pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Pomalo očekivano, potencijalno upućivanje slučaja Delić BiH pravosuđu potaknulo je spekulacije u hrvatskoj javnosti o mogućem prebacivanju slučaja Gotovina na hrvatsko pravosuđe. Ono što iznenađuje je da je bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt u "Temi dana" Radija 101 emitiranoj 09/07/07 tvrdila da takva mogućnost realno i postoji (?!) makar zna ili bi trebala znati da je pravno to moguće samo u sferama SF-a.

Kao prvo, pokrenuti postupak prebacivanja može ili vijeće za upućivanje (koje imenuje Predsjednik suda) samo ili tužiteljica Del Ponte. Vjerojatnost da će vijeće za upućivanje samo pokrenuti postupak mala je, a vjerojatnost da će Carla del Ponte zatražiti da se jedan od njoj bitnijih slučajeva ipak procesuria u zemlji za koju je uvjerena da je bjegunca skrivala je nepostojeća. Upućivanje slučaja Ademi zatražila je Del Ponte, slučaj Gotovina Del Ponte nikad neće pustiti.

Kao drugo, čak i kada bi postupak upućivanja bio uspješno pokrenut (recimo od "izlobirane" Del Ponte) bilo bi nemoguće uvjeriti vijeće da je postupak podoban za upućivanje. Prilikom upućivanja razmatra se mnogo uvjeta.

1. Bitno je da zemlja kojoj se upućuje ima nadležnost (što Hrvatska ima) ali je i "willing and adequately prepared to accept such a case" što s Hrvatskom nije slučaj jer ona tek polaže test sposobnosti na slučaju Ademi koji je prvi takav. BiH je recimo u drugačijoj situaciji pa je Delića moguće prebaciti jer to nije niti prvi niti zadnji koji bi posebno osnovani sud u Sarajevu preuzeo. Za razliku od zagrebačkog, u sarajevskom "special chamber" sjede i strani tužitelji i suci, a osiguran je i stalni trening. Stranica obaju sudova na interentu i razina transparentnosti koju nude su naravno nebo i zemlja.

2. Nadalje, vijeće za upućivanje mora prilikom ocjene uzeti u obzir (1) težinu zločina i (2) razinu odgovornosti. Što su pledirani zločini teži i odgovornost viša, šansa za prebacivanje je manja. Delić je recimo optužen samo temeljem zapovjedne odgovornosti (nekažnjavanje/nesprečavanje), a Gotovina i drugi optuženi su i temeljem individualne odgovornosti (planiranje, naređivanje, pomaganje, poticanje) i odgovornosti po zajedničkom planu ("udruženi pothvat") i zapovjedne odgovornosti. Razina odgovornosti i broj plediranih vrsta odgovornosti u optužnici za Gotovinu i druge nisu one vrste i broja koji omogućuju prebacivanje.

Za odgovornost se procjenjuje i vojni čin i konkretna uloga u zločinima. Što su činovi viši i uloga značajnija, šanse za upućivanje su manje. Ako optužnica pledira da su optuženi imali autoritet izdavati operativne naredbe jedinicama pod zapovjedništvom i ako tvrdi da su ih izdavali slučaj nije lako prebaciv na domaće pravosuđe.

Slično je i s težinom zločina. Težinu zločina određuje recimo broj žrtava, njihov status civila, uništenje civilnih kuća, krađa, itd. Nije moguće procijeniti težinu zločina na temelju određene kazne jer kazne nisu propisane u Hagu već ih određuje vijeće. Kod upućivanja Ademija vijeće je zaključilo da je ubojstvo 29 srpskih civila i 5 vojnika iz optužnice "very serious", a broj žrtava nakon Oluje broji se u daleko većim brojevima. Ademi je ipak prebačen jer se radilo o manjoj operaciji (za standarde Tribunala), no i za suđenje u toj "manjoj operaciji" hrvatsko pravosuđe se spremalo godinu dana što znači da bi za suđenje u slučaju Gotovina trebalo barem 2 i pol godine što nije u skladu s pravom na pravično suđenje.

3. Ono na čemu bi hrvatsko pravosuđe sigurno palo u testu sposobnosti preuzimanja slučaja je pitanje primjenjivog prava. Pravo koje je na teritoriju RH vrijedilo u doba inkriminiranih događaja čak ne poznaje ni jednu vrstu zapovjedne odgovornosti koja je pledirana u slučaju Ademi (ali tu je progledano kroz prste zbog mogućnosti interpretacije nekih drugih odredbi), a kamoli odgovornost po "zajedničkom planu" ("udruženi zločinački pothvat") koja je pledirana u slučaju Gotovina i drugi. Udruženi pothvat nikad nije plediran u slučaju Ademi, makar je DO tvrdio da je domaće pravosuđe uspješno to izbrisalo iz domaće optužnice - da je plediran, Ademi nikada ne bi bio prebačen jer se po toj odgovornosti u Hrvatskoj ne može suditi. Slučaj Gotovina presložen je i temelji se na nekim vrstama odgovornosti koje hrvatsko pravosuđe ne poznaje ni danas, a nije ga poznavalo ni 1995. pa se ne može prebaciti.

4. Da bi se slučaj prebacio procjenjuje se i zaštita svjedoka i međusobna pravna pomoć. Hrvatska ima vrlo loš score record što se tiče zaštite identiteta svjedoka (npr. Đapićeva objava imena iz slučaja Glavaš na press konferenciji), a u hrvatskim medijima se objavljuju ponekad i tajni dokumenti iz slučaja Gotovina. To nije standard ponašanja koji se očekuje od države koja bi preuzela suđenje.

5. Na kraju, Tribunal procjenjuje hoće li optuženi i žrtve dobiti "fair trial" pred domaćim sudom. Etnička pristranost hrvatskih sudova i slučajevi pristranih sudaca i tužitelja koji su zbog manjka dužne pažnje prema legitimnim interesima nehrvatskih žrtava utjecali na pravičnost suđenja tamne su mrlje prava na pošteno suđenje u Hrvatskoj. Pravično suđenje uključuje pravdu i za žrtve i međunarodnu zajednicu, ne samo za optuženika. Hrvatska je zemlja koja presuđuje da je prst u anusu rukovanje ili da se krivnja optuženika proteže do otomanskih vremena.

6. Zapravo, jedini uvjet koji Hrvatska ispunjava na listi uvjeta za upućivanje slučaja Gotovina je da nema smrtnu kaznu. Ali to neće previše pomoći.

S obzirom da posjećuje ovaj kolaborativni blog, molio bih gospođu Vesnu Škare-Ožbolt da nam u dnevniku ili komentaru objasni zašto ona misli da bi slučaj Gotovina bilo moguće prebaciti na hrvatsko pravosuđe. Argument izlazne strategije je, usput, navaljan - Vijeće sigurnosti je nedavno gotovo unisono potvrdilo da je 2008./2010. instruktivan rok i "procjena" stara 7 godina, a ne dan kad se stavlja ključ u bravu.

Hvala.

Kako su suci odlučivali o prebacivanju Ademija