U nedavnim raspravama o odnosu vjernika i nevjernika napisalo se štošta.
I vjernici i nevjernici su zauzeli određene stavove i ne popuštaju ni pedlja. Ono što se moglo iščitati iz stavova onih koji ne vjeruju je da bi vjernici trebali preispitati svoju vjeru. Osobno se, kao vjernik, slažem s tim. Cerovac se također s tim slaže, pa je napisao i post u tom smjeru. Vjera jeste nešto što treba preispitivati. Svatko za sebe.
No, vrijedi li to i za nevjerovanje? Trebaju li i nevjernici preispitati svoje nevjerovanje? Što im točno ne dozvoljava da vjeruju? Jesu li uistinu nevjernici?
Kad se uklone sve podjele među ljudima, ostanemo na činjenici da smo ista vrsta. Vrijede li za cijelu vrstu ista pravila preispitivanja?
Gdje je granica od koje ne vrijede ista pravila?
U nedavnim raspravama o božićnom lovu napisalo se štošta.
Ministar unutrašnjih poslova Ivica Kirin je podnio ostavku jer je bio u lovu s haškim optuženikom Mladenom Markačem. Mladen Markač je izgubio privremenu slobodu jer je prekršio uvjete te privremene slobode. Glasnogovornik grada Virovitice otišao s tog mjesta jer je objavio fotografije.
Naknadno smo saznali da su i ministar obrane Berislav Rončević i načelnik Glavnog stožera Josip Lucić sudjelovali u lovu s haškim optuženikom. Predsjednik RH Stjepan Mesić kaže da se njihov slučaj ne može dovoditi u vezu sa slučajem zbog kojeg je Kirin otišao. Jer da taj lov nije organizirao grad Virovitica.
Znači li to da je nebitno da li kršite propise? Je li bitnije na čiji poziv to činite? Je li pozivatelj bitniji od propisa?
Kad se uklone sve ostale okolnosti, ostaje činjenica da su i Kirin i Rončević i Lucić bili u lovu s haškim optuženikom Markačem. Vrijede li za svu trojicu ista pravila? Ili ovisi o organizatoru lova?
Gdje je granica od koje ne vrijede ista pravila?
U nedavnim raspravama o izborima napisalo se štošta.
Plavi su strašili dolaskom crvene opasnosti. Da će crveni dovesti u pitanje opstojnost Hrvatske i hrvatstva. Da će uvesti pozdravljanje s „drugarice i drugovi“. Ukratko, crveni su zlo i tko god je s njima imao posla je zlo.
Mandatar za sastav nove vlade i predsjednik HDZ-a Ivo Sanader predlaže za predsjednika Sabora Luku Bebića. U biografiji Luke Bebića na stranicama HDZ-a piše pod Profesionalna karijera:
Do 1990. godine radio u Metkoviću (gospodarstvo-političke dužnosti).
Do 1990. godine političke dužnosti su se mogle obavljati jedino u SKH. Ili u zatvoru. U biografiji ne piše da je Bebić bio u zatvoru. Dakle, bio u SKH, bio crveni.
Znači li to da je Luka Bebić opasan po opstojnost Hrvatske i hrvatstva? Treba li ga oslovljavati sa druže? Ili drugarice? Je li Luka Bebić zlo?
Kad se ukloni svo kasnije Bebićevo političko djelovanje ostaje činjenica da je Luka Bebić bio crveni. Vrijedi li i za Luku Bebića pravilo da su crveni zlo?
Gdje je granica od koje ne vrijede ista pravila?
Glas narodni:Od spina do fakta,
Od šake do lakta.
Komentari
Možemo pričati o dva
Možemo pričati o dva aršina koja su uvijek postojala u Hrvatskoj. Možemo ih i opravdati, recimo da je Kirin morao znati, kao Ministar MUP-a da je Marakč u kućnom pritvoru, i da ga odlaskom u lov krši. Rončević i Lucić to nisu MORALI znati. Oni su to mogli ili ne znat. Očito da ne prate medije i da nisu znali.
Luka Bebić ima CV prosječnog HDZ-ovca. Kako su oni na vlasti i kroje zakone, sitnica od članstva KSH, profesora marksizma i trganja križeva djeci na tjelesnom se jednocatvno brišu članstvom u pomenutoj organizaciji i jako nacionalnom retorikom. Primjer Šagolj, Hlo. Jedino treba paziti da ne dođete u situaciju da ovisite o milosti tih ljudi.
A mislim da ne treba napadati vjernike, to je njihov izbor. Problem je Crkva u Hrvata, koja želi ukunitu mogućnost izbora sotoniziranjem jedog od mogućih izbora. Kako osobno ne držim puno do njihovog stava, je imaju intersa od mog odabira, pa su neobjektivni, nisam se pretjerano uzrujala tbog takvih govora.
Rončević i Lucić to nisu
Rončević i Lucić to nisu MORALI znati.
Rončević je morao znati. Itekako. Zaboga, pa sjedi u vladi koja je za Markača dala jamstva. Ako članovi vlade ne moraju znati, tko mora.
Lucić znao ili ne znao je sasvim svejedno.
Ako ja ne znam da je kažnjivo provaliti trafiku i provalim trafiku, moje neznanje me ne oslobađa krivnje za provalu.
Ma naravno da su morali
Ma naravno da su morali zanti. Ako sam ja kao običan građanin to znala, morali su i oni, visoki dužnosnici to znati, i poštivati. Ali po starom hrvatskom običaju, zakoni su za obične smrtnike a ne za njih.
Samo sam htjela pokazati licemjerje našeg predsjednika.
Zanimljivo da je od tri
Zanimljivo da je od tri ponuđene priče izabrana samo jedna za komentiranje. Druge dvije ni dotaknute, a ukupnu priču je dotakao samo jedan komentator.
Upravo tako se dogodilo i u stvarnosti.
Meni je najdraže pisat
Meni je najdraže pisat kratke komentare. Pa se onda okrenem temi koja mi je najbliža. Mea culpa...
Nisi ništa pogriješio.
Nisi ništa pogriješio. Komentiraš što želiš.
Samo sam htio skrenuti pažnju na činjenicu da od tri priče koje su nam ponuđene skoro uvijek izaberemo onu jednu koja je najmanje bitna.
Predsjednik države ima dvostruka mjerila glede ponašanja ministara. Pa za jednoga ne kaže da ne treba otići, a za drugoga ne kaže da treba otići. Za istu stvar i za istu grešku(ili bolje rečeno glupost).
Da je to isto utvrdio netko drugi bilo bi tko zna čega sve. Ali Mesiću se iz nekog razloga opraštaju i veći gafovi, pa i gluposti.
O trećoj priči i Ivi Sanaderu mislim da ne treba ništa dodati.
U tri priče imamo tri glavna aktera. U dvije od tri priče imamo(makar na papiru) vlast nad glavnim akterom(Mesić i Sanader). A mi se uvijek hvatamo one treće priče u kojoj nad glavnim akterom(Bozanić) nemamo ama baš nikakvu vlast ni mogućnost smjenjivanja.
Nisam vjernik i kad sam
Nisam vjernik i kad sam pročitala nekoliko naslova koji su eksplicitno govorili da je Bozanić proglasio ateiste većim zlom od korupcije, nisam mogla doći k sebi! I nikako da uhvatim vremena da pročitam što je uistinu rekao...no, zahvaljujući Ivanu Cerovcu, odvojila sam koju minutu i pročitala zloglasnu poslanicu.
Pod pretpostavkom da su se najviše komentirali slijedeći navodi:
"Ipak, od tih društvenih grijeha gore su tame koje nastaju kao posljedice određenog mentaliteta koji – jer je izgubio smisao za najuzvišenije vrijednosti – u sebi više ne pronalazi snagu da se uzdigne i suprotstavi te skine maske, kako bi nadvladao te društvene zablude. Riječ je o tami vezanoj uz konačne sudove o životu i smrti, o smislu ljudskoga života, o razlozima postojanja muškaraca i žena na zemlji..."
morat ću se složiti...s Bozanićem!!
No, ja to prevodim na sebi razumljiv i prihvatljiv jezik: na opću prevlast MATERIJALNOG nad DUHOVNIM! I tu nema razlike između vjernika i nevjernika. Jer mnogi vjernici ponavljaju svoje molitve kao svakodnevne rituale ali u tome nema prave svjesnosti; da citiram Drnovšeka, „oni dobrotu ne osjećaju pa ju ni ne stvaraju; ostali su sebični; vjera je samo sastavni dio njihovog materijalnog života.“
I zasigurno, to JE najveća tama u kojoj današnje društvo luta i traži izlaz. Tu je ishodište svih naših pohlepa, zavisti, utrka za boljim i većim…utrka u kojima najčešće zaboravljamo na sve i služimo se svime pa i nedopuštenim! A korupcija je samo jedan oblik te posvemašnje (ne)pojavnosti!
No, vjere u kojima nema prave duhovnosti, teško mogu pomoći čovjeku u njegovom lutanju…
Sori, ponekad me ulovi...
No, ja to prevodim na sebi
No, ja to prevodim na sebi razumljiv i prihvatljiv jezik: na opću prevlast MATERIJALNOG nad DUHOVNIM!
Moglo bi se to prevesti i na onu Bertholda Brechta : " Erst kommt das Fressen - dann der Moral ! iliti: "Najprije dolazi zderanje - tek onda moral". ( U ovom slucaju: Duhovnost).
Kao i ona: "...a kruh nas svagdasnji daj nam ga danas...". Bez kruha (jos bolje: kruha i kobasice) ni duhovnost nije vise tako uzvisena. Tako je to u ovoj Dolini suza...
Živim na tzv. Razvijenom i
Živim na tzv. Razvijenom i Bogatom Zapadu, i svjedok sam toga da ni SA kruhom, i velikim izborom kobasica iz cijele Europe, duhovnost nije ništa uzvišenija...
Ovo je zanimljivo usmjereno,
Ovo je zanimljivo usmjereno, ali
No, ja to prevodim na sebi razumljiv i prihvatljiv jezik: na opću prevlast MATERIJALNOG nad DUHOVNIM! I tu nema razlike između vjernika i nevjernika. Jer mnogi vjernici ponavljaju svoje molitve kao svakodnevne rituale ali u tome nema prave svjesnosti; da citiram Drnovšeka, „oni dobrotu ne osjećaju pa ju ni ne stvaraju; ostali su sebični; vjera je samo sastavni dio njihovog materijalnog života.“
I šta sada? Drnovšek nešto priča kada ga je stislo. Bozanić je na Ivanovu evanđelju i raspravi sa ateistima, nakon što je raznorazno ...
Izgleda da nije tako nadnaravno. Radi se o običnim pizdarijama, epikontinentalne mase su uočile "mračne i neodoljive predmete žudnje", nešto kao "u se, na se i poda se". A kako su, kao psi, pokupile nešto trikova, prave se pametne i pokušavaju iskoristiti što se da, nakon što su Tito i ostali gavani malo zadrijemali. To što je uzet tehnika maoizma ne treba zbunjivati.
I baš zbog toga stiže bič božji u raznim pojavama - gale predvodi nove snage (JOT), duh smušenog dr Vlatka Mačeka kao noćna mora uskrsava, hrvoje štefan otvara nove omladinske centre, ja sam sa rastezanjima prešao sve granice, Slovenija se budi ... Sile tame kao zbunjeni psi laju.
Gdje je granica od koje ne
Gdje je granica od koje ne vrijede ista pravila?>/cite>
Za sve vrijede ista pravila - formalno je to tako.
Za sve bi trebala vrijediti ista pravila - tako se obično kaže.
Za sve ne vrijede ista pravila - takvo nam je životno iskustvo. Neovisno o kojem se polju radi (religija, politika ili nešto treće).
Jesu li onda pravila
Jesu li onda pravila suvišna?
Služe li samo kao zgodan zaklon u trenutku kad to zatreba?
Trebamo li priznati i reći da je na snazi zakon jačeg i ne pozivati se na pravila?
ovo bude se opet pretvorilo
ovo bude se opet pretvorilo u prepucavanje na relaciji vjera - ateizam.
smatram da je najveći problem u tom odnosu nedostatak tolerancije na obje strane. i ateisti i vjernici su uvjereni kako su baš upravo oni u pravu i kako druga strana nipošto nije u pravu.
živi i pusti živjeti, svatko ima svoju slobodu odabira. al', kad je to stvarno u povijesti bilo tako?
Uvijek se vrlo brzo
Uvijek se vrlo brzo ispolariziraju dvije suprotstavljene strane, dva tabora u kojima ima dosta emocija i netolerancije. Nije samo vjera-ateizam jedan takav par, već se konstantno proizvode i drugi: lijevi-desni, plavi-crveni, liberali-konzervativci itd.itd. Moram naglasiti da pollitiku doživljavam kao manje netolerantno mjesto u odnosu na vanjski, realni nekibernetski i neinternetski svijet. Često se prepucavamo po tom tipu sukoba mišljenja, a nešto više tolerancije ne bi škodilo, jer prije svega kvalitetu autora na pollitici doživljavam visokom, upravo zbog te veće tolerancije prema neistomišljenicima, odnosno možda preciznije, manje netolerancije u odnosu na naše svakodnevne, društvene okoliše. Htio bi uputiti apel da se ne zaboravi i one koji su manje izcentrifugirani u određenom smjeru jer je između dva pola cijeli spektar gdje uvijek spada najviše ljudi. Stoga, apeliram za više tolerancije i argumenata, jer smo se zbog toga , po mom skromnom mišljenju i našli na ovoj stranici.
Mene niti najmanje ne zanima
Mene niti najmanje ne zanima tko je koje vjere ili da li je uopće vjernik.
Ono što mene zanima je da država, odnosno izabrani predstavnici koje smo MI izabrali - osigura ustavnu odredbu o razdvojenosti religije i države. Država treba biti neutralna, osigurati svakome pravo da vjeruje u svoje i da temeljem toga nitko ne može/smije diskriminirati druge.
Ono što se, nažalost, događa je mentalno silovanje u kojem je religija, konkretno institucionalizirana katolička vjera, počela koristiti svoj utjecaj i koristiti državne prostore i institucije za promociju svoje priče. To je točka u kojoj očekujem od države da bude neutralni arbitar i ne dozvoli "teror većine nad manjinom", barem kod nekih elementarnih stvari. To je ono što, zapravo, brine i ide u jednom smjeru koji nije dobar.
No, vrijedi li to i za
No, vrijedi li to i za nevjerovanje? Trebaju li i nevjernici preispitati svoje nevjerovanje? Što im točno ne dozvoljava da vjeruju?
(oprostite, ja sam dinosaur i ne znam označiti citirane rečenice koje komentiram)
Mani na primjer, za preispitivanje nevjerovanja služi Biblija - Stari i Novi zavjet (Krščanska sadašnjost, 1990.), koju sam dobio od prijatelja vjernika. Petnaest godina ta je knjiga skoro svaki dan u mojim rukama. Čitam Bibliju over and over again, dođem do Novog zavjeta i vraćam se na Knjigu postanka. Isključivo je moj problem što nisam uspio shvatiti metaforički smisao biblijskih priča i nisam ih znao sagledati u kontekstu povijesnih, kulturnih, i općenito civilizacijskih okolnosti u kojima je Biblija nastajala.
Zato sam ostao ateist i (dopuštam, možda previše) vjerujem u znanost, vjerujem u teoriju evolucije (iako još nije uspjela objasniti baš sve), kreacionizam i teoriju inteligentnog dizajna smatram inferiornima jer ne objašnjavaju ništa i ne dokazuju ništa.
Lako je bilo Noi, Abrahamu, Mojsiju, i da ne nabrajam još stotinjak drugih, vjerovati u Boga, kad je On osobno i direktno komunicirao s njima. Abraham je bio spreman zaklati sina Izaka prema Božjoj naredbi, koliko bi današnjih vjernika bilo spremno učiniti isto? Rekli bi vjerojatno: "to mi se obraća Sotona a ne Jahve, neću to učiniti" ili bi otišli psihijatru uvjereni da imaju halucinacije. Dosta je slučajeva bilo gdje su pojedinci i učinili strašne zločine jer su slušne (a ponekad i vidne) halucinacije interpretirali kao božje naredbe. Jasno, Abrahamu je bilo lakše, on je znao od koga prima naredbu.
Isus, naravno, takve naredbe ne bi davao ali nemojmo zaboraviti da je Jahve još uvijek šef tamo gore.
Iskreno se unaprijed ispričavam svim vjernicima i nevjernicima koje bi ovaj tekst mogao uvrijediti.
Mislim da sam u prošlom
Mislim da sam u prošlom tekstu objasnio kako na to gledam, ali OK, da proširim i pojasnim.
Ja sam iz vjerničke obitelji, tako da sam cijeli život u dodiru s vjerskim temama. Oduvijek mi je u kući i Biblija i molitvenici (sad je tu doduše samo Biblija Kršćanske sadašnjosti i englesko izdanje biblije - katolička verzija, kako je tamo napomenuto, jer postoje razlike, naravno. Imam i Talmud i Kur'an, kao i prijevode nekih od dalekoistočnih religijskih spisa (prijevodi na engleski, uglavnom, a ponešto i na hrvatski) zato niti jednu vjeru ne smatram manje ili više vrijednom od bilo koje druge. Sve ih je formirao i nadograđivao čovjek, tijekom tisućljeća i stoljeća mijenjao pojedine djelove. U niti jednoj nisam našao ništa loše, ali sam našao loših stvari kod ljudi, pojedinaca, iz svih vjerskih usmjerenja, a naravno i dobrih ljudi. Razlike postoje samo u mentalitetima pojedinih dijelova svijeta u kojima su one nastale i u terminologiji i semantici. U principu su, za one koji pokušavaju ukazati na to da je njihova vjera bolja i bitno različita od drugih, neugodno slične, ali to je tema za dulju raspravu, zapravo za knjigu i to podeblju.
Na mene je upravo to i djelovalo da ne postanem vjernik. Kao što sam jednom o tome pisao, nisu imali prave odgovore na moja pitanja ni moja rodbina, niti prijatelji, a niti svećenici s kojima sam dolazio u dodir u djetinjstvu, pa se ta vrsta ljubavi nije u meni razvila, dok sve ostale jesu.
Dakle, vjera je ljubav prema Bogu, Grubo je možemo usporediti s ljubavlju prema nekoj osobi. Netko može jako voljeti jednu osobu, a drugu ne, prema nekoj će biti ravnodušan, za drugom će ludovati, a prema nekoj će osjećati opravdanu ili neopravdanu odbojnost. To su osjećaji koji se razvijaju neovisno o našoj volji i ne možemo na njih utjecati i mijenjati ih. Ne možemo ih, dakle, ni preispitivati. Možemo preispitivati samo svoj odnos prema tim osobama. Ljubav nema logike.
Dakle, ako sam pravi vjernik, onda osjećam veliku ljubav prema Bogu i reći ću da mi je Bog podario vjeru. Vjera se može kolebati, kao i ljubav prema dragoj osobi, može se i posumnjati u Boga, kao i u dragu osobu, ali to su samo kolebanja i to ne bih nazvao preispitivanjem.
Ja nemam dar vjerovanja, svete knjige smatram povijesnom vrijednošću, a poneke dijelove i vrijednim literarnim djelima. Moje je mišljenje da je tu unutra pomiješano svega i svačega, od legendi, vjerovanja, bajki, zakona i običaja nekog prošlog vremena. Isto tako ima predivnih savjeta i poučnih priča. Nije mi namjera vrijeđati vjernike, nego jednostavno želim prikazati svoj pogled na to. Dakle niti ja nemam što preispitivati. Moj je odnos s bogom neutralan. Mislim da vjera ima puno dobrih strana, ali kad se organizira u religijski smjer ili skupinu ljudi su je skloni zlorabiti, ali to je problem ljudske svijesti, a ne vjere kao vjere. I dobre i loše stvari sam u životu doživljavao jednako od vjernika i nevjernika. Dakle, svoj odnos prema vjeri i njima nemam potrebe preispitivati, jer to je, kod mene, samo odnos prema pojedinim ljudima koje poštujem ili ne poštujem, ali i kad čovjeka ne poštujem zbog nekog razloga, poštujem njegova najdublja uvjerenja.
Nikad mi ni na kraj pameti ne bi palo reći nekom da je ono za što on živi glupost, ako time nikome ne škodi.
Eto, sad sam oduljio...
MIslim da svaki čovjek
MIslim da svaki čovjek cijeli svoj život preispituje svoja stajališta, bio on vjernik ili nevjernik. Dakle, veliki broj ih razmišlja o svojim djelima i njihovim posljedicama. Isto tako, ako se okolnosti promijene, ponekad se i stajališta moraju uskladiti s njima.
Mislim da se preispitivanje vjere ne bi trebalo odnositi na samo vjerovanje, nego na pridržavanje temeljnih zasada te vjere, a pri tom ne mislim na nove stvari nastale u zadnjih tisuću godina, nego pod temeljnim postavkama nauka podrazumjevam one stvari koje se spominju u Bibliji, poput Deset zapovijedi, cijele Propovjedi na Gori, poruka iz prispodoba iz Biblije, poruka kojih ima i u psalmima među kojima ima i divnih literarnih djela.
Isto tako i nevjernici moraju preispitivati svoja životna načela i analizirati koliko ih se pridržavaju, jesu li dobra, škodi li pridržavanje tih načela drugim ljudima.
Samo vjerovanje i nevjerovanje je teško preispitivati. Tu se može samo osjetiti osjeća li se to ili ne osjeća, jer logikom se osjećaji ne rješavaju.
Vi ste do doista lijepo
Vi ste do doista lijepo napisali. Ali ono da nisam popuštao ni pedlja, barem što se mene tiče ne stoji. Ja popuštam uvijek svakome ako mu, pa i nehotice, uskraćujem njegovu slobodu. No činjenica da ja u nešto vjerujem ne ugrožava ama baš nikoga. I onda mi napiše netko da vjerujem u gluposti. To baš nije dobar stil, u najmanju ruku. Ili netko drugo tko sustavno ide po mojim komentarima i daje mi nulu. Ne boli me, ali smatram to također lošim stilom.
Ivane, potpisujem Vaš
Ivane, potpisujem Vaš komentar u potpunosti, kao nevjernik, doduše.
Čujte mladi gospon, ako
Čujte mladi gospon, ako pravo uzmemo svi smo mi nevjernici. Jer i kod katolika vanjskih obveza vjere drži se možda manje od 5%.(nedjeljna misa, vjeronauk itd.) A da stvarno netko živi svoj život po odredbama katoličke crkve? Upoznao sam samo troje ljudi u životu koji su to s lakoćom radili.
vjerovati ili ne vjerovati
vjerovati ili ne vjerovati osobna je slobodaizbora svakog čovjeka. Zbog, vjerovanja ili ne vjerovanja čovjek nije bolji niti lošiji. Rasprava na tu temu bila je zanimljiva ali vjerujem da nije previše utjecala na promjenu stavova sudionika. Ostali su samo minusi i nule, ali to će brzo proći :-)
Šteta potrošenog vremena
Šteta potrošenog vremena i energije .