pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

David Tolbert, zamjenik tužiteljice ICTY-a u svom je obraćanju na simpoziju o efikasnosti kaznenih tribunala u Uthrechtu rekao kako suradnja država nije bitna samo za odgovarajuće djelovanje Tribunala, nego će biti i od kritične važnosti za Međunarodni kazneni sud (ICC), prvi stalni sud za ratne zločine. "Bez suradnje države nemoguće je održati odgovarajuće suđenje, nemoguće je održati suđenje uopće", rekao je Tolbert.

Da je Tolbert u pravu i da je pravično suđenje nemoguće održati bez suradnje države pokazao je slučaj Blaškić u kojem je prvostupanjska kazna od 45 godina smanjena na 9 godina nakon što je Hrvatska počela surađivati ustupivši relevantnu dokumentaciju. Ipak, osim nabavljanja dokaza poput dokumenata bitnih za postavljanje slučaja ili intervjuiranja svjedoka, suradnja država pokriva puno širi skup aktivnosti koje pomažu bilo u oslobađanju bilo optuživanju optuženika ili osumnjičenika, a uključuju i njihovo uhićenje. Upravo zbog toga bivši zamjenik tajnika Tribunala ističe Hrvatsku i Srbiju kao primjere nesuradnje u prošlosti ili sadašnjosti što je ozbiljno naštetilo ukupnoj efikasnosti suda.

Ipak, od 161 optužene osobe pred tribunalom osnovanim 1993. rezolucijom Vijeća sigurnosti br. 808, do sada su sve žive osobe osim šestorice preostalih bjegunaca dovedene pred Tribunal što ga čini 96% efikasnim. Nažalost, među odmetnutom šestorkom nalaze se i dvojica najodgovornijih za jedini slučaj genocida u Europi nakon 2. svjetskog rata, Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Hoće li sud ispuniti svoju zadaću suđenja najodgovornijim počiniteljima ratnih zločina u bivšoj YU, što je upisano u njegovom Statutu kao njegova svrha, ovisi upravo o suradnji država.

No osim nesuradnje danas (za što je školski primjer Srbija), nesuradnja država u prošlosti čini i te države suodgovornima za prolongiranje procesa i gubitak vremena koje je postalo dragocjeno nakon odluke Vijeća sigurnosti da svi prvostupanjski postupci moraju biti dovršeni do kraja 2008. i najave ruskog veta na produživanje mandata Tribunala. Ukoliko Tribunal prije svog zatvaranja ne dovrši sve postupke, odgovornost za to će snositi i oni koji su njegov rad u proteklih 13 godina opstruirali ili nepotrebno produživali.

Odgovornost leži dakako i na Vijeću sigurnosti koje nije upotrijebilo svoje ovlasti na efikasan način kako bi poduzelo konkretnije korake u slučajevima kada su države odbijale ili izbjegavale suradnju te izvršilo uspješniji pritisak na "neposlušne" države.

Tolbert je objasnio i kako je Tribunal morao kompenzirati svoj nedostatak ovlasti da uhićuje optuženike raznim strategijama. One su uključivale posebna saslušanja u kojima su se ponovno potvrđivale optužnice kako bi države "bile osramoćene" te predale optužene, korištenje tajnih optužnica kako bi se optuženike dočekalo "na prepad" i surađivanje s NATO-om radi osiguranja uhićenja.

No najuspješnijom strategijom za osiguranje uhićenja Tolbert je nazvao kockanje s članstvom u EU koje je uspjelo u slučaju Hrvatske. Nakon što su pristupni pregovori sa Hrvatskom prekinuti zbog prigovora tužiteljstva da država ne surađuje, Hrvatska je ponudila informacije o lokaciji bjegunca Ante Gotovine što je rezultiralo njegovim uhićenjem na Kanarima. Umjesto UN-a, mehanizmi EU pokazali su se daleko uspješnijima kao sredstvo pritiska na države koje ne poštuju svoje međunarodne obveze. Odgađanje članstva u EU rezultiralo je povećanim brojem uhićenja i od neefikasnog suda napravilo efikasan Tribunal, smatra Tolbert, no priznaje da se u činjenici da dvojica najtraženijih još nisu pred sudom vidi da i ta strategija ima svoje domete. Makar su EU pregovori sa Srbijom suspendirani njih dvojica su još uvijek u bijegu.

Pitanje koje u svom govoru zamjenik tužitelja nije dotaknuo je upravo ono krucijalno pitanje: ukoliko iskušane strategije nisu urodile rezultatom, koje druge strategije ostaju kako bi se ostvarila zadaća Tribunala i disciplinirale one države koje misle da mogu ignorirati svoje obveze i frustrirati primjenu međunarodnog prava. Tribunal ima još jako malo vremena da otkrije onu formulu koja će prisiliti Srbiju na punu suradnju koja je neophodna za ostvarenje svrhe Tribunala. U interesu je stoga hrvatske politike da aktivno sudjeluje u traženju međunarodnih rješenja koja će pridonijeti ukupnoj efikasnosti tijela u čijem osnivanju je sudjelovala i sama Hrvatska. To naravno mora biti upareno sa punom suradnjom s hrvatske strane, a sve u interesu pravde umjesto unutarnje politike države, kao što između ostalog radi Srbija.