pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Na pisanje ovog posta me nagnalo učenje za nedavni kolokvij. Knjiga iz koje sam morala učiti već je treća od istog autora s kojim se susrećem od početka studiranja. Već me prva izbacivala iz takta, ali sada više šutjeti ne mogu. Naime, prva knjiga pod nazivom "Osnove znanosti o novinarstvu" je moj prvi susret sa "biti novinarstva". U knjizi lijepo piše kako su temelnji zadaci novinara: "...njegovanja i razvijanja standardiziranog hrvatskog književnog jezika i govora..." i već u ovoj rečenici možete vidjeti kako autor baš ne barata ovim pojmovima. Ne bih se sada upuštala u detaljnu raspravu što je književni, a što standardni jezik, jer ni stručnjaci još o tome nemaju usuglašeno mišljenje. Treba reći da je po nekima književni ili standardni jezik onaj propisani, koji bi se trebao koristiti u službenom komuniciranju, radi lakšeg sporazumijevanja. Po nekima je književni onaj koji se koristi, kako sama riječ kaže, u knjigama, a standardni onaj propisani koji bi se trebao koristiti u službenom komuniciranju, radi lakšeg sporazumijevanja. Dakle, ako vjerujemo onim prvima onda je književni jezik već standardiziran i ta riječ ne treba stajati uz njega, a ako vjerujemo ovim drugima onda je to jezik kojim se pisci služe, on je kod svakog pisca drugačiji i onda nije standardiziran (ispravite me ako griješim). Bilo kako bilo, evo nekoliko primjera standardnih riječi koje autor koristi u svojim knjigama: vizitacija (posjet), atak (napad), fair-play (poštena igra), lajfver (ljudski kadrovi) i mnoge druge riječi kojih se ne mogu i ne želim sjetiti. Za razumijevanje knjiga bi vam dobro došao latinski, engleski i njemački rječnik jer ćete se susresti sa puno riječi i poslovica koje se spominju, a prijevoda nema. Dakle, njegovanje i razvijanje standardnog jezika uopće nije upitno. U istoj knjizi, vrlo lijepo rečeno kako bi novinari trebali biti neovisni od svake vlade, dobar primjer za to je autorova upletenost u priču Radio 101 iz 1996., za koju vjerojatno svi znaju pa dodatna objašnjenja nisu potrebna.

U drugoj knjizi "Teorijski aspekti novinarstva" skoro sve se ponavlja iz prve, isti citati, isti pojmovi, a sve obavezna literatura. Uz te dvije knjige obavezno je pročitati i dio knjige S. Malovića: "Osnove novinarstva". Iz znatiželje sam počela i dalje čitati tu knjigu i naišla sam na neke stvari koje bi nam bile od velike koristi za buduće zanimanje, kao npr. kako izvještavati o automobilskim, zrakoplovnim, brodskim nesrećama... Nisam došla ni do pola te knjige a već sam saznala puno više, nego iz Sapunarove dvije. U Malovićevoj knjizi je sve potkrijepljeno primjerima iz novina i sl. Jedini primjer iz novina kod Sapunara možete naći u Teorijskim aspektima i to članak na engleskom o Sapunarovom modelu spojenih posuda, s tim da je prvo sve to napisano na hrvatskom, a zatim slijedi taj članak, koji služi za hranjenje autorova ega, drugu svrhu ne vidim.
Dolazimo do knjige "Opća povijest novinarstva" koja je kao i prethodne dvije, puna pravopisnih i dr. pogrešaka, nedorečenosti, netočnosti... Npr. povijest novinarstva dijeli na etape: naturalnog, verbalnog, pismoslovnog, tiskoslovnog i elektroničkog novinarstva. Pod naslovom verbalno novinarstvo, možete naći rečenicu koja započinje sa "Ti naturalni novinari..", na vama je da pogađate spada li to pod prethodni naslov ili riječ naturalni trebate zamijeniti sa verbalni. Kod povijesnog razvoja radija po državama u nekima razvoj "staje" nakon 2. svj. rata, kod nekih traje do danas itd., teško je ne povjerovati glasinama kako knjige nastaju iz studentskih seminara, no ne bih htjela špekulirati. U svim knjigama toliko toga ponavlja (npr. uloga lokalnog radija u prijelazu na poliloško novinarstvo) valjda da dobije na broju stranica pa da to rastegne na koju knjigu više. Pogreške i ponavljanja su normalna stvar, ali kod dotičnog gospodina ih je previše.

Ono što mene kao studenticu boli je što su baš te knjige obavezne na nekoliko fakulteta, što taj gospodin uzima lovicu od autorskih prava, što propovijeda jedno a njegov rad je drugo. Sigurno su i prethodne generacije studenata uvidjele da nešto tu smrdi. Kad vas drugi profesori pitaju otkud vam to kad kažete od prof. Marka Sapunara oni odmahnu rukom. Kolegica sa Hrvatskih studija koja je pri kraju studiranja ima ista iskustva, profesori na višim godinama joj kažu da je najbolje da zaboravi ono što je naučila od Sapunara. Očito nije tajna da on nije najadekvatniji kako bi nas učio o zadacima, pravima, obvezama, načelima i ostalom vezanom uz novinarsku struku. Kako je moguće da je on još uvijek glavni na katedri za novinarstvo? Kako fakulteti puni stručnjaka za komunikologiju, politiku, novinarstvo mogu dozvoliti da nam uzima novce za knjige, koje baš i nisu nešto vrijedne i još plaću prima? Pa kad je to sve manje više poznato, zanima me koga taj čovjek ima iza svojih leđa? Tko ga to štiti? Kome je i zašto tako bitan?
Zbog toga i objavljujem ovaj post u nadi da će se netko tko više o tome zna javiti i "prosvijetliti" me.

Sad objašnjenje kakve to veze ima s politikom. Osim što je u nazivu jednog od fakulteta na kojima se to događa sadržana riječ političkih, ima još jedna poveznica s politikom. Kao i naši političari, Sapunar je izronio iz komunizma i sad o njemu priča kao lošem, a veći dio svog radnog vijeka je proveo u njemu. Kao što su i ovi naučili svoj zanat u komunizmu, tako je i on. Zar nije previše slična njihova situacija? Sad svi propagiraju demokraciju, slobodu medija, govora, sve što je u njihovo "zlatno doba" bilo zabranjeno voće. Isto kao što na političkoj sceni želimo "sviježu krv" tako želimo i na fakultetima. Mislim da smo svi siti faca koje se okreću kako vjetar puhne. Profesor očito jako voli poslovice pa ću i ja završiti sa jednom: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.