Tagovi

Tko se još sjeća Tvornice posuđa “Gorica” ...

(Napisano 10. 02. 2013.)

... iz Dugog Sela, likvidrane 2001., čija se nekadašnja upravna zgrada propadajući „koči“ u Šubićervo ulici nasuprot tržnice „Kvatrić“, a na njenoj nekadašnjoj lokciji u Dugom Selu nalazi se „Dalekovod“?

Kronologija

Za razumijevanje događanja, uloge pojedinih sudionika i “tehnologije rada“, potreban je poduži uvod.

U rujnu 1990. u Tvornici posuđa „Gorica“, nakon neizbora direktora po okončanom natječaju, izbio je generalni štrajk kojim je od tadašnjeg RS iznuđeno imenovanje vršitelja dužnosti glavnog direktora (g. N. N.) Tvornice posuđa, koji je imao obvezu da u što kraćem vremenu riješi pitanje managementa tvornice da bi se počeli efikasno rješavati nagomilani problemi tvornice.

U traženje rješenja uključuju se PBZ (najveći vjerovnik), HGK, Skupština općine Dugo Selo, te nekolicina zastupnika Sabora RH.

Tvornica je u to vrijeme imala cca. 1.200 zaposlenih, bez vlastitih obrtnih sredstava i ukupnim nepokrivenim dugom koji je prelazio iznos od 14,000.000 DEM, sa hipertrofiranim samoupravljanjem.

Vodeća filozofija tvornice bila je proizvoditi najviše koliko je to moguće, bez obzira na gomilanje zaliha gotovih proizvoda na skladištu i izvoziti samo onoliko koliko je potrebno za osiguranje uvoza repromaterijala.

Nakon provedenog natječaja za izbor glavnog direktora tvornice, RS “Gorice” prihvaća program koji je podnio g. Ž. K. te ga RS sa 15. 01. 1991. imenuje za glavnog direktora na rok od 4 godin

Osnovne značajke ponuđenog i od RS prihvaćenog programa bile su pospješivanje naplate isporučenioh roba na jugo – tržištu, proizvodnja samo onolikih količina proizvoda koliko je tržište spremno prihvatiti i platiti, podizanje razine kakvoće proizvoda i orijentacija na izvoz uz postizanje viših cijena u izvozu, postupno vraćanje dugova, pretvorba vlasništva dokapitalizacijom kroz modernizaciju opreme u proizvodnji, racionalizacijom broja zaposlenih, isključivo sporazumnim raskidom radnog odnosa i prirodnim odlivom (mirovina).

Ubrzo, međutim, dolazi do raspada jugo - tržišta, pa već koncem ožujka 1991. prestaju isporuke roba u Srbiju. Za razliku od drugih hrvatskih poduzeća prilično uspješno poduzimaju se mjere za naplatu u Srbiju već isporučene robe, tako da je naplaćeno više od 98% ukupnih potraživanja.

Zbog novih okolnosti su u travnju i svibnju 1991. održane sjednice RS na kojima je zaključeno da se, zbog okolnosti koje nisu bile poznate u trenutku izrade programa, program ne može izvršiti i da se poduzeće mora prilagoditi novonastalim uvjetima na tržištu.

Bez obzira na sve, velika većina zaposlenih traži da se, bez obzira na mogućnosti, primjenjuje onaj dio programa koji se odnosi na plaće zaposlenika, iako je i u samom programu naglašeno da se nemogućnošću provedbe nekih elemenata programa onemogućuje provođenje programa u cijelosti.

Prilikom stupanja na dužnost, g. Ž. K. i njegovoj ekipi, svi su obećali pomoć (PBZ, HGK, Općina Dugo Selo itd), koja nikad nije bila realizirana, djelomično zbog rata, a djelomično zato što se ipak radilo o ispraznim obećanjima. Tako npr. PBZ cijelu 1991. godinu drži blokiran žiro račun poduzeća, a zaposleni primaju minimalne plaće.

Krajem 1991. prestaju i isporuke roba u Bosnu i Hercegovinu, čime uz već izgubljeno tržište u Srbiji, poduzeće gubi mogućnost za plasman više od 50% proizvodnje.

Kako je “Gorica”, kao uostalom i sva druga poduzeća na području bivše Jugoslavije, bila projektirana za domaće tržište sa više od 20 milijuna potrošača, korištenje 30 - 40% instaliranih kapaciteta, zbog visokih stalnih troškova, nužno je vodilo u gubitak u poslovanju.

U takvim i sličnim slučajevima iznenadnih i nepredvidljivih gubitaka plasmana većih od 25%, a bez mogućnosti da se u relativno kratkom vremenu pronađe novo tržište, treba provesti stečaj i krenuti od početka na drugim osnovama, bez opterećenja iz prošlosti i uz smanjenje troškova poslovanja na svim razinama.

Zbog ratnih prilika stečaj nije bio dopušten.

Komunikacija sa PBZ bila je takva da je “Gorica” praktično bila “odsječena” od svoje banke ravno 27 mjeseci. Poslovodstvo je tijekom cijele 1991. godine iznalazilo riješenja koja su u sukobu sa logikom dobrog gospodara, vukući iznuđene i često jedino moguće poteze kao što je npr. kupovanje čeličnih limova za gotovinu (radi se o proizvodu gdje se s lakoćom ostvaruju odgode plaćanja od 90 dana).

Financiranje je do rujna 1991. teklo preko “Cefre” (“Astrine” kuće u Frankfurtu), koja je došla u nemogućnost daljnje potpore “Gorici”, jer je angažirala znatna sredstva financirajući poduzeća teško stradala u ratu (npr. “Vuteks”, TLM i sl.), koja objektivno više nisu mogla podmirivati svoje obveze. Do kraja 1991. godine “Gorica” je sve uvozne repromaterijale kupovala na slobodnom tržištu plaćajući gotovinom.

Početkom listopada 1991. započeti su pregovori s firmom “M“ iz Beča, koja je pokazala interes za ulaganje kapitala u “Goricu”. Koncem 1991. zaključen je ugovor o financiranju proizvodnje u “Gorici” od strane “M“ uz istodobnu pripremu dokumentacije za pretvorbu vlasništva i privatizaciju “Gorice”.

Vlasnik poduzeća “M” je inzistirao na programu tzv. “čiste dokapitalizacije” na način da on u modernizaciju postrojenja i obrtna sredstva uloži cca. 103% na procijenjenu vrijednost društvenog kapitala “Gorice” i na taj način osigura preko 51% udjela u vlasništvu a time i pravo upravljanja poduzećem. On je, drugim rječima, htio da sav kapital koji unese završi u poduzeću a ne u državnoj blagajni.

Agencija (kasnije HFP) nije dala pristanak na takav način pretvorbe vlasništva i privatizacije, ali je financiranje od strane “M” - a nastavljeno sve do listopada 1992., kada je postalo jasno da Agencija definitivno neće dopustiti predloženi način pretvorbe vlasništva i privatizacije. U tom trenutku, za potrebe financiranja proizvodnje u “Gorici”, “M” je angažirao cca. 2,8 mil DEM. To su bila najjeftinija sredstva koja je “Gorica” ikada osiguravala jer je kamata bila obračunavana u visini LIBOR - a za DEM + 1 %. Budući da se nisu mogle realizirati sve pretpostavke iz ugovora, “M” se izvlači iz posla.

Istodobno PBZ, nakon pune dvije godine, pokazuje interes da ona počne financirati proizvodnju od početka 1993. godine. Ta suradnja je krenula tako dobro da u veljači 1993. “Gorica” u potpunosti ostvaruje plan proizvodnje, prodaje i izvoza, ali već u ožujku šalje radnike “na čekanje” zbog nedostatka uvoznih repromaterijala. Vodeći ljudi u PBZ nikad nisu mogli shvatiti da proizvodno poduzeće mora imati osigurane sve potrebne repromaterijale, bez obzira na visinu angažiranih sredstava i da se s kašnjenjem isporuka roba gube daljnje narudžbe i teško stečeno povjerenje stranih partnera.

Usprkos svim poteškoćama početkom 1993. zaustavljen je pad proizvodnje i plasmana, te za poslovnu 1993. “Gorica” bilježi realni rast svih pokazatelja za cca. 13% u odnosu na 1992. godinu. Rast se nastavlja, te se za prvih šest mjeseci 1994. bilježi porast pokazatelja od 15% u odnosu na 1993. godinu. Ukupna razina proizvodnje i plasmana roba je još uvijek preniska da bi se mogli pokriti svi stalni troškovi, pa se unatoč porastu bilježe gubici u poslovanju, očekujući da bi se do kraja 1994. gubici trebali zaustaviti.

U tri i pol godine mandata g. Ž. K. puno je učinjeno na razvoju novih proizvoda. Razvijena je nova serija emajliranog posuđa pod nazivom EUROPA te proizvedeno preko 150 novih alata za njenu proizvodnju.

U “Ivanićplastu” je uz suradnju “Gorice” razvijen novi bakelitni pribor za posuđe (ručke, drške i gumbi za poklopce), te je prestao uvoz tih artikala.

Razvijena je pješačka borbena kaciga sa alatima za njenu proizvodnju, ali zbog nedostatka interesa (?) MORH – a proizvodnja nikad nije započela.

Razvijena je serija aluminijskih debelostjenih tefloniziranih tava tehnologijom optiskivanja.

Kvaliteta proizvoda podignuta je na osjetno višu razinu nego što je to bilo prije, pa su gotovo u potpunosti prestale reklamacije kupaca.

Pronađeni su novi veliki i ozbiljni kupci emajliranog posuđa u Francuskoj i Španjolskoj, ali i u Italiji i SAD. Iz „Gorice“ je u to doba svaki dan odlazio šleper emajliranog i tefloniziranog posuđa u Zapadnu Evropu (najviše u VB, Njemačku, Francusku, Španjolsku, italiju i Austriju)

Stabilno financiranje omogućilo bi “Gorici” potpuni oporavak, jer je imala nešto što mnoge tvornice u Hrvatskoj nisu imale – tržište za svoje proizvode.

Kako “Gorica” nije otišla u likvidaciju tijekom 1991. i 1992. kako su mnogi prognozirali, porasli su apetiti nekih struktura ali i pojedinaca kako u Dugom Selu, tako i u PBZ prema “Gorici”, pa se nekim potezima izvana pokušavalo “Goricu” destabilizirati, što baš i nije uspijevalo jer je “Gorica” bila poduzeće na putu oporavka i po tome je odudarala od svojeg okruženja.

U ljeto 1993. g. Z. R. (prije predsjednik RS, referent prodaje u “Gorici”, predsjednik HDZ Dugog Sela) dovodi u “Goricu” g. Z. V., dipl. ing. strojarstva, kojeg predstavlja direktoru Ž. K. kao čovjeka koji radi za jednu austrijsku firmu koja pokazuje interes za ulaganja kapitala u Hrvatsku. Prilikom tog prvog susreta g. Z. V. je ponudio jedan vid suradnje koji je za “Goricu” bio potpuno neprihvatljiv, pa je suradnja otklonjena.

Tako je taj prvi susret završio neuspješno po g. Z. V., koji je „nanjušio“ za sebe “zlatni rudnik” pa pomoću g. Z. R. animira radnike “Gorice” protiv managementa, ali u toj fazi bezuspješno.

Austrijska firma „E“ sa sjedištem u Badenu, čiji je vlasnik stanoviti g. R. W., osniva svoje poduzeće u Zagrebu na čelu kojeg je spomenuti g. Z. V., a pravničke usluge pruža advokat g. D. J. Firma „E“ navodno u to vrijeme vrlo uspješno surađuje sa Željezarom u Sisku i TEF – om u Šibeniku.

Tako se u jesen 1993. ponovno pojavljuje g. Z. V. u „Gorici“, ali sada u funkciji direktora firme „E“ u Zagrebu, nudeći sada provođenje privatizacije „Gorice“ kroz dokapitalizaciju.

Pritom je izgleda bilo točno jedino to da je g. R. W. vlasnik „E“ – a, mislio ozbiljno, dok su g. Z. V. i odvjetnik g. D. J. imali plan kako prevariti g. R. W. i opljačkati „Goricu“.

Taj dvojac, dakle, vrlo vješto vara rukovodstvo „Gorice“, ali i g. R. W., čije interese tobože zastupa, vodeći poslove upravo tako da do angažmana firme „E“ u pretvorbi vlasništva i privatizaciji „Gorice“ ne dođe.

G. D. J. čak organizira otkup dionica od malih dioničara u čemu mu i management „Gorice“ pomaže, jer u to vrijeme ne sumnja da bi pravni zastupnik radio protiv svoga klijenta. G. D. J. uoči održavanja osnivačke skupštine, obznanjuje da se odustaje od otkupa dionica s namjerom da izazove nezadovoljstvo radnika „Gorice“. G. Z. V., opet, u ime „E“, piše jedan pamflet u kojem tereti tadašnji UO “Gorice” i njen management da su tobože protiv kvalitetne privatizacije koju nudi „E“ (istine radi - njihove prijedloge je PBZ glatko odbila kao neprihvatljive ili zakonski neprovedive), a radilo se o stvarima koje su bile u ingerenciji HFP - a i PBZ a ne UO “Gorice” i njenog managementa, ali za izazivanje nezadovoljstva radnika i sijanje nepovjerenja sasvim zgodno.

Iznerviran nemogućnošću uspostave kvalitetnih odnosa s PBZ (niti nakon tri ponovljena zahtjeva u roku šest mjeseci, generalni direktor PBZ g. M. K. se oglušuje i ne prima direktora „Gorice“ g. Ž. K., koji želi rasčistiti odnose između “Gorice” i PBZ, jer i tamo „igra“ g. D. J., prijatelj g. M. K.; rodom su iz istog kraja, a i članovi su istog lovačkog društva) te neprekidnom “borbom s vjetrenjačama” uoči osnivačke skupštine “Gorica” d. d. g. Ž. K. podnosi ostavku na mjesto direktora između ostalog i zato da se smanje tenzije i “lopta spusti na zemlju”, ali novi UO vrši pritisak na njega i na kraju g. Ž. K., protiv vlastitih uvjerenja, pristaje da ga se imenuje za v. d. direktora do okončanja natječaja za izbor direktora, koji će UO odmah raspisati.

Gg. D. J. i Z. V. nastavljaju svoje djelovanje te raznoraznim privatnim aranžmanima i obećanjima u stilu “podjele kolača” kad “mi dođemo na čelo “Gorice””, pridobivaju 20 - tak među radnicim vrlo utjecajnih djelatnika “Gorice” (npr. g. M. K.), koji sada iznutra žustro rade na destabilizaciji “Gorice”, nagovarajući radnike na štrajk u cilju rušenja managementa, jer eto oni imaju čovjeka “koji zna i koji će do kraja 1994. godine riješiti sve probleme “Gorice”, koji može osigurati stabilno financiranje, a plaće u tom periodu udvostručiti”.

Zvuči vrlo privlačno, zar ne?

Do štrajka dolazi 23. 08. 1994., a kao neposredni povod iskorišteno je kašnjenje isplate plaće za srpanj 1994., koja je trebala biti isplaćena do 15. 08. 1994. Glavni zahtjev je, naravno, smjena g. Ž. K. i cijelog managementa, uz zabranu (nezakonitu) njihovog ulaska u prostore “Gorice”, jer je prijetila opasnost da se isplatom plaće (devizna sredstva za place na računu “Gorice” su postojala, ali PBZ nije imala dovoljno kuna, o čemu su uz uvid u stanje računa obaviješteni sindikati, koji su obećali da neće poduzimati nikakve akcije već pričekatri da PBZ osigura dovoljno kunskih sredstava) spontano prekine štrajk, a onda se sve odgađa za neku drugu priliku.

Cilj “spasilaca” “Gorice” bio je da štrajk potraje 5 - 6 dana, nakon kojeg vremena se pojavljuje g. Z. V. kojega UO imenuje za v. d. direktora, a onda ima vremena za raspisivanje natječaja i legalno “ustoličenje” (formalne uvjete za obnašanje dužnosti direktora “Gorice” g. Z. V. je imao).

Situacija se, međutim, otima kontroli jer radnici u štrajku, osobnim izjašnjavanjem, većinom odlučuju da se štrajk nastavi do imenovanja direktora redovnim putem (UO treba raspisati natječaj, a dalje po proceduri) i isplate zaostale plaće. G. N. N., jedan od ovlaštenih potpisnika financijske dokumentacije, jedini član top managementa, koji je bio pošteđen i kojemu nije sprečavan dolazak na radno mjesto, ne dopušta (iz samo njemu znanih razloga) da se sredstvima, koja su u međuvremenu pristigla na žiro račun, isplati plaća, već ta sredstva usmjerava na podmirenje obveza prema dobavljačima, tako da više nije bilo moguće u kratkom vremenu iz redovnih priliva osigurati ipak značajna sredstva (oko 400.000 DEM) za isplatu plaće.

Tako je štrajk umjesto planiranih 5 - 6 dana trajao 50 - ak dana, čime je poduzeću pričinjena ogromna šteta te je praktički anulirano sve ono pozitivno što je do tada učinjeno.

Na kraju je g. Z. V. ipak imenovan za direktora te odmah angažira svojeg intimusa, već spomenutog odvjetnika g. D. J., kao pravnog zastupnika „Gorice“.

Kako je pljačkana “Gorica”?

Poslove marketinga te izvoza i uvoza za “Goricu” je uglavnom vodilo poduzeće “M“ iz Zagreba uz umjerene cijene npr. izvoz u Austriju 2% provizije, druge europske zemlje 3%, SAD 4% itd. Dolaskom na čelo “Gorice” g. Z. V. prekida odnose s “M“ uz obrazloženje da to poduzeće pljačka “Goricu”, a on to kao direktor ne može dopustiti. Poslove izvoza i uvoza za potrebe “Gorice” povjerava poduzću „E“ d. o. o. Zagreb (onom istom kojemu je g. Z. V. prije bio direktorom i suvlasnikom), kojem plaća proviziju od 10% (sic!). Nakon odlaska g. Z. V. u “Goricu” direktorom „E“ postaje g. M. K., čovjek koji je prije zbog privrednih prijestupa najuren iz termoelektrane Plomin. Treba napomenuti da je poduzeće “M” i obavljalo sve poslove marketinga, uvoza i izvoza (pribavljanje ponuda, otvaranje akreditiva, špedicija, carinjenje, naplata potraživanja itd.), dok je sada gotovo sve poslove preuzela služba u “Gorici”, a „E“ je vodilo nekakvu evidenciju i uredno naplaćivalo proviziju.

Valjda sa namjerom da sakrije tragove, kad je propast “Gorice” postala neminovnost, g. M. K. gasi poduzeće „E“, a na istoj adresi prijavljuje novo pod imenom „I“, koje nakon kraćeg vremena gasi, te ovaj puta na novoj adresi (Nova Cesta), osniva poduzeće „S“ koja uredno nastavljaju naplaćivati proviziju od “Gorice” za neobavljeni posao.

Kako je “Gorica” imala na domaćem tržištu dospjela potraživanja od kupaca veća od 1 mil. DEM (ali uz velike obveze prema dobavljačima), od kojih su mnoga također dospjela, gg. Z. V. i D. J. odlučuju tužiti sve kupce koji su imali dospjele a neizmirene obveze prema “Gorici”. Tužbe su podizane i gdje je trebalo i naročito ondje gdje nije trebalo, jer je naplata potraživanja bila sekundarni cilj, primarni je bio naplatiti odvjetničku tarifu na što veći iznos. Kriminalna radnja očituje se u tome što su tuženi neki kupci “Goričinih” roba koji su bili ujedno i dobavljači sirovina i repromaterijala tako da je često bio slučaj da je nekim kupcima “Gorica” više dugovala nego što je potraživala. Navodim dva primjera:

Odvjetnik D. J. tuži PAN za iznos od 20.000 kn iako istodobno “Gorica” duguje PAN – u 100.000 kn. Ta tužba je naravno besmislena, ali za g. D. J. itekako smislena, jer omogućuje naplatu odvjetničke tarife.

Tuženo je i poduzeće ESA iz Čreta za nekih 400.000 kn (dio potraživanja bio je sporan) iako ESA ima preko 200.000 kn potraživanja od “Gorice”, a vlasnik ESA g. D. P. bio je voljan odmah platiti sve nesporne obveze, a sporne riješiti dogovorom, ali u tom slučaju ne bi bilo cca. 20.000 kn odvjetničke tarife, pa gg. Z. V. i D. J. ne pristaju. ESA nakon toga pokreće protutužbu.

Spor je riješen tako da sud presuđuje po protutužbi u korist ESA po čemu “Gorica” još mora platiti 29.000 kn. Odvjetnik D. J. je uredno naplatio svoje “usluge”.

Iako je g. D. J. bio od strane g. N. N. uredno upozoren da nema smisla tužiti nekoga kome ustvari duguješ, on se naravno na to ne obazire već tuži sve redom, na rasprave najčešće ne dolazi, gubi sporove, a “Gorica” uredno plaća nepotrebne sudske troškove i odvjetničke honorare.

Uz ovo “zastupanje” g. D. J. “Gorica” je “usrećena” i time da reviziju poslovanja “Gorice” vrši tvrtka koje je vlasnik gđa. J. supruga g. D. J., koja je revizor “Gorice” postala bez obzira što je njena ponuda na raspisani natječaj bila najnepovoljnija.

Za razno – razne usluge najčešće nepotrebne, krivo obavljene ili neobavljene u prvih 6 mjeseci direktorskog mandata g. Z. V., bračnom paru J. isplaćeno je više od 500.000. kn.

U poslovnim odnosima sa robnim kućama „N“ gotovo da nema niti jednog elementa za koji bi se moglo reći da je legalan. Način suradnje dogovoren je između g. Z. V. i gđe. M.Š., koja naravno nije htjela pristati da bude negdje spomenuta, pa za operacionalizaciju dogovorenog zadužuje svog pomoćnika g. P., koji opet neće raditi takve stvari za “lijepe oči”, ali niti on neće da bude nekih tragova. Riješenje je nađeno tako da “Gorica” otvara predstavništvo u Zagrebu (sic!), a za voditelja predstavništva imenuje umirovljenog oca g. P., kojemu se uredno isplaćuje mjesečni paušal od 5.000 kn netto, a ustvari naknada za usluge g. P. mlađeg.

“Gorica” prodaje „N“ nekoliko šlepera posuđa, ova plaća mjenicom koju PBZ eskontira, onda „N“ vraća “Gorici” tu robu koja joj u tim količinama i tako nije trebala, “Gorica” ponovno prodaje „N“ ...

G. Z. V. i njegovi pomoćnici besplatno se opskrbljuju u „N“, radnicima se isplaćuje dio plaća „N“ bonovima, naravno bez plaćanja poreza i doprinosa. Svim zaposlenicima “Gorice” u više navrata (za ukupno 1.000 kn) osiguravane su kupovine roba u „N“ na račun “Gorice” naravno i opet bez plaćanja poreza.

Najveća pljačka ostvarivana je na isporukama posuđa kupcu iz Engleske firmi M. Y. iz Manchestera na način da je pri firmi „C“ u Stuttgartu (vlasništvo g. M. C., poznatog iz neuspješne privatizacije TEP – a, većinskog vlasnika firme „C – E“, osnovana firma „C – E – V“ GmbH (za koju je kao jedan od potpisnika registriran g. M. K. iz „E“, odnosno „I“, odnosno „S“, odnosno….). Uloga ove firme bila je da se, njenim nepotrebnim posredovanjem, umanji vrijednost “Goričine” robe isporučene engleskom kupcu. “Gorica” je imala važeći ugovor sa firmom „M. Y.“ sa utvrđenim cijenama, koji g. Z. V. revidira na način da se roba za otprilike 20% nižu cijenu prodaje firmi „C – E – V“ GmbH, koji onda prodaje tu robu firmi „M. Y.“ po punoj cijeni. Formalno je sve čisto jer se kao krajnji kupac “Goričine” robe javlja „C – E – V“ GmbH s kojom se korektno posluje. Tako ostvarenu dobit, nakon plaćanja poreza u Njemačkoj, međusobno dijele g. M. C., g. Z. V. i g. M. K.

Sve te nečasne i kriminalne radnje obavljane su pod blagoslovom tadašnjeg predsjednika UO odnosno člana NO “Gorice” g. M. P-e, koji je za svoje “usluge” vjerojatno zadovoljavajuće nagrađen. On je naime u čitavom tijeku svog mandata odbijao stavljati na dnevni red sjednica UO sve ono što bi moglo dovesti do raskrinkavanja g. Z. V.. Sam g. Z. V. je uvijek naglašavao da uživa punu podršku HDZ, saborskog zastupnika g. I. K., kao i većeg broja vrlo utjecajnih ljudi. Da je to blizu istini govori i podatak da Financijska policija, unatoč pozivima, nije dolazila u “Goricu”, a sam g. Z. V. je napustio “Goricu” prije definitivnog sloma i dobio vrlo odgovornu dužnost u HEP – u zahvaljujući g. A. Ć. pomoćniku direktora HEP – a, g. D. B.

Nakon 20 – tak mjeseci kako joj je na čelo došao g. Z. V., “Gorica” je definitivno opljačkana i bačena na koljena. Od oko 850 radnika, koliko ih je u “Gorici” radilo prije dolaska g. Varaždinca, ostalo ih je oko 350 koji su završili na Zavodu za zapošljavanje, jer se nad “Goricom” provodio stečajni postupak, koji je okončan 2001. njenom likvidacijom

Predsjednik NO g. M. P-ć, koji je naslijedio spomenutog predsjednika UO g. M. P-u unatoč obećanju da će pokrenuti pitanje odgovornosti g. Z. V., nije učinio ništa, tko zna iz kojih razloga. Čovjek koji je nakon g. Z. V. došao na čelo “Gorice” g. D. S. reći će da je već letimičnim uvidom u dokumentaciju vidljivo da je “sve bila pljačka”, ali da je stvar NO da pokrene pitanje odgovornosti, a da on to pitanje neće postavljati.

Pedantni djelatnici u “Gorici” izračunali su da je g. Z. V., uz asistenciju već spomenutih bračnog para J. (uz diskretnu asistenciju g. M. K. iz PBZ), g. M. P., g. M. K., gđe M. Š., g. M. C. i nekih drugih u “Gorici” i izvan nje, opljačkao “Goricu”, a time i R. Hrvatsku za 3,8 mil. DEM. Oni su u vlastite džepove stavili vjerojatno puno manje novca, ali za toliko je “Gorica” opljačkana. Neplaćeni porezi i doprinosi na plaće podmireni su iz stečajne mase.

Interesantno je napomenuti da se ime odvjetnika g. D. J. vezuje i za neke druge poveće afere i kriminalne radnje u procesu pretvorbe društvenog vlasništva i privatizacije.

No ni Z. V., ni D. J. nisu stigli dugo uživati plodove svojeg „nadahnutog“ angažmana u „Gorici“, umrli su u „najboljim godinama“ znatno prije njene likvidacije.

Tako je s gospodarske scene nestala Tvornica posuđa „Gorica“, a hrvatsko tržište je preplavljeno emajliranim posuđem iz proizvodnog asortimana firme „Metalac“ iz Gornjeg Milanovca.

Zanimljivo je napomenuti da su neki zaposlenici slal;i prijeve financijskoj policiji, podnosili prijave i HFP-u i Odjelu gospodarstvenog kriminaliteta MUP-a, jedan mi je ispričao da su ga čak i saslušavali ... da je T. Gabrić na temu „Gorice“ još 2001. objavio poduži članak u „Feralu“, ali nikoga u DORH-u nije zaintrigirao.

Papala maca.

Komentari

@Feniks

Spretni dečki na račun države i naroda!
Koliko je takvih i sličnih "Gorica" popapala u 22 godine nezasitna maca??

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

Radnički savjet nije nimalo bezgrešan

Tvornica Gorica je realno propala 1990. godine. Naveo si njen dug, no nisi kako je nastao ni kako RS nije dozvolio prodaju nekretnine u Zagrebu kako bi se taj dug sanirao. Jednako kako nisu ni blizu prihvaćali situaciju da imaju višak radnika. Ljudi koji su se upustili u oporavak proizvodnje (nisi naveo ni postotak reklamacija i brutalno loš tržišni ugled njihovih proizvoda) su se upustili u taj posao s kamenom oko vrata koji ih je povukao na dno. I ma koliko je odgovornosti na lešinarima koji su se okupili kad su se pojavili neki rezultati, krivnju snose i ostali uključeni u to, prije svega sami radnici koji su otvorili vrata lešinarima.

Tko je glasao

Radnički savjet nije nimalo bezgrešan

Tvornica Gorica je realno propala 1990. godine. Naveo si njen dug, no nisi kako je nastao ni kako RS nije dozvolio prodaju nekretnine u Zagrebu kako bi se taj dug sanirao. Jednako kako nisu ni blizu prihvaćali situaciju da imaju višak radnika. Ljudi koji su se upustili u oporavak proizvodnje (nisi naveo ni postotak reklamacija i brutalno loš tržišni ugled njihovih proizvoda) su se upustili u taj posao s kamenom oko vrata koji ih je povukao na dno. I ma koliko je odgovornosti na lešinarima koji su se okupili kad su se pojavili neki rezultati, krivnju snose i ostali uključeni u to, prije svega sami radnici koji su otvorili vrata lešinarima.

Tko je glasao

@CikaVelja

RS i nije gviše bio baš toliko nekoopertivan, shvatili su i njegovi članovi da je "vrag došao po svoje", osim toga u novoj upravi su bili nekompomitirni ljudi koje se nije moglo ucjenjivati.
Nadalje "Gorica" u Zagrebu nije posjedovala nikakve nekretnine, financirnjem njenog preseljenja na lokaciju u Dugom Selu Grad je ušao u posjed nekretnina, o čemu postoji i ugovor i sva druga prateća dokumentacija, tako da se nije imalo što prodavati. Vrijedna nekretnina procijenjena 1990. na 2 milijun DEM, radničko odmralište u Selcu, radi rata je izgubila vrijednost, mislim da je najbolja ponuda bil 300.000 DEM, a ta suma niti je "Goricu" mogla spasiti niti uništiti, pa odmaralište zato i nije prodano.
Napisao sm ad je veliki problm u "Gorici" bilo hipertrofirano samoupravljnje i to ne voljom rdnika nego prvenstveno voljom direktora, M. K., koji je mislio daako odluke iz djelokruga inokosnog poslovodnog organa budu donošene na zborovima radnika, on neće biti odgovorn za posljedice.

Nadalje generalni direktor je po visini primanja bio tek na petom mjestu, ispred njega su bila četvorica inače "vrlo glasnih" PKV radnika jedne omanje radionice iza kojih je stajao poslovođa I. S., čija je "lojalnost" plaćana prikazivanjem enormnih premašaja norme, što im je osiguravalo plaće veće od pla'e generalnog direktora.

"Gorica" u Dugom Selu nije bila isto što i "Gorica" u Zagrebu, kad je poslije odlaska dugogodišnjeg generalnog direktora, g. F. V., ubrzo postala nešto što se u žargonu zvalo "komitetska tvornica", kao jedina ozbiljna industrija na području Općine Dugo Selo, a uz onakvog direktora korištena je kao parabudžetska ustanova za financiranje svega živoga, ali i za uhljebljenje kćeri, sinova, prijatelja i rođaka dugoselskih moćnika.
Samo ikao ,ilustracija, u jednom odjelu, na poslovim na kojim je trebalo raditi ukupno četvero zaposlenika, "radilo" je njih 16. Procjene su govorile da je "Gorica", čak u slučaju pune zaposlenosti, imala oko 400 zaposlenika viška.
Krediti su se kod PBZ dizali, dug je rastao.

Dugotrajni generalni štrajk iz 1994., u vrijeme kad se zaista naziralo "svjetlo na kraju tunela", vrijeme kad je iz "Gorice" svakog dana put zapadne Evrope odlazio šleper kvalitetnog emajliranog i tefloniziranog posuđa, "skratio" je ukupni prihod za oko 4 milijuna DEM.

Zaposlenici "Gorice" bili su organizirani u dva sindikata, Sindikatu metalaca i HUS-u, s time da se HUS, odnosno njegov tadašnji predsjednik g. Niko Gunjina žestoko protivio štrajku, pretskazujući "Goričinu" propast, dok ga je Sindikat metalaca podržavao.

Tko je glasao

Gle u pravovjernom si modu

I rasprava je besmislena. Konkretan slučaj znam (kao i još par) i stojim kod toga što sam rekao. Oni su, prvenstveno krivnjom radnika (ok, neradnika ali ih ostali nisu sprečavali) propali 1990. To što je netko uspio sanirati proizvodnju do 1994. super i pokazao se kao sposoban organizator i očito prodavač ali kako je to radio bez sanacije prethodnog stanja onda je u najboljem slučaju naivna budala.

Temeljna poslovna logika te vodi da u takvom slučaju povučeš ljude koji zaista žele raditi u novu firmu i pokreneš proizvodnju jer ionako moraš uložiti u opremu i repro. A tako bar 250-300 ljudi može imati posao. I to bez općinara i nepotizma. Jedini izuzetak bi bio da se treba čuvati neki brend što ovdje nije bio slučaj.

Kad već imaš uvida, pogledaj postotke reklamacija i škarta u gotovom proizvodu. I to je bila direktna posljedica "snimanja normi" i "kontrole kvalitete" - pa tko je vidio da se provjerava hoće li ručke ostati na loncu nakon što se zagrije? To je bio brend kojeg je trebalo čim prije zaboraviti a ne čuvati. Ako se ne varam protiv njih je i Gorenje vodilo neki postupak u Komori jer su ih sramotili sličnim imenom i lošom kvalitetom.

Da li je Gorica opljačkana? Vjerujem ti da je. Da li je to velika tragedija? Nije - osim za onog tko ju je pokušao izvući od propasti. Gorica, kao i mnoge druge tvrtke, se jednostavno nije mogla izvući od propasti. Moj osobni stav je da smo puštali takve tvrtke da direktno propadnu i postavljali stvarne tržišne osnove ne bi ni bilo toliko lešinara. Sav kriminal koji je eventualno tamo bio sad je vjerojatno u zastari, no ne vidim zašto bi sad zbog bilo čega žalili radnike koji su zapravo bili sukrivci. Tu je firmu uništila pohlepa kako onih sitnih iznutra tako i onih velikih izvana.

I zaista me iskreno zanima zašto ovaj good guy manager nije pokrenuo (pogotovo sa onim good guy 51% investitorom) novu tvrtku.

Tko je glasao

@CikaVelja

Ne sramoti se!
Kao i mnogi ovdje dociraš o stvarima o kojim pojma nemaš ili imaš tek toliko, koliko ti je eventualno ispričao netko iz treće ruke ili si pročitao u novinama.
Otkud tebi informacija da se nije provodila sanacija, dug "Gorice" prema PBZ-u je u trenutku izbijanja štrajka bio manji od polovice duga zatečenog početkom 1991. broj zaposlenih smanjen je uglavnom prirodnim odlivom za više od 250.

"Gorica" jest bila brand.
Škart se kretao oko 2 % što je uobičajeno za tu vrstu proizvodnje, a reklamacija gotovih poizvoda gotovo nije ni bilo.
Tvornica posuđa "Gorica" imala je veze s "Gorenjem" jedino što su i jedna i druga tvrtka koristile emajle firme "Gorica-Emajl".

Nadalje nitko nije mogao postupati niti poslovati po principu "kako si mali @CikaVelja zamišlja" zato što su i onda postojali zakoni, a osim zakona i uredbe Vlade RH, koje su vrijedile sve vrijeme rata.

Kontrola se provodila 100 %, a pribor se od kooperanata preuzimao prema Philipsovom planu prijema.

Osim toga posredstvom HGK je u "Goricu" došao konzultatnt, Amer umirovljeni bivši direktor tvornice posuđa slične veličine u SAD. On je imao neke primjedbe na organizaciju rada, posebno na tokove materijala i poluproizvoda u proizvodnji te na organizaciju poslovanja, tako da su prema njegovim prijedlozima izvršene promjene i u proizvodnji i u poslovnom dijelu. Na rad i zalaganje radnika nije imao primjedbi.
O da, vezano na poslovanje iznosio je brojne prijedloge, koji radi zakonskih propisa nisu mogli biti realizirani.

Dakle, lupaš da se lupa!

I zašto tebe treba biti briga što tko je ili nije pokretao, kako mene nije briga što ti jesi ili nisi pokretao.

Tko je glasao

Mislio sam ti pustiti ali si predobar...

Fokusiraš se na razdoblje 1991-94, kao da Gorica nije postojala prije toga. I kako sam ti već dvaput ponovio, propala prije toga.

"Gorica je vraćala dug" - i nije ga vratila, znači da ovisi isključivo o dobroj volji vjerovnika kojima se realno i sa potpunim pravom živo jebe za repromaterijal.

Za ovo "kako si ja zamišljam" hoćeš reći da se u nekom razdoblju nije mogla otvoriti firma u Hrvatskoj koja bi radila lonce? Da ima zakon ili vladina uredba o tome?

I da, Gorica je bila bila na glasu kao smeće od proizvoda. To si uostalom i sam priznao kad si spominjao puna skladišta. Isto tako si skačeš u usta kad govoriš kako je eto tu bilo previše radnika, tu su bili previše plaćeni zbog norme a Amer konzultant to nije vidio... i te mračne sile koje su zavele radnike da stupe u štrajk...

I opet, uvjeren si da si u pravu i neka ti bude. Eto bili su tako blizu da izvuku Goricu iz govana i da se zločesti ljudi nisu urotili protiv njih sigurno bi uspjeli. Da nije bila u tolikim govnima u kolikim je bila. Close but no cigar.

Tko je glasao

@CikaVelja

Ja se fokusiram "na razdoblje 1991-94"?
A na koje bih se ja to razdoblje trebao fokusirati, nego na ono koje dobro poznajem?
Ja za razliku od tebe pišem o materiji koju dobro poznajem i ne lupetam napamet.

Zamisli ti "smeće od proizvoda" koje kupuju Nijemci, Englezi i izuzetno zahtjevni Francuzi, ali i Austrijanci, Talijani, Španjolci, Izraelci pa i Ameri!?

Hajde, objektivno, što ti uopće znaš o proizvodnji i plasmanu emajlirnog i tefloniziranog posuđa, kad ni pročitati ne znaš nešto sasvim jasno napisano?

Posuđe se ne proizvodi u garaži ili podrumu od 30 kvadrata.

Tko je glasao

I Yugo su kupovali Ameri

I Yugo su kupovali Ameri

Tko je glasao

Acinum

Koliko znam Yugo su Ameri i poklanjali uz malo skuplji kupljeni automobil.

Tko je glasao

Eh...

Yugo još uvijek možeš vidjeti na cestama, a i preferabilna je neregistrirana krntija na otocima, odmah nakon četvorke :)

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Wtf... ni slovca o Tuđmanu?!

Wtf... ni slovca o Tuđmanu?! Niš' od nadnice ovaj put, totalno si podbacio :-)

------------------
[ Lux Veritatis ]

Tko je glasao

@MKn

To ti je samo na prvi pogled tako, priča je to o vama braniteljima, najzaslužnijima za sveopći procvat Hrvatske kao države vladavine prava i blagostanja za sve, a uz vas u backgroundu uvijek ide i Tuđman, ne treba se njega baš eksplicitno spominjati.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci