Neovisni, ali ne i neutralni

Komentirajući dnevnik Ladonje o Ladonji, uvidjeh da se o Istri, naročito političkoj, malo zna, ali da ima podosta zabluda, pa ću pokušati iz svog kuta, a iz Istre, pojasniti ko tu koga i zašto. Za neupućene ladonja je vrsta hrasta, karakteristična za Istru, i da, obično je u centru sela, i da, tu se karta, igraju balote, i naravno ogovara. Istarski političari su u svom znakovlju poprilično vezani za floru i faunu, tako da na grbovima i raznom stranačkom znakovlju dominiraju razne biljke i neizbježna koza, na prošlim izborima nespretna upotreba nedužne koze iskorištena je i od strane grafitera, naime plakat je izgledao tako da imate sliku, naprimjer Kajina, nasmješenog kraj kojeg piše "ja sam za" pa slika koze, a onda pitanje "a ti?", e tu je grafiter uskočio pa dopisao "ne hvala, ja sam nategao ovcu".

Ovaj prizor poprilično točno opisuje ko tu sa kim opći, a i tko to općenje plaća. Uvriježeno je mišljenje da se u Istri dobro i bezbrižno živi, to je možda i točno ako Istru usporedimo sa Slavonijom ili Dalmatinskom Zagorom, bez namjere da ikoga vrijeđam ili omalovažavam, a i to je pitanje. Istina je ponešto drugačija, Istra je temeljito opljačkana i rasprodana, sve ove nove političke i kvazipolitičke čarke su u stvari borba za preostale komadiće vrijednosti u Istri. Najrazvijenija turistička regija je tek sada pred dobivanjem prvog hotela sa 5 zvijezdica, planira se toliko golf terena da zbrojeno premašuju ukupnu površinu Istre, većina hotelskih kuća je u stranom vlasništvu, građevinski i ini zanimljivi tereni su odavno prodani i preprodani nekoliko puta, Nijemci, Rusi, Talijani, Poljaci, Mađari, Česi, Austrijanci vlasnici su najvrijednijih nekretnina u toj istoj Istri koja obožava svoju kozu i maslinu i trubi o autonomiji, pitam se o kakvoj se tu autonomiji snatri kad je i stan u kome većina živi u stvari vlasništvo nekog stranca kroz kredit banke.

Kriza koja je tu, najbolje će pokazati tko i što tu uopće vrijedi i koliko. Zašto je tako, odgovor je jednostavan, Istrom, uz manje izuzetke, 18 godina vlada IDS sa Jakovčićem na čelu, što reći o političkom životu Istre osim da uz sve afere, neke znane i van Istre, Jakovčić i ekipa oko njega bezbrižno vlada uz manju pomoć SDP-a sve te godine. Kako to da nikada nije došlo do promjene, moguća zaključka su samo dva, ili nema nikoga tko bi mogao pobijediti Jakovčića, ili biračkom tijelu odgovara ova situacija. Međutim postoji i još jedna okolnost koja može pomoći razumijevanju ovog neprirodnog bluda, a to je da je biračko tijelo poprilično rigidno i vodi se stavom bolje da me pljačka domaći, "naš čovik", nego neki stranac. Naime Istra je '90-tih bila utočište mnogim intelektualcima, piscima, umjetnicima koji začudo nisu participirali u političkom i javnom životu isprva privremene, a mnogima danas i stalne sredine. Kao da su plaćali egzil ne pačajući se u lokalne muljavine svim i svačim, te javni prostor prepuštali mediokritetima u želji za mirom u kući. Iako dobar dio ovih intelektualaca stalno živi tu, dok svoje društvene angažmane odrađuje u Zagrebu ili van granica Hrvatske, a Istru doživljavaju ladanjem, i tako se prema njoj odnose, ignoriranjem očitog.

Sve preko Učke je zemlja Morlaka, opasnih ljudi loših namjera, na podgrijavanju te atmosfere IDS gradi svoje pobjede, naravno da se je za 18 godina vlasti stvorila zavidna stranačka infrastruktura, a i ona neformalna, interesna, koja se pokazuje vrlo važnom i uticajnom, razumljivo jer i novac koji se vrti je popriličan. Prosječan stanovnik Istre je svoju šansu vidio u prodaji djedovine koja je odjednom postala poželjna i skupa, hrpica eura dobivena prodajom zemlje nije pretvorena u neku novu vrijednost, već je najčešće utrošena na kupovinu (ubrzo i razbijanje istog) automobila i nespretnu dogradnju pokojeg apartmana uz postojeću kuću i to bi bilo to. Takva politička i životna filozofija rezultirala je popriličnom izoliranošću, prije svega duhovnom i intelektualnom. Ponavljam, Istra se doživljava kao hedonističko odredište za odmor tko bi se uz tartufe i malvaziju zamarao političkom slikom te iste Istre. Ta izolacija pak, rezultirala je nesmetanim mešetarenjem svime čime se moglo, a bogami i onim čime se nije moglo, pljačkom, bogaćenjem, svakovrsnim nepotizmom, u početku se sve to zamatalo u opći interes, no kako je vrijeme prolazilo prestalo se zamatati, nastavilo se zgrtati. Svaki put kada bi spomenuta izolacija došla u pitanje, Jakovčić bi počeo mahati hinjenom autonomijom a zbog zaštite Istre od bezelbuba iz Zagreba, ovima u Zagrebu, bogu hvala, nikada nije trebalo puno, pa su na svaku Jakovčićevu bijesno skakali i navodili vodu na Ninov mlin, tako je on dokazivao svoje istrijanstvo i predstavljao se jedinim zaštitnikom iste. Igrokaz davno znan, uigran na "stranim i unutrašnjim" neprijateljima.

Paralelno teče rasprodaja svega što vrijedi cijeli Arenaturist je prodan za 2,5 miliona eura, da bi ga talijanski vlasnik ove godine prodao za 110 miliona tih istih eura, milioni kvadrata najatraktivnijeg zemljišta uz more na podučju Barbarige i Dragonere (nasuprot Briona) prodani su za mizeran novac (par eura po kvadratu), sa obrazloženjem da je to poljoprivredno zemljište, da bi preko noći namjena tom zemljištu promjenjena u građevinsko, a time i cijena otišla u nebo (150 - 250 eura po kvadratu), kemijanje sa županovim selom, dealovi sa Zagorčevom tvrtkom oko gradnje parkirališne kuće u Puli, beskonačna gradnja prometnica, kanalizacije, budalaštine sa GUP-ovima, devastacija prostora, preizgrađenost, apartmanizacija gora od igdje viđene (sa dozvolom), mnoštvo poduzetnika sumnjivog backgrounda sjatilo se tu od Pašalića do Golemovića, svakakva neka čuda, uspjeh do uspjeha.

U tu političko, ekonomsko-mafijašku papazjaniju stiže i nova snaga i uzdanica udruga građana Ladonja. Na čelu joj je Plinio Cuccurin iliti Kukurin, prvo je talijanizirana verzija drugog, koji se kao član uprave TDR-a, a sada ADRIS-a, poprilično obogatio, procijena se kreće oko 150 miliona eura, pa eto na tragu Billa Gatesa i on bi to svoje bogatstvo malo podijelio sa siromašnima. Tako kreće projekt Mon Perin u Balama, utopija jedna koja hoće da se pošteno i prosperitetno živi , a ne da se nekretnine prodaju bud zašto. Tako da su svi Baljani udjelničari i ravnatelji iste udruge i bajka kaže da svi imaju jednaka prava, i Cuccurin sa 150 miliončekova i recimo Giovani iz Bala 1000 eura, naravno da ništa od toga, ali lijepo zvuči. Nastavilo se instaliranjem vlasti u Balama a da se raja ne dosjeti ulaže se u infrastrukturu, mladim obiteljima se osigurava povoljno zemljište za kuće, koje naravno ne smiju prodavati, 5000 kuna svakom novorođenom dijetetu, itd., itd. Otkud Balama, općinici sa jedva tisuću stanovnika, jednim kampom i morem udaljenim 5 km od centra, par oštarija i dve trgovine, toliki novac iz vedra neba? Sjećam se kada je vlasnik "Kamenih Priča" Tomo pokušavao okupiti par jazz umjetnika da općina nije smogla ni par tisuća kuna da mu pomogne u toj inicijativi, a sada odjednom ta ista općina pliva u novcu i ulaže milijune.
Istarsko čudo ili je objašnjenje puno prizemnije, naime trebalo bi pogledati kartu, a tada ćete uočiti da između Rovinja, koji je TDR-ovo vlasništvo i Barbarige koja je u vlasništvu ekipe naklonjene IDS-u stoje tek Bale sa svojim komadićem obale, budući da prijašnja IDS-ova vlast u Balama nije imala sluha za snubljenje od strane TDR-a trebalo je prijeći na konkretnije poteze i tako eto uduge Mon Perin, pa vlasti u Balama, pa Ladonja preko koje se računa pomrsiti račune IDS-u na županijskoj razini. Budući je gospodin Vlahović samozatajan, iskorišten je gospodin Cuccurin, mlad, lijep i taman (Berlusconi je zakon), da odradi operaciju Baljanska rivijera i kako se vidi para se ne žali. Željno očekujem da vidim kako će stari lisac Jakovčić odigrati ovog puta.

Ima tih priča sa zapada Lijepe Svačije još puno, ali da vas ne zamaram našim malomišćanskim pričama, u pozadini tih lijepih vizura, velebnih vila, bazena, tartufa, pršuta i malvazije, stoji sirotinja koja jedva krpa kraj sa krajem. Svaki dan iz Uljanika izlazi rijeka slaboplaćenih kooperantskih radnika iz cijele Hrvatske i Bosne, koji krvavo zarađuju svoju crkavicu i šute, strepeći što će donjeti privatizacija i hoće li biti mjesta za njih. Radolović i ekipa iz Uljanika je svoju lovu već davno sklonila od očiju javnosti, usput budi rečeno lakše je dobiti intervju od Pape nego od Radolovića. Više od trećine stanovništva Pule su umirovljenici sa mirovinama oko 2000 kuna, u gradu sa najskupljim režijama, trgovinama i tržnicom, sa lošom bolnicom, nikakvom infrastrukturom i besperspektivnošću. Sve ono dobro po čemu je Istra bila poznata polako ali sigurno umire, KUD Idijoti su sve stariji, isto kao i Franci Blašković, Bruno Langer je postao političar najgoreg kova, Mate Parlov je pokojni, Arena se urušava, Brioni su devastirani, a bogami i tartufa je sve manje, što nam ostaje, ostaju nam političari i opsjenari, profesionalni prodavači magle, zvali se oni Jakovčić, Cuccurin, Kukurin, isto nam se piše.