pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Tužiteljev vojni ekspert je potvrdio da 1992. u Vojvodini nije bilo vojnih napada uperenih protiv civila. Šešelj sada može biti poprilično siguran da će dio optužnice koji ga tereti za kazneno djelo deportacije i prisilnog premještaja Hrvata iz Hrtkovaca u Vojvodini biti odbačen jer nedostaje bitan dokaz. Hrvatska javnost o tome ne zna ništa jer impotentni mediji ne uočavaju važnost redovitog praćenja suđenja u mrskom udaljenom sudištu, osim kada su na optuženičkoj klupi Hrvati kojima se u tuđu zemlju hodočasti na osobnoj, kolektivnoj i političkoj razini. Mediji suđenja, osim onih etničkim Hrvatima, ne prate predano pa javnost malo zna. Takvo neznanje odgovara političarima koji će kad za Šešelja stigne oslobađajuća presuda po nekim točkama iskorištavati šok javnosti za manipulacije, baš kao u slučaju Vukovarske trojice. Držat će se besmisleni govori pred Općom skupštinom UN-a i hodočastit će se žrtvama, a sve kako bi se medije dovoljno uposlilo da zaborave pitati "A gospodo, što ste radili dok još nije bilo kasno?" ili "Koji su pravni razlozi takve presude?"

Nakon što je dao iskaz na temelju tužiteljevih pitanja, vojni stručnjak Reynaud Theunens (Predmet Martić: Theunens o evoluciji misije JNA u Hrvatskoj) odgovarao je na unakrsna pitanja Vojislava Šešelja, optuženog za zločine progona, ubojstva, okrutnog postupanja, deportacije i uništavanja i pljačke ne-srpskog stanovništva (treća izmijenjena optužnica, PDF, engleski). Šešelj je napao nepristranost eksperta koji radi za uredu tužitelja ("in-house expert"), omalavažavao njegovu stručnost i u svom showmanskom stilu ironično ga zvao "svojim najboljim svjedokom" kojem će ponuditi posao u svom timu obrane ukoliko Theunens izgubi posao zbog tog komplimenta. Baš poput Miloševića, Martića, Praljka i sličnih, Šešelj se svojski trudi napraviti pravi show-trial.

Ipak, i za razliku od Slobodana Praljka, Šešeljevo pravno obrazovanje (koje je imao i Milošević koji se njime isto služio da opstruira proces) omogućuje mu da efikasno unkarsno ispituje svjedoke. Tako je od Theunensa uspio dobiti priznanje da 1992. nije bilo vojnih napada na civile u Vojvodini, za što ga tereti jedna od točaka optužnice koja pledira deportaciju i prisilni premještaj Hrvata iz sela Hrtkovci. S obzirom da se radi o kaznenom djelu iz grupe zločina koji se zovu zločini protiv čovječnosti moraju se ispuniti uvjeti za postojanje zločina protiv čovječnosti: široki ili sistematski napad uperen protiv civilnog stanovništva. Ako napada nije bilo ili stanovništvo nije civilno ili on nije širok ili sistematski, zločin protiv čovječnosti nije dokazan. Šešelj je logično zaključio da ako "nije bilo napada", kao što potvrđuje Theunens, "taj dio optužnice pada". Optužnice ne padaju zato što postoji velikosvjetska zavjera, nega zato jer su loše i ponestaje im dokaza van razumne sumnje.

Šešelj od početka procesa pokušava osporiti dio optužnice za Vojvodinu. Prvo je pokušao dokazati da u Vojvodini nije bilo oružanog sukoba, što je preduvjet za postojanje zločina iz grupe naziva ratni zločini (koji zahtijevaju usku vezu s oružanim sukobom, dok zločini protiv čovječnosti traže nešto slabiju vezu jer se trebaju desiti u okviru šireg oružanog konflikta). Tužiteljstvo naime tereti Šešelja za "nametanje restriktivnih i diskriminatornih mjera protiv hrvatskih, muslimanskih i drugih ne-srpskih civilnih stanovništava" u raznim dijelovima bivše Jugoslavije, uključujući Vojvodinu. No tužiteljstvo istovremeno tvrdi da je "u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postojao oružani sukob" te da je "postojao neksus (veza) između stanja oružanog sukoba i zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i dijelovima Vojvodine, u Srbiji". Prva točka optužnice pledira kazneno djelo deportacije i prisilnog premještaja u raznim regijama, uključujući Vojvodinu, ali rečenica o postojanju stanja oružanog konflikta Vojvodinu ne spominje, a tvrdi se da postoji veza. To je kontradikcija, a to nije nebitno.

Zato je Raspravno vijeće naredilo pojašnjavanje optužnice u svojoj odluci od 26. svibnja 2004 gdje je zaključilo slijedeće:

Tužiteljstvu se u skladu s tim naređuje da pojasni nejasnoću u plediranju...glede Vojvodine, Srbije i pitanja oružanog sukoba. Tužiteljstvo mora odlučiti hoće li ili ne zadržati navode protiv optuženog za Vojvodinu, Srbiju u optužnici. Ako Tužiteljstvo odluči da neće pledirati postojanje oružanog sukoba u Vojvodini onda, kao posljedica, sve optužbe za Vojvodinu moraju biti obrisane iz optužnice. Ako Tužiteljstvo inzistira na zadržavanju tih optužbi, mora se pledirati postojanje oružanog sukoba u vrijeme navodno počinjenih zločina.
Odluka po zahtjevu Vojislava Šešelja o ispitivanju nadležnosti i obliku optužnice (PDF, engleski), paragraf 40

U svibnju 2004. Hrtkovci su skoro izletili iz optužnice no žalbeno vijeće je prihvatilo argument tužiteljstva (odluka, PDF) da je raspravno vijeće pogriješilo preusko interpretirajući "oružani sukob" kao postojanje "borbi" ili "nasilja" dok dosadašnja praksa taj pojam interpretira šire, kao "stanje oružanog sukoba" što bi značilo da Tužitelj mora dokazati da se napad na civile u Hrtkovcima dogodio u kontekstu oružanog sukoba u Hrvatskoj i BiH te onda dokazati vezu između napada na civile u Vojvodini i sukoba u susjednim državama. Na kolegiju tužitelja o kakvima se može čitati u knjizi Florence Hartmann očito je odlučeno da se ide tim putem - Vojvodina je u optužnici ostala, ali dokazi nisu jaki: tužiteljev domaći stručnjak potvrđuje da su te rečenice optužnice bez podrške u vojnoj realnosti. Ovo nije ni prvi ni zadnji slučaj tužiteljstva koji je daleko od dobrog: u zadnje vrijeme urušio se cijeli proces Haradinaju i drugima (Izvan razumne sumnje ili na pješčanim temeljima?), optužnica Vukovarskoj trojici je doživjela fijasko, a Deliću su međupresudom otpale optužbe za silovanje. To naravno ne znači i da u Hrvatskoj naiščekivaniji proces - Gotovina i drugi - neće biti jak s tužiteljeve strane, ali kao što se vidi to nije nemoguće.

Ne postoji puno toga što bi hrvatsko pravosuđe moglo napraviti u slučaju Šešelj. Za uključivanje u postupak kao amicus curiae nije sposobno jer njegovi pravni stručnjaci nisu u stanju uvjerljivo argumentirati zašto i kako je i je li uopće postojanje oružanog sukoba bitno za zločine protiv čovječnosti. Naime, sudska praksa je jasna da neksus između zločina protiv čovječnosti i oružanog sukoba ne mora postojati (oni se mogu počiniti i u "miru"), ali da oružani sukob jest uvjet za nadležnost nad progonom tih zločina (jedna od "pravnih zavrzlama" koje nije lako objasniti). Raspravnom vijeću možda i treba "prijatelj suda" da mu preciznim pregledom prakse pokaže da Theunens ni ne treba potvrditi stanje oružanog sukoba za neksus nego kontekst, što nije isto, a kontekst mogu činiti i susjedne države. Hipotetski mogao bi se pojaviti prijatelj suda koji će braniti neke od presedana glede zločina protiv čovječnosti i spriječiti skretanje sudske prakse u pravcu koji traži neksus između oružanog sukoba i zločina protiv čovječnosti. No dosadašnji pokušaji intervencija hrvatskih stručnjaka u postupak nisu bili najsretniji (npr. propali zahtjevi za sudjelovanje u slučajevima Gotovina i Prlić), osim kad su politički podobne stručnjake pratili i pravi (ali rijetki) stručnjaci koji su za njih ili uz njih odradili posao (npr. prebacivanje slučaja Norac i Ademi).

Što se tiče pomoći u dokazivanju, pitanje je imaju li hrvatske vlasti dokaze da je postojao oružani sukob u Vojvodini. Da ih imaju, valjda bi ih predali tužiteljstvu. Imaju li stručnjake koji možda to mogu uvjerljivo i s kredibilitetom potvrditi? Ako to nije mogao potvrditi ekspert koji se godinama bavi studijama vojnih komponenata tužiteljevih slučajeva, šansa da neki domaći eskpert to može nisu velike. Ova pitanja su logična ali smiješna kad je pravo jesu li uopće hrvatske pravosudne vlasti svjesne razvoja u tom slučaju i što se događa.

Mediji bi doduše mogli o slučaju Šešelj više izvještavati sadržajno, a ne samo infotainmentski, kad Šešelj psuje u sudnici ili vrijeđa odvjetnike i žrtve. Šešeljev štrajk glađu (koji se odigravao istovremeno s Glavaševim) i nekoliko tragikomičnih scena su jedino što je ponuđeno hrvatskoj javnosti u praćenju postupka koji se bavi zločinima srpskog radikala nad Hrvatima i područjima na kojima obitavaju Hrvati. Usprkos tome i intrigantnim razvojem događaja, medijski interes za praćenje Šešelja je mizeran i tabloidan. Kad bi mediji izvještavali kvalitetnije, hrvatska javnost bi recimo znala da je Šešelj u unakrsnom ispitivanju pokušao osporiti i značenje riječi "vojvoda" tvrdeći da to nije čin nego počasni naziv bez stvarne moći, što je Tužitelj uspješno pobio pokazujući video materijal u kojem Šešelj drži govore u kojima obećava prelazak tisuće četnika preko Drine i video materijal intervjua sa newyorškim vojvodom koji je Šešelja nazvao njihovim "političkim vođom". Theunens je potvrdio da je promoviranjem četnika u vojvode Šešelj utvrđivao njihov autoritet i prestiž među paravojnim dobrovoljačkim jedinicama.

Sklonost teorijama zavjere na Balkanu nikako da kao hipotezu postavi najlogičniju teoriju zavjere: onu o medijsko-političkom udruženom cenzurskom pothvatu koji uskraćivanjem informacija upravlja masama po volji s ciljem održavanja stečenih pozicija. Nedemokratski savez u kojem se (namjerno ili nehajno) nalaze nekompetentni političari i nekompetentni mediji odgovoran je za slabiji napredak i konsolidiranje zapadne demokracije u Hrvatskoj jer u informacijskom mraku građani ne mogu doista birati i formirati vlastito mišljenje - mišljenje vladajuća garnitura supstituira priopćenjima sročenenim po najboljim commie regulama i agresivnom propagandom. Sloboda medija nedovoljna je jer mediji zbog manjka znanja nisu u stanju odgovorno pratiti složenije teme čime javnosti uskraćuju istinu.

Je li to zato što istinu nitko ne želi čuti/prenijeti ili vijesti iz Haga nisu istina ostaje svakom da zaključi sam i raspravi u komentarima.