pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Postupak protiv Ramusha Haradinaja hrvatskoj je javnosti bio zanimljiv tek utoliko što se radilo o bivšem kosovskom premijeru i što je vijećem predsjedavao isti sudac koji predsjedava u postupku Gotovina i drugi, a oslobađajuća presuda zaslužila je headline jer je, banalno uzevši, srpska vizija kosovskih snaga poražena sudskom presudom. "Haag oslobodio Haradinaja", javlja Jutarnji list, koji ima čak 6 povezanih vijesti o Haradinaju, što je natprosječni rezutat u odnosu na druge hrvatske medije za postupak koji traje više od godinu dana i nije potiv optuženika iz Hrvatske. Radilo se zapravo o neuobičajeno kratkom postupku u kojem obrana uopće nije iznosila svoj case jer je došla do zaključka da tužitelj nije ponudio utuživ case, a kamoli dosegao razinu "izvan razumne sumnje".

The defense teams of three former KLA commanders, Ramush Haradinaj, Idriz Balaj and Lahi Brahimaj, tell the Trial Chamber they don’t intend to contest the evidence presented by the prosecution. The closing statements have been scheduled for 21, 22 and 23 January 2008
Sense

Tužiteljev slučaj Haradinaj nije ni prvi ni poslijednji koji se raspao po šavovima do te mjere da je ishod bio predvidljiv. Nedavni fijasko sa slučajem Vukovarske trojice još odzvanja u hrvatskoj javnosti koja s jedne strane želi jako i kompetentno tužitljestvo kad su u pitanju zločini nad Hrvatima, ali slabo i loše pripremljeno kad su na optužnici imena iz Hrvatske. Zašto su Haradinaj i Balaj oslobođeni svih optužbi, a Brahimaj osuđen na "samo" 6 godina zbog kaznenog djela mučenja i nečovječnog postupanja?

Haradinaj, Balaj i Brahimaj bili su optuženi u sklopu zajedničkog plana (udruženog zločinačkog pothvata) čiji cilj je bio konsolidacija potpune kontrole OVK-a nad svjeverozapadnim Kosovom kroz nezakonito uklanjanje, nečovječno postupanje i ubojstva Srba i kosovskih Roma civila kao i kosovskih Albanca koji su smatrani kolaboracionistima srpskih snaga. Kao i kod svakog udruženog pothvata, njegov cilj mora biti nedopušten i mora se ostvarivati zločinima nad kojima Tribunal ima nadležnost.

Za vrijeme koje obuhvaća optužnica, Haradinaj je bio zapovjedik OVK u području Dukagjina, Balaj je bio zapovjednik jedinice Crnih orlova unutar OVK, a Brahimaj je bio član OVK smješten u Jablaničkom stožeru u općini Đakovica.

Svu trojicu raspravno vijeće oslobodilo je optužbi za zločine protiv čovječnosti, koji moraju biti rašireni ili sistematski te upereni protiv civilnog stanovništva da bi postojali (jedno ubojstvo civila nije zločin protiv čovječnosti). Dokazi koje je tužiteljstvo podnijelo, zaključilo je vijeće, "nisu uvijek dopuštali Vijeću da zaključi je li zločin počinjen ili je li KLA u njega bila umiješana kao što se tvrdilo."

With regard to the general elements of crimes against humanity, the Prosecution alleges that there was a widespread or systematic attack by the KLA directed against part of the civilian population in the Dečani, Peć, Đakovica, Istok, and Klina municipalities of Kosovo.... The Prosecution's case with respect to the alleged attack was, to a large extent, based on the evidence adduced under individual counts. This evidence did not always allow the Chamber to conclude whether a crime was committed or whether the KLA was involved as alleged. The evidence on some of the other counts indicated that the victims may have been targeted primarily for reasons pertaining to them individually rather than as members of a civilian population under attack.

Baš kao i u slučaju Vukovarske trojice, tužiteljstvo je plediralo zločin protiv čovječnosti bez dostatnih dokaza da se radilo o raširenom ili sistematskom napadu koji je usmjeren na civile jer su - civili. Dapače, nedostajalo je i dokaza za "raširen ili sistematičan" pa je sud odlučio da kaznena djela prisilnog premještaja i ubojstva kao zločina protiv čovječnosti nisu bila na takvoj na takvoj "razini ili frekvenciji da bi bilo dopušteno zaključiti da se radilo o napadu na civilno stanovništvo".

Osim zločina protiv čovječnosti, trojica su bili optuženi i za povrede ratnog prava i običaja ("ratni zločini" u užem smislu) uključujući ubojstvo, mučenje i nečovječno postupanje. I makar je vijeće utvrdilo da su doista počinjeni ratni zločini od stane pripadnika OVK, dokazi nisu dopuštali zaključak da je postojao zajednički pothvat sa svrhom stavljanja civila na nišan pa trojica u tome nisu ni mogla sudjelovati.

Trojica su oslobođeni i po točki koja je pledirala ubojstvo 30 ljudi u Radonjić kanalu jer je "samo sedam od tih ubojstava dokazano van razumne sumnje i mogu se pripisati OVK-u. Dokazi koji su predočeni glede počinitelja i okolnosti ostalih ubojstava su bili nejasni, nekonkluzivni ili nepostojeći".

Uz odgovornost po zajedničkom planu, tužitelj je pledirao i individualnu odgovornost za planiranje, poticanje, naređivanje i pomaganje mnogih zločina iz optužnice. Vijeće je uspijelo u tužiteljevim dokazima ponaći dovoljno dokaza samo za dva zločina i to isključivo u pogledu Lahi Brahimaja koji je osuđen na šest godina jer je sudjelovao u okrutnom postupanju i mučenju svjedoka br. 6 i ispitivanju svjedoka br. 3 koji su bili 1998. zatočeni u Jablanica stožeru. Brahimaj je nakon ispitivanja dvjema ženama u uniformama rekao da vježbaju na svjedoku br. 3 koji je nakon toga premlaćen. Obje žrtve bile su Albanci koji su smatrani kolaboracionistima ili osobama koje su u vezi sa Srbima.

Iz toka postupka bilo je jasno da tužitelj neće lako uspjeti. Svjedoci tužitljstva odustajali su pa je sud izdavao naloge za uhićenje i privođenje svjedoka, zaštitne mjere i pokretao postupke za nepoštivanje suda. Sudac Orie nije zaboavio spomenuti velike poteškoće u osiguravanju svjedočenja. Vijeće je saslušalo 100 svjedoka od kojih je 34 imalo zaštitne mjere and 18 ih je primilo nalog za pojavljivanje.

“The Chamber gained a strong impression that the trial was being held in an atmosphere where witnesses felt unsafe”

No od sigunosti svjedoka još je manja bila sigurnost osude, koja je jedan od kriterija po kojima se donosi odluka hoće li se podići optužnica. Slučaj Haradinaj bio je zapravo jedan od političkih ustupaka koje je tužiteljstvo očajnički radilo kako bi zadovoljilo političke snage u Sbiji i motiviralo ih da predaju Karadžića i Mladića. Politika (u značenju koje ima riječ "policy", ne "politics") optuživanja tužiteljstva nerijetko je optužnice podizala bez dovoljno dokaza kako bi zadovoljila nadanja jedne od sukobljenih država čiju je suradnju i povjerenje trebalo osigurati. Rezultat takve igre na granici etike su uzaludno potrošeni sati i novci na postupke koje savjesniji tužitelj ne bi potpisao zbog nedostaka dokaza. Kada obrana odluči uopće ne iznositi svoj slučaj nego je zadovoljna prokazivanjem loše optužnice unakrsnim ispitivanjem tužiteljevih svjedoka, onda tužitelj ima ozbiljni problem.

Sudski postupak je postupak vezan pravilima i analitičkom logikom. Standard "izvan razumne sumnje" postavlja visok prag za dosezanje osuđujuće presude. Makar optužnica trpi gotovo bilo što, surova realnost dokaznog postupka u sudnici bez imalo problema testira utemeljenost svake riječi u optužnici. Konačna oslobađajuća presuda ne znači nužno da se zločin nije dogodio nego da optuženi za njega nije odgovoran onako kako je tužiteljstvo to opisalo u optužnici. Reakcije u Srbiji na presudu podsjećaju na reakcije u Hrvatskoj nakon presude Vukovarskoj trojci i vrte se oko "izrugivanja pravde" i očekivanja žalbe i stvaranju pritiska da bude podnesena. Ali slijeđenje pravila nije izrugivanje pravde nego sudski proces, a ako prihvaćamo proces, moramo biti spremni prihvatiti i njegove rezultate, čak i kad ne odgovaraju očekivanjima. Makar se mnoge optužnice rađaju iz želja i nadanja, presude se ne donose na temelju istih jer sudnica nije teatar skrojen prema očekivanjima javnosti.

To ipak nije spriječilo gledatelje u galeriji sudnice u kojoj je izečena presuda Haradinaju i ostalima da burno - zaplješću.

Sažetak presude