Neovisni, ali ne i neutralni

Priča koliko vidim nije nova. Zadnji galetov dnevnik, na kojeg se u naslovu referiram tek je čini se najnoviji vapaj za iskorištavanjem političkog kapitala koji leži u glavama ljudi (nekih, rekao bih prvenstveno) koji pišu na ovom forumu. Unaprijed se ispričavam svim „starosjediocima“ što ću se u svom prvom dnevniku baviti budućnošću same pollitike. Sasvim opravdano mi se može prigovoriti da nemam neko posebno pravo na to. Međutim, u osnovi me nešto vuče da javno iznesem neke svoje pozicije i ideje, a dodatni faktor je i činjenica da neka znanja o upravljanju heterogenim i policentričnim organizacijama imam, kako s akademskog aspekta, tako i u praksi. Ono nije nešto super bogato, jer sam relativno mlad, ali vjerujem da mogu doprinijeti (ako ništa) usmjeravanju ove jako važne rasprave. Cilj dnevnika je upravo to: ne postavljanje nekih maksima djelovanja koje će poput Welchove knjige, nakon svog čitanja u tri dana napraviti revolucionarne promjene, već postavljanje konkretne, pomalo tehničke platforme za daljnju raspravu.
Neću vas puno daviti sa osobnim motivima. U osnovi, oni su sebične prirode. Činjenica je da bih, kao u osnovi i puno vas, želio svoj životni i radni vijek proživjeti u normalnoj, uređenoj državi koja pokazuje odgovornost prema svojim građanima…koja ne brani ministre koji ne rade i kradu, koja ozbiljno brine o tome zašto joj djeca prosvjeduju i ne idu u školu, koja je spremna po kratkom postupku otjerati u Zanzibar svakog sveučilišnog profesora koji se koristi vlastitom pozicijom za osobne obračune sa studentima ili za hranjenje svog bolesnog ega, u državi koja neće ignorirati evidentnu činjenicu da je momentalno, ali polako i sigurno, nestajuće blagostanje izgrađeno na kreditima koje će platiti buduće generacije…Što mi možemo učiniti?
Više ljudi je primijetilo…ideja je dobra, mogućnost njezine tehničke provedbe ograničena. Slažem se. Ograničena, ali ne i nemoguća. Postoje neko tehnički preduvjeti koje je nužno ispuniti te paralelno s tim izgraditi nekakav održiv institucionalni okvir koji može funkcionirati.
Prvo, to mora biti zajednica vrijednosti. Iz tih vrijednosti moraju proizaći vrlo okvirni i fleksibilni ciljevi, jer drugačiji u ovako heterogenoj zajednici niti ne mogu biti. Međutim, neka pravila, kojih se apsolutno moramo držati, moraju postojati. Da bi se to ostvarilo, nekome moramo dati neku moć. To nije moć vodstva, koju u svom inteligentnom dnevniku priziva gale, već moć medijacije i usmjeravanja. Konkretno, ako ćemo raspravljati o nekom zajedničkom nastupu, netko mora procjenjivati tko raspravi pridonosi argumentirano, a tko ne…što je zafrkancija a što vrijeđanje umotano u celofan „civilizirane“ rasprave. Da se razumijemo, to je vrlo skupa cijena, koju bismo morali platiti, ali to je mislim, cijena minimalne institucionalizacije koja je preduvjet da proces ide u nekom smjeru, makar krivudavo, a da se ne rastoči pred ušćem poput delte Nila.
Iz ovdje rečenog, vrlo je jasno da o stranci ne može biti riječi. Razlog je ustvari vrlo elementaran: previše smo različiti. Postoji određeni broj ljudi koje jako cijenim, ali se u osnovi jako svjetonazorski od njih razlikujem. Da bismo se mi mogli o nečemu dogovoriti, moramo se prvo dogovoriti o čemu nećemo pričati. S druge strane, fleksibilnost je divna prednost koja može riješiti problem vodstva. Ovisno o znanju, vremenu i mogućnosti angažmana, svatko može preuzeti vodstvo i započeti raspravu. Međutim, to ne smije biti rasprava o npr. partizanskim ili ustaškim zločinima ili još o nekim temama (mislim da znate o čemu govorim) koje će uvijek isfiltrirati isti rezultat – činjenicu da smo mi lijeve orijentacije u ovom slučaju brojniji i činjenicu da nitko neće olako popustiti oko svjetonazorskih pitanja, ponovno će rezultirati zaključkom o „SDP – ovom drkalištu“. On je u osnovi neopravdan, a mislim da je rezultat toga da svi skupa nismo birali bitke koje možemo dobiti, a u našem konkretnom slučaju to su ona pitanja oko kojih postoji mogućnost da ćemo se složiti.
Ovo povlači sa sobom jednu od ključnih kontradikcija – mi smo u principu radikalni element u našem društvu, a ovdje moramo tu našu radikalnost obuzdati i smjestiti je u neku luđačku košulju vrlo široko postavljenog konsenzusa. Ipak, unatoč tome držim da je primjenom tehnika kao što je fine – tunning (fino usklađivanje) moguće spriječiti centrifugalne tendencije i zadržati radikalnost kritike. Posebno zato što radikalnost u slučaju hrvatskog društva (hvala Bogu!!) ne znači dizanje autobusa u zrak, već na primjer, argumentiranu raspravu o obrazovnoj reformi i organiziran institucionalni i izvaninstitucionalni pritisak na tijela državne vlasti da odrade svoj posao. Europa gleda…samo je potrebno u javni prostor prodrijeti sa jasno iznesenim i argumentiranim mišljenjem. Jedan od najmoćnijih politologa u povijesti, Ted Lowi upozorio je u jednom svom tekstu da radikalni elementi predstavljaju preduvjet zdravlja i razvoja jednog društva. Pojednostavljeno rečeno, s njima nema zajebancije…ne možeš ih kupiti, ne žele šutiti i spremni su se boriti za svoj cilj, do kraja. Možemo li mi biti taj faktor?
Možemo, uz par preduvjeta. Treba odgovoriti prvo na pitanje kakav tip organizacije želimo biti. Da ne duljim , ja mislim da to treba biti lobistička organizacija ili još i bolje, think – tank. To će nam omogućiti da se pitanjima bavimo selektivno, što je kao što sam već i upozorio, preduvjet za bilo što. Također, potrebno je omogućiti kanale kojim će naše ideje prodrijeti do javnosti. Da li je to Lesar, da li je to neka slobodoumna radio stanica (kao npr. Democracy now, koja uz vrlo mala financijska ulaganja, ali uz vrlo jasne principe djelovanja i organizacije, ostvaruje značajan utjecaj na američku politiku)…to recite vi meni. Mislim da sigurno ima dobrih rješenja.
Ima još puno toga, ali da ne opteretim tekst sa previše sadržaja, tek zadnje ali možda i najbitnije…pitanje odgovornosti. Više puta sam ga isticao u periodu inicijative za raspisivanje referenduma i držim da je to ključno pitanje. U uvjetima AD – HOKRACIJE, a izgradnja ovakve strukture bi svakako bila tako nešto, to je i najteže pitanje. Iz ovog razloga: dolazi do čestog sukoba osobne i kolektivne odgovornosti. Moderne stranke su to riješile stranačkom disciplinom. Mi da bi ostali radikalni u smislu koji sam naveo gore, moramo ostati autonomni u svom odlučivanju (jedni od drugih) a opet imati odgovornost prema organizaciji. Kako pomiriti činjenicu da puno ljudi ovdje ima dosta čvrstu kralježnicu i svoju glavu kojom misli sa nužnošću da katkad pojedu govno radi „višeg interesa“? Mislim da neke evidentne tehnike nema: jedino rješenje leži u pretpostavci da smo svi koji u projekt uđemo zrele ličnosti spremne priznati poraz u argumentiranoj raspravi, koja može biti jedini mehanizam filtriranja ideja…pobjeda vlastite sujete za svakog bi bila najteži zadatak. Cilj bi trebao biti da se proizvede javno dobro, točnije inteligentan zaključak koji kad plasiran na pravi način u javnu sferu, poput topovske kugle ruši zidove predrasuda, cinizma i neznanja…a ne da vlastitu energiju i inteligenciju trošimo na sasvim neplodnu raspravu tipa da li je Zvone spičkao Solarisa ili obrnuto (uzimam ovo kao posljednji, vrlo eklatantan primjer).
Za kraj, istaknut ću i drugu dimenziju odgovornosti. Žao mi je što moram reći, ali ako je prevladavanje vlastite sujete svakog od nas težak zadatak, ovaj je možda još i teži. Ukratko, moramo postati transparentna organizacija prema van. Transparentnost je pretpostavka odgovornosti, koja je pokazuje se, vrlo radikalan fenomen u Hrvatskoj. Konkretno, pitanje je kako zadržati inteligentne i iskusne ljude u raspravi u uvjetima kad bi se znao njihov identitet i kad bi zbog rečenog mogli pretrpiti neke konkretne posljedice? Tehnički, moguće je formirati ad hoc inicijative kao što je bio BORNA i odvojiti ih od sitea pa tko se želi angažirati u konkretnom slučaju neka otkrije svoj identitet i javno preuzme odgovornost za izrečeno. Nikog na to niti treba niti se može siliti. Međutim, ne zavaravajmo se, to je funkcionalni preduvjet za opstanak naše zajednice vrijednosti. Meni osobno nije problem, relativno sam mlad, spreman na neku žrtvu, koja je uvijek i lakša u uvjetima kad nemaš puno. Koliko je drugih za to spremno? Čak i oni koji jesu, da li će onda jednako otvoreno ulaziti u rasprave te potezati za svakom argumentom (unutar ZADANE teme) što je opet ključni preduvjet jedne radikalne kritike…?
Toliko za sad ljudi moji…evo ja se otvaram radikalnoj argumentiranoj kritici i promišljanju mog teksta, u kojem, složit ću se, nisam iznio ništa spektakularno novo…ako sam stvari malo jasnije uspio postaviti, bit ću jako zadovoljan.