pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Poražavajući je broj škola koje rade u tri smjene, od 39 do 52 škole u posljednje dvije godine, odnosno 572 osnovne škole koje rade u dvije smjene i čak 308 srednjih škola. Stanje sa športskim dvoranama je katastrofalno - i dalje jedva 10 % osnovnih škola ima odgovarajuću dvoranu. U Varaždinskoj županiji gradi se više škola i školskih sportskih dvorana no u cijeloj Hrvatskoj zajedno!

Školstvo.
Važno ili ne? Ovo je retoričko pitanje, naravno. Nama, vladajućoj stranci ne. Oni bi se sigurno zamislili nad ovim pitanjem, barem tako zaključujemo iz njihovih rezultata. Utješno je samo to, što građani sve više traže rezultate, činjenice, konkretne stvari naspram praznih priča. Zna to naša vlada pa je pokušala i ona napraviti nešto dobro za nas, odnosno sebe. Pa, da vidimo što su napravili. Krenimo redom, od najvećih „uspjeha“ k manjim. Zakon o povlaštenom upisu djece branitelja na fakultete, ali ne samo na fakultete, nego i u srednje škole! Svaka riječ o ovome bila bi suvišna, dovoljno govori činjenica da ga je ista vlada koja ga je donijela i ukinula. I to što je ovaj zakon donijelo Ministarstvo Jadranke Kosor, zabrinjavajuća je činjenica. Zamislite da sva ministarstva donesu poneki zakon koji će se odnositi na neko sasvim drugo ministarstvo! Kakve veze ima Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa?! U našoj vladi sve je moguće. Prisjetimo se potom obećanja ministra Primorca o besplatnim udžbenicima za sljedeću, odnosno ovu godinu, uz obaveznu srednju školu. Zaista zvuči izvrsno, kao da se stvari pomiču s mrtve točke gdje stoje već jako dugo. No, treba se zapitati zašto učenici nisu dobili besplatne knjige još prošle godine? Svako razumno biće odgovara da je ovo predizborni trik jer se zna kako je ova godina izborna! Od obavezne srednje škole već su odustali, kažu za dvije godine.

I kako je ministar Primorac bio zauzet rasipanjem obećanja, nije stigao ni pogledati kako u biti izgledaju udžbenici za osnovnu i srednju školu te koliko različitih priznatih udžbenika postoji za isti predmet! Da ne spominjemo poražavajuće podatke o broju škola koje rade u tri smjene, u posljednje dvije godine taj se broj kreće od 39 do 52 škole, odnosno 572 osnovne škole koje rade u dvije smjene i čak 308 srednjih škola. Stanje sa športskim dvoranama je katastrofalno. I dalje jedva 10 % osnovnih škola ima odgovarajuću dvoranu. Predugačak je rok (do 2010.) koji su si Vlada i Ministarstvo zadali za rješavanje problema rada škola u tri smjene. Spomenimo i da su u 2006. godine plaće u obrazovanju bile niže od prosječne plaće u Hrvatskoj. Naravno, nismo zaboravili niti kaos koji se događao prilikom uvođenja Bolonjskog procesa, a koji još uvijek traje.

Problemi su se nagomilali jer se u školstvo ulagao znatno niži postotak iz proračuna od europskog prosjeka. Ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da se u zemljama Europske unije godinama ulagalo gotovo 2% više državnog proračuna nego u Hrvatskoj, jednostavnom računicom dolazimo do podatka koji nam govori da ukoliko želimo ići u korak s vremenom i Europskom unijom, naš postotak u narednim godinama ne smije biti na razini EU, već mora biti barem za 2% veći tj. iznositi oko 8% državnog proračuna. Jedino će na takav način Hrvatska u narednim generacijama biti intelektualno izjednačena sa svojim susjedima, te osigurati svoj napredak. Uz znatno povećanje proračunskih davanja, potrebno je ujedno i usmjeravati napore u obnovu zgrada, modernizaciju predavanja, upotrebu modernih tehnologija te stalnu edukaciju i usavršavanje učitelja i profesora, uvođenje optimalnog broja pedagoga, defektologa i psihologa u osnovne i srednje škole. Nažalost, kod nas se i dalje nastava svodi na kredu i zelenu ploču, informatizacija je gotovo nepostojeća, a mnoge škole nemaju ni osnovne uvjete za rad, da ne govorimo o modernim dvoranama, računalima, izvannastavnim i izbornim aktivnostima itd.

Hrvatskoj treba napredno, moderno školstvo koje ide u korak s vremenom te je neovisno o osobnim povlasticama pojedinih ministarstava, za što se treba odvažiti na velike korake.

Nije sve crno, imamo i pozitivnih primjera koji svjedoče da se takvi koraci mogu učiniti. Primjerice, u Varaždinskoj županiji. Dok se u Zagrebu u nekoliko godina sagradi tek jedna nova škola i dogradi nekolicina osnovnih škola, u Varaždinskoj će županiji uskoro postojati kampus, jedini u Lijepoj našoj. I dok brojni učenici u najbogatijem gradu Hrvatske polaze u školu u tri smjene, u Varaždinu nema takvih škola. Čak štoviše, za nešto više od godinu dana svi učenici u Varaždinskoj županiji polazit će jednosmjensku nastavu, što donosi i brojne druge pogodnosti, a to su slobodne aktivnosti, informatika, dodatni rad s nadarenim učenicima, cjelodnevnu nastavu. Spomenimo da svi studenti Varaždinske županije imaju mogućnost studirati, jer im županija omogućava studentske kredite. Sve to zahvaljujući ideji javno-privatnog partnerstva koja otvara sasvim novu dimenziju. O učinkovitosti tog modela, koji je proveo tamošnji župan Radimir Čačić, najbolje govori činjenica da se u Varaždinskoj županiji gradi više škola i školskih sportskih dvorana no u cijeloj Hrvatskoj zajedno. Tko zna - zna, a tko ne zna...?

p.s.
Proljev tjedna:

"Ne, nije mi nitko napisao govor, bio sam jedan od autora..."
Jandroković na Stankovićevo pitanje je li mu netko napisao govor.