornika (Mehun izjavljuje da nema pojma što je bilo na sastanku jer je bio negdje drugdje, a Maček se odavna maknuo) i napokon dao jednu istinitu izjavu u svojoj dugogodišnjoj karijeri: „Bez dramatike, visimo o niti – ili kolokvijalno rečeno - u banani smo!".

Da li se naš premijer naglo probudio, došao k svijesti ili promijenio dioptriju? Do jučer, premda svi pokazatelji iz okoline već odavno vrište kako situacija nije najbolja, on nas je uvjeravao kao nam je odlično, kako pod njegovim vrhunaravnim vodstvom idemo k dva (valjda jedina) cilja koja nam „je zadalo“ a to su (pogađate) NATO i EU, i kako nas eto ništa na tom putu (osim možda susjeda, kojih je srećom samo 2 milijuna – što bi tek bilo da ih je nekoliko puta više?) neće spriječiti. Kriza nas neće pogoditi. A onda odjednom: PANIKA!

Dobro je razmislio naš premijer (kao i svaki put) prije nego je izašao pred javnost s rečenicom: „Nema Božićnica ni poklona za Božić“. Genijalno, bravo majstore! To ostaje u ušima, koga briga za krizu i za ne znam što, ali ako će možda ne biti novaca za Božićnice, e to je već nešto. Ali, majstor se preračunao: narodu je dozlogrdilo i nije reagirao na način kako je on to predvidio. Ne događa se često da premijeru spin ne prođe! Pokrenula se općenarodna, pače međunarodna sprdačina na koju Ivo nije naučio. Nije mu u saniranju štete pomogao ni Haag a ni Jeremić koji pak za svoje interne potrebe umjesto da ukida Božić svojim sugrađanima servira priču kako će nas tužiti za Jasenovac.

Ne sjećam se kada je premijerov rejting bio ovako loš. Da li je to razlog da premijer odjednom širi paniku? Sanader ništa ne radi nepromišljeno, pa je stoga i ova banana kao i priča o kamatama njegov novi spin. Zašto naša Vlada potiče paniku i kreće u suprotnom smjeru od logike? Jer makroekonomija, nakon toliko godina proučavanja ipak pokazuje neke zakonitosti.

Kaže premijer, skočit će kamate na kredite građana i na preko 20% Otkud to kada je najveća zakonom dopuštena godišnja stopa 14%? Onda se odjednom ispričava i kaže da je govorio o kamatama na Tržištu novca Zagreb, odnosno kako su to kamate po kojima su banke pokušale ponuditi kredite državi i da je on odlučno rekao bankama da to više ni ne pokušavaju! Naš Super Ivo u borbi za prava potrebitih. Doista, takve kamatne stope u zadnje vrijeme se mogu vidjeti kod prekonoćnih pozajmice na TNZ, ali čini mi se da se Ministarstvo tamo ne zadužuje pretjerano, jer ako se zadužuje, onda smo stvarno u banani: Ministar financija se hvali (ili se barem do jučer hvalio) kako nam izvršenje proračuna ide i bolje nego što smo planirali, a u isto vrijeme Ministarstvo Financija skupo pokriva svoju nelikvidnost posuđujući novac preko noći?

Ova je svjetska kriza nastala jer su se zapadni bankari udaljili od realnog sektora a njihova glad za profitom otela kontroli. Držim da bi ova država trebala po Rohatinskom nazvati barem jednu ulicu još za njegovog života jer je uspio nametnuti kontrolne mehanizme i dodatne pričuve bankama koje sada postupno ukida i oslobađa bankama njihov vlastiti novac, tako da one, realno nikada nisu stajale bolje i bile likvidnije. Neće se to imenovanje ulice tako lako dogoditi jer se taj isti Rohatinski pred nekoliko mjeseci morao braniti i, srećom, uspio odbraniti od pokušaja izvršne vlasti da ga stavi pod kontrolu (san svakog populiste: kontrolirati i monetarnu i fiskalnu politiku, a nakon mene - potop).

Cijena nafte, a samim tim i cijene goriva (doista znatno sporije) padaju, i odavna nisu bile niže, to bi moglo povući za sobom još neka pojeftinjenja, da li to znači da poslovno okruženje nije tako crno?

Zašto onda premijer širi mantru: kriza je, neće biti kredita, sve će poskupiti, neće ničeg biti, bit će gadno itd… Zašto stvara psihozu i dodatno obeshrabruje poduzetnike? Zašto na taj način opstruira svaki pokušaj gospodarske aktivnosti?

Javlja dopisnica iz Londona kao se Englezi boje smanjenja cijena jer će kupci prestati kupovati očekujući dodatna pojeftinjenja. Sjetite se paradoksa štednje. U kom smjeru kreću zapadne države a u kojem naš Ivo?

Ovo je svakako kriza: ali kriza ogoljavanja, kriza kada će napokon i oni drugi početi govoriti kao je car gol! Jer bila je ovo čista mediokracija (i vladavina mediokriteta ali i vladavina medija, kako vam drago, no ni jedni ni drugi ne stoje najbolje ovih dana).

Inzistira naš premijer na nastavku radova na kapitalnim objektima, to je njegov „new deal“! Pelješki most moramo imati zbog Schengena. Ups, dobro ne baš radi Schengena ali bilo bi dobro sagraditi ga jer je to ok, to je velika investicija, to je motor rasta. Dobro, možda ne motor rasta, nego u ovim uvjetima možda i jedini čimbenik rasta. Ne, ne brine se premijer da će, ukoliko most odgodimo ili odustanemo od njega netko ostati bez posla, već se brine da će izračun BDP-a pokazati da nam je rast realno (odavno) dobio neželjeni predznak bez ovog mosta, jer rast našeg BDP-a počiva na nekim čudnim nogama…

Nije ni do sada brinulo premijera, pa ga zasigurno ni sada ne brine to da nam je zdravstvo u komi, ne samo financijskoj nego i kadrovskoj, ne brine ga to što su nam knjige skupe (zašto? - baš me briga ako je skupa Collins, Tuđman, Tomac, Steele ili netko takav, ali skupi su nam udžbenici, skupo nam je znanje). Nisam čuo njegove panične izjave da nam je i ono malo proizvodnje stalo, da i ono nešto malo što smo izvozili sve manje izvozimo, da nam je uvoz i dalje u porastu, da nam proizvodni pogoni zjape prazni i čekaju neku drugu namjenu (čitaj rušenje i neku novu gradnju). Nije bilo panike oko broja umirovljenika i njihovog standarda, oko stanja u vatrogastvu, vojsci, pravosuđu, kaznionicama, visokom školstvu, itd. da ne nabrajam.

Ovo što mi sada osjećamo je manje posljedica krize u okruženju, a više posljedica naše sveopće nesposobnosti koju je sve teže kamuflirati, ili kako bi to Faber rekao "smrdljivog proizvoda zamotanog u celofan".

Premijeru je (izgleda) samo bitno da se cijela ova šarada nastavi i dalje. Pod bilo koju cijenu, jer nju će ionako platiti naša djeca, prema onom starom Sarajlićevom stihu „još smo dužni, ti oduži“. Tko preživi, pričat će...