pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Svi se možemo bez pola muke složiti da socijalna politika nije u fokusu javnosti.Kritička promišljanja, sveobuhvatne analize i ciljevi nikad nisu predstavljeni, osim na neki senzacionalistički način kroz paušalne ocjene u medijima.

Neki se i pitaju što je uopće socijalna politika? Norveški predsjednik Vlade od 1945-65.godine Gerhardsen rekao je da je riječ o tome da radna populacija kroz svakodnevni rad čini društvo sposobnim pomagati putem sustava socijalnog osiguranja i socijalne sigurnosti.Čini mi se da se to ništa nije promijenilo, makar je izrečeno još u prošlom tisućljeću.

Ciljevi socijalne politike jesu prevladavanje socijalnih rizika (klasični rizici su bolest, smrt, starost, siromaštvo), pomoć siromašnima i isključenim pojedincima i skupinama, ujednačavanje životnih šansi te općenito socijalna dobrobit građana.

Hrvatska, promatrajući Ustav, je socijalna država i da se ne lažemo, ostatak je to „bauka“ socijalističke doktrine pomiješane sa zapadnim modelom. Država je preko doprinosa zaposlenih financirala sustav socijalnog osiguranja i sve bi bilo zapravo u redu da nije bilo „napumpane“ pune uposlenosti i da je gospodarski sektor mogao osigurati akumulaciju i trajan rast.

Razvijen je i sustav socijalnih ustanova koje su pružale usluge najsiromašnijima te se i poneko poduzeće hvatalo u koštac s problemima svojih zaposlenih. No, taj sistem se urušio i dolazimo do 2 procesa koja su otežala razvoj autohtone socijalne politike, a to su rat i tranzicija (čitaj:privatizacija, naravno).

Inače, poznati su tipovi socijalnih režima/modela socijaldemokratski (gdje država preuzima odgovornost na sebe te je malo tržištu prepušteno, npr. Švedska), liberalni (minimalna briga za najsiromašnije, npr. SAD) te konzervativno-korporativistički model ( soc.sigurnost putem doprinosa i rada, npr. Njemačka).
Vrlo pojednostavljeno, dok je realnost puno složenija.

Hrvatska danas troši oko 24 % BNP-a na socijalnu politiku te najviše otpada na mirovine, zdravstvo, naknade nezaposlenima, socijalna skrb i pomoć.Visina izdataka za socijalnu sigurnost uzima se kao indikator kolektivnog napora radi ostvarenja socijalne dobrobiti iliti wellfare effort.

Glavni instrumenti socijalne politike su novčani transferi i usluge koje su pravno regulirane. Usluge kao što su zdravstvena zaštita, obrazovanje, institucije soc. skrbi, zbrinjavanje djeca samo su neka vrsta kamufliranih novčanih transfera. Naši troškovi su relativno visoki što zbog naslijeđa, a što naravno, zbog nagomilanih problema.

Socijalna država imala je svoj procvat u zapadnim zemljama Europe (ne brinite, nikada u individualiziranoj i tržišno orijentiranoj Americi) početkom 50-tih do 70.-tih godina 20.stoljeća.
Intenzivna modernizacija, širenje društva masovne potrošnje, snaga radničke klase kroz fordističku strukturu rada osiguravale su socijalnu stabilnost te socijalna prava građana postaju europska civilizacijska stečevina.

Obitelj je bila stabilna s jednim hraniteljem, žena je odgajala djecu i općenito vladala je jedna pozitivna klima za socijalna davanja u društvu. No, dolazi do krize socijalne države uslijed globalizacije i promjena u strukturi zapadnih društava. Koji su nam to novi problemi/izazovi/trendovi? Starenje stanovništva, opadanje stopa fertiliteta ( u Hrvatskoj je stopa 1,38, a to znači da toliko djece rodi hrvatska građanka u fertilnoj dobi, dok je za prostu reprodukciju društva potrebna stopa od 2,1), porast očekivanog trajanja života, transformacija obitelji (sve više jednoroditeljskih obitelji-15 % u RH te porast samačkih kućanstava), zaspošljavanje žena, flesibilizacija rada-atipični poslovi, osiromašenje jednog dijela radnika/ica.
Socijalna država tijekom 20.stoljeća reducirala je ovisnost građana o tržištu, dok se sadašnje reforme bave obrnutim procesom. Povećava se ovisnost o tržištu, jača individualna odgovornost i smanjenje državne socijalne redistribucije.

To dovodi do jake dualizacije rada (super zaštićeni radnici s visokim plaćama i nezaštićeni s niskim), dvoslojni zdravstveni sustav koji daje bolju zaštitu onima koji mogu više platiti, dok je niža kvaliteta onima koji su upućeni na javnozdravstvene servise.Reforme su vidljive i u politici prema nezaposlenima jer se za svaku naknadu traži neki angažman pa se to zove workfare umjesto wellfare.

No kako sve to izgleda u Hrvatskoj?

Najrizičnije skupine za siromaštvo su starije osobe i umirovljenici, nezaposleni, osobe bez obrazovanja (negdje čujem da sustav obrazovanja ne ukida razlike, on ih stvara), samačka kućanstva i jednoroditeljeke obitelji.

Je li o tome pričamo u javnosti? Hm, ne baš…Znate li koliki je postotak obuhvata djece u vrtićima? 35 %.
U Sloveniji se postotak penje na 90 %, a u Zagrebu je 70 %.

Usluge za obitelj kojima se bavi obiteljska politika (ne demografska, to se tako često miješa u javnosti) tj.vrtići jedna su od važnijih karika za zapošljavanje žena. Tamo gdje nema vrtića niti usluge za obitelj, teško je za očekivati da će žena moći izaći na tržište rada.

Što još vidim kao problem?

-Ova vlada do sada nije donijela nacionalnu službenu linju siromaštva tako da se uzima 60 % medijana nacionalnog dohotka (ta je linija službena u EU) tako da točne podatke zapravo o siromašnima ne znamo

-Račanova vlada je donijela Nacionalni program borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti (prvi puta upotrijebljen pojam u Hrvatskoj koja označava osobu/skupinu koja je isključena iz pristupa resursima-zaposlenju, zdravlju, obrazovanju, pokidanih socijalnih i obiteljskih veza) koja je imala dugoročne mjere koju je trebala samo nastaviti ova Vlada, ali to nije učinila.

-HDZ-ova Vlada se zaista proslavila u odvajanju ministarstava! Ona su rađena prema političkim potrebama vladajućih i još se dozvolilo da se resor socijalne skrbi utopi u zdravstvu što je nedopustivo. Je li itko ikada doživio ministra Ljubičića kao ministra socijale? Ja ne…Tim odvajanjem učinjena je ogromna šteta korisnicima , ali i struci koja više niti ne zna kom bi se ministru obratila. Dva ministarstva koja djeluju u ovom području, umjesto jednog i efikasnog, kadrovski i stručno se neekipirana, a politički nezainteresirana. Rezultat svega toga je kaos i nered, razlike u dostupnosti socijalnih para, rastuća socijalna isključenost. HDZ fakat zna…kako zeznut.

-Znate li da postoji novac Svjetske banke za reformu socijalnog sustava? Gdje je ta reforma? Tko je u HDZ-u kompetentan to izvesti? Zašto nije do sada?

-Fenomeni lokalnih socijalnih država-nisu same po sebi problem, nego više trend u socijalnoj politici decentralizacije. Zakon o socijalnoj skrbi propisuje minimum prava dok svaka lokalna zajednica može nadopunjavati sa svojim posebitostima ovisno o procjeni potreba. Tu se posebno ističe Zagreb sa svojih cca 15. dodatnih socijalnih prava i već imamo fenomene „socijalnog turizma“-idem se prijaviti tamo gdje mogu ostvariti više prava. Tom „moralnom hazardu“ pokušava se doskočiti uvođenjem socijalne iskaznice koja je donesena na Skupštini zagreba 14. rujna. Gdje je državna socijalna kartica? Možda se Kosor i Ljubičić ne mogu dogovoriti kome bi zapravo išla i u koji resor spada.

-Izračuni potrošačke košarice Sindikata za 4-člane obitelji su zapravo pogrešne jer je prosječna obitelj u Hrvatskoj tročlana!

-Reduciranju siromaštva uspješnije su u pravilu one zemlje koje imaju veće socijalne izdatke te one koje dobro usmjeravaju socijalne naknade siromašnijima.

-Siromaštvo zaposlenih ( ne dobivaju plaće, neplaćanje prekovremenih) te nepostojanje programa zapošljavanja teško zapošljivih skupina, čiji su pripadnici dugotrajno nezaposleni ili oni dugo ostaju u sustavu socijalne pomoći (iako su radno sposobni).

-Ne stimulira se socijalno odgovorno gospodarstvo

-Ne stimulira se uloga neprofitnih organizacija u socijalnoj politici

Sve ovo nikoga ne može ostaviti ravnodušnim jer je u pitanu društvo u kojem živimo.
U Izbornom programu „Nova snaga“ koji možete naći na webu SDP-a stvari su postavljene jasno. Prvo ide gospodarski program, pa radnička prava pa socijalna politika. Gospodarstvo i rad prvi jer sjećam se da je Blair još odavna rekao da je rad osnovno socijalno pitanje.
Naravno, uz potpunu brigu o onima koji ispadaju iz radne sfere, nadodala bi ja, ili o onima koji zbog objektivnih okolnosti ne mogu privređivati. SDP-ova socijalna politika pod geslom socijalno obzirno, pravedno i solidarno društvo nudi neke novitete. Solidarnost nije ovdje samo u svrhu političke parole nego u cilju da „socijalno jači“ daju onima koji su „socijalno slabiji“. Ustrojiti će se jedno ministarstvo rada, obitelji i socijalnih poslova (social affairs) umjesto ova dva razjedinjena i totalno dezorijentirana.

To ministarstvo će biti središnje državno upravno tijelo koje vodi cjelovitu brigu, od problema rada i radnih odnosa, mirovina, socijalne zaštite siromašnih, djeca, mladih, osoba s invaliditetom, do aktivne obiteljske politike.Potrebno je iznova osnovati Zavod za socijalni rad koji je sadašnja vlast suspendirala, ali i Institut za rad i mirovine, ali i totalni novitet u promišljanju soc.politike, a to je Ured za socijalno uključivanje. Naša socijalna politika biti će usmjerena jednoroditeljiskim obiteljima kojih je sve više u Hrvatskoj zbog povećanih stopa divorcijaliteta te postoji niz od 15-tak mjera koje je moguće ostvariti. Npr. besplatan upis u vrtić, subvencije za režijske troškove, naknada i uvećani dječji doplatak.

Decentralizacija sustava soc.skrbi kroz jačanje ovlasti lokalnih jedinica, bolji porezni okvir za socijalne poduzetnike i gosp.investitore, te kombinirana socijalna politika, pluralizam socijalnih programa kroz jaču ulogu organizacija civilnog društva. Uvesti će se i univerzalna mirovina za starije osobe bez primanja.Naravno, po uzoru na pionira Grada Zagreba, uvođenje socijalne iskaznice na razini države.

Za kraj, hvala Esperanzi i Demosu na motivaciji, a isprika svima ako je predugo jer sažeti socijalu na malom prostoru fakat je teško. Svaka od navedenih tema traži još objašnjavanja, ali ja sam probala ukratko navesti sve „draži“ i „zamke“ bavljenja ozbiljnom socijalnom politikom.