pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U izjavi koju je na početku suđenja pročitao, bivši načelnik Glavnog stožera Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić opisao je optužnicu protiv sebe kao "jedinstvenu u povijesti međunarodnog ratnog prava". Prema Perišiću, zapovjednici i načelnici iz glavnih stožera nikada do sada nisu bili smatrani odgovornima za zločine koje su počinile oružane snage druge države ili entiteta. I doista, Perišić je u specifičnom položaju - tereti ga se da je odgovoran za djelovanje snaga bosanskih Srba u BiH i hrvatskih Srba u RH jer im je pružao pomoć u ljudstvu, materijalima i logistici. Načelnika snaga jedne zemlje (npr. Janka Bobetka) tereti se za zločine snaga u drugoj zemlji (npr. zločine HVO-a u BiH) zbog logističke potpore, utjecaja i kontrole nad tim snagama. Perišića se tako tereti za zločine u Srebrenici, granatiranje Sarajeva i raketiranje Zagreba.

Makar je ICTY već nekoliko puta presudio da je utjecaj koji je Vojska Jugoslavije imala na VRS u Bosni bio dovoljan da se odgovornost može pripisati jugoslavenskom velikom bratu (npr. slučajevi Tadić i Krstić), ovo je prvi postupak koji počinje nakon presude ICJ (International Court of Justice) koji nije našao dovoljno elemenata da bi Srbiju smatrao odgovornom za zločin koji su u Srebrenici počinile snage VRS (više: Srbija nije odgovorna za genocid u Srebrenici). ICJ i ICTY primjenjuju dva različita standarda za ocjenu državne odgovornosti - dok se na ICJ očekuje upravljanje specifičnom operacijom, na ICTY je dovoljna "overall control" u vidu logistike, financiranja i slično. (Tadić - Why the Nicaragua test is not applicable) Isto tako, makar dolazi iza presude u slučaju Martić (Krajiški warlord osuđen na 35 godina), ovo je prvi slučaj koji će morati eksplicitno adresirati pitanje odgovornosti srpskih institucija za ratne zločine Martićevog klana u Hrvatskoj (TV izvještaj o presudi Martiću). Makar je vijeće odlučilo da su "dokazi pokazali da su RSK i njeno vodstvo tražili i primali znatnu financijsku, logističku i vojnu potporu Srbije koja je dolazila iz MUP-a i Državne sigurnosne agencije, JNA i Republike Srpske", u slučaju Martić to pitanje nije bilo u središtu interesa.

Makar se ponovno radi o postupku za zločine u Hrvatskoj i to ovog puta s jasnom međudržavnom komponentom, interes hrvatskih medija je poslovično nikakav ili loš.

Zajednica Srba u RH: Položaj Srba u Hrvatskoj nezadovoljavajući stoji u priopćenju poslanom jučer kojeg danas prenose mediji, a što se sve kao slučajno poklapa s Danom domovinske zahvalnosti, obljetnicom Oluje i intervjuima Milorada Pupovca, te izborima kandidata za saborske zastupnike Srba.
"Legitimnost Oluje ne opravdava zločin. Za vrijeme Oluje razoreno je 1.200 naselja - 24.000 stambenih i 13.000 gospodarskih objekata, a velik broj civila je ubijen ili se vode kao nestali", ističe Zajednica Srba u RH u svom priopćenju, te dodaje da "Oluja" traži "ozbiljan povijesni odgovor, a ne mitski diskurs".

Franjo Tuđman sanjao etnički čistu Hrvatsku je naslov članka u ovosubotnjoj Slobodnoj Dalmaciji koja je izvijestila o završetku rada na međunarodnom istraživanju "RAT U HRVATSKOJ 1991.-1995.”Znanstvenici ističu da je Tuđman ‘preferirao etnički homogenu Hrvatsku’, ali zaključuju da ‘Oluja’ nije bila etničko čišćenje hrvatskih Srba, jer ‘nema dokaza da ih je hrvatska vlada planirala protjerati’.Budući da se rasprava o tezama Milorada Pupovca dotakla i ideje da se znanstveno istraži što se sve događalo, učinilo mi se dobrim otvoriti i tu temu kao posebni dnevnik, prigodno uoči Dana domovinske zahvalnosti.

Ovaj post sam zapravo pocela kao komentar na tekst "Milorad Pupovac ne zna sto slavimo na Dan domovinske zahvalnosti", pa se oduzilo.

Kad je rijec o navedenoj tematici, treba biti posten i dosljedan - i nadasve - realan.

Nitko normalan ne osporava da se u svakom ratu dogadaju stravicne stvari, kad spirala nasilja krene, nitko vise ne izade cistih ruku, takva je priroda ratova. Sto niposto nije opravdanje za cinjenje zlocina i ne amnestira motiv da se sve i svasta moze napraviti u cilju obrane. Legalna obrana svog na svome ne smije i ne moze pravdati nikakav zlocin nad nevinima. Dovoljno je strasno kad dode do kolateralnih zrtava. Nevina zrtva je nevina zrtva, neovisno na kojoj je strani.

Upravo je pristigla vijest da je Milan Martić "vođ" pobunjenih Srba u Kninu osuđen u Haagu na 35 godina zatvora. Sigurno je, da je zaslužio i više, sigurno je da će ga se pamtiti kao zločinca niskog obrazovanja i inteligencije ali visoke kriminalne energije. I pamtit ćemo onu njegovu izjavu u kamere HTV-a (vežući čizmu) kako oni više ne slušaju Zagreb. Citiram po sjećanju. O ovom će sigurno još biti rasprave i pametnijih prikaza.

Igrom slučaja našao sam se na Plitvicama na Veliki četvrtak 1991.god. kad su "martičevci" zauzimali to područje. Dane prije toga boravio sam u Šibeniku i Kninu gdje sam pokušavao dogovoriti "Koncerte mira i nade" u Kninu i Kijevu. Načelno sam o tome postigao dogovor i s katoličkim biskupom šibenskim i s pravoslavnim vladikom.

Makar redovito prenose Tadićevu izjavu da bi se neovisnost Kosova "kosila s principima međunarodnog prava" i predstavljala "izuzetno opasan politički i pravni presedan" niti jedan hrvatski medij nema hrabrosti (a još manje znanja i sposobnosti) uhvatiti se u koštac s tim argumentom. Hrvatska javnost tako ostaje zakinuta za dodatnu dimenziju problema neovisnosti Kosova i kao što je uobičajeno dobiva površnu sliku u kojoj se prenose izjave i protuizjave bez konteksta ili ne daj bože analize. Uz tragično loš novinarski standard osnovni razlog nehvatanja u koštac s "opasnim presedanom" koji se kosi s "međunarodnim pravom" je zapravo jednostavan: analiza tog argumenta vodi k zaključku koji bi malo tko u Hrvatskoj htio čuti pa se na taj problem onda primjenjuje stara domaća tehnika "ono o čemu ne pričamo ne postoji / nije se dogodilo". No devil's advocate netko mora biti jer samo tako rasprava dobiva smisao.

U gotovo dječje šarmantnom stilu i obrana Milana Martića posegnula je za prebacivanjem odgovornosti i fokusa kao manevrom izbjegavanja adresiranja odgovornosti optuženika. Završna riječ Martićeve obrane posvetila se tako terećenju hrvatskog vodstva za "organiziranje oružane pobune na teritoriju Jugoslavije", optuživanju Milana Babića za lažno svjedočenje i predbacivanju sudskom vijeću što je prihvatilo Babićev iskaz nazvavši takvu praksu "nepoznatu civiliziranom svijetu".

Nakon što je prije dva dana Tužitelj zatražio doživotnu kaznu za bivšeg čelnika odmetnute Republike Srpske Krajine zbog zločina na području Krajine i granatiranja Zagreba, Martićev branitelj Predrag Milovančević završio je case za obranu argumentirajući odgovornost hrvatskog vodstva umjesto neodgovornosti Milana Martića, kojeg je u završnoj riječi jedva spomenuo osim u onom dijelu koji Martića opisuje kao omiljenog "heroja" koji nikad nije pokazao svoje nacionalističko lice vlastitim susjedima čiji je jedini grijeh bio, kao i kod tisuća žrtava diljem bivše Jugoslavije u 90-tima, da su različite nacionalnosti.