pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Dva današnja događaja, o kojima izvještavaju mediji, naoko nemaju puno veze jedan s drugim, ali su ipak itekako povezani i dio su iste priče. Dakle što, osim kišnog neba nad Zagrebom, povezuje prosvjedni sindikalni skup i stanačku skupštinu HSP-a?
Gledajući s Mjeseca, i sindikalni prosvjedi i stranačke skupštine dio su normalnih demokratskih društava, što će reći da je Hrvatska danas normalno, europski i demokratski funkcionirala u oba slučaja. Ali, avaj!

Upravo smo dobili rezultate prvih lokalnih izbora nakon 25.11.07. Totalno me frustira činjenica da u jednom prekrasnom hrvatskom gradu, bogate tradicije i kulture, pobijedi stranka kojoj je na čelu Anto Đapić. Još više frustira činjenica da je od prošlih izbora, koji nisu dali jasne većine za formiranje vlasti, HSP tako rastao da je sada najjača stranka, sa velikim razmakom do druge najjače stranke.
Glavne zasluge za ovakvo stanje u Osijeku i za ovakav izborni rezultat ima Zoran Milanović i njegov neuspjeli, ali ne i zaboravljeni, pokušaj da koalira sa Glavaševom strankom nakon prošlih izbora. Kolateralna žrtva te bezumne politike je Biljana Borzan i svi mi koji ćemo morati gledati onu spodobu od Đapića na mjestu gradonačelnika Osijeka cijelu godinu dana do novih lokalnih izbora po novom zakonu.

Neću se vraćati u 1993. godinu kada je zaslugom HDZ-a i Ministarstva pravosuđa i uprave odlučeno da je Đapić vlasnik HSP-a. Da bi shvatili ovu priču, tj. da bi u potpunosti shvatili zašto je propao HSP, moramo se vratiti u daleku 1995-u godinu . Naime te je godine Đapić organizirao podršku HDZ-u u zagrebačkoj skupštini prilikom „zagrebačke krize“. Tuđman mu vraća uslugu s famoznih 5,01% na parlamentranim izborima 1996-te i Đapić te Jukić ulaze u Sabor RH. HSP tih godina funkcionira na bazi kokošarenja i na sitnim ustupcima Đapićevog mentora Franje Tuđmana. 1999-te godine umire Franjo Tuđman i Đapić gubi mentora, malo se gubi, ali stranka dobiva na svojoj samostalnosti.

Osijek je u mojoj mladosti bio krasan grad. Kao mladi novinar nagovarao sam glavnog urednika Vladu Gotovca da otvorimo dopisništvo ili u Zadru za Dalmaciju ili u Osijeku za Slavoniju. Imao sam odmah i prijedlog za dopisnika = mene. Nije prošlo jer su nas prije razjurili nego što smo stigli otvarati dopisništva.

Od onda do danas se mnogo promijenili u Osijeku. A u zadnje vrijeme se jako, jako puno toga promijenilo u Osijeku. Na gore.

Kada se spominje politička trgovina u Hrvatskoj ne može se ne spomenuti mahera takve trgovine Antu Đapića. Đapić, doživotni predsjednik Hrvatske stranke prava koji vlada sa stilom diktatora, u ime svoje stranke sklapao je koalicije i dogovarao suradnje sa svakim tko mu je mogao ponuditi nešto od čega bi on imao koristi.
Đapićev HSP nastao je u mutnim igrama HDZ-a koje su trebale izbaciti iz politike Dobroslava Paragu. Raznim smicalicama uz pomoć pravosuđa smjenjen je Paraga i instaliran Đapić. Od tada ta stranka lešinari hrvatskom politikom i za sitan novac prodaje ugled nekolicine svojih političara. Od tih trgovina u sjećanju mi ostalo Đapićevo nezadovoljstvo iz Tuđmanove ere. Žalio se da je za HDZ odradio svoj dio dogovora a da Tuđman nije. Nije zaposlio Đapičevog čovjeka kao poslovođu na benzinskoj stanici.

Priča o pravednom društvu ne može se uopće započeti ako se ne zauzme odlučan stav spram korupcije.
Živimo u društvu koje je sa indeksom percepcije korupcije od 3,4 na 70 mjestu zajedno sa Burkinom Faso, Saudijskom Arabijom, Lesotom, Egiptom, Poljskom, Sirijom i sličnim «egzotičnim» zemljama. Takav indeks percepcije korupcije ukazuje na nepovjerenje građana u javne institucije, pravnu državu, vladavinu prava, etičnost, jednakost, ravnopravnost, poštenje i vlastitu sigurnost.
Također istraživanja javnog mijenja pokazuju kako je korupcija ušla u sve pore našeg društva, a građani smatraju da je najraširenija u sudstvu, zdravstvu, lokalnoj samoupravi, političkim strankama, te javnoj upravi.

Gađenje je osnova šire hrvatske političke prakse. Političari se gade međusobno, dispečeri prenose na puk, puk se gadi na politiku i međusobno, poduzetnici se gade na sve, svi na poduzetnike a Denis Kuljiš na sve.

Novina je komešanje žena, koje odlučuju. Nakon eskalacije frajera, u prethodnom i ovom razdoblju su odlučivale žene. Frajeri su stjerani u mišju rupu uz gađenje, kao u Rusiji prije. Kad je koalicija svih snaga ponudila šarmera Mesića, žene su rekle može. Budiša je pao kad se drznuo reći za prve ljubavi, valjda se je adolescentski doživjelo. Račan tu uliva povjerenje stalno. Na tom valu su se provukli Sanader, Bandić, Čačić, Jambo, Ronko i Đapić, a pale Željka Antunović i Vesna Pusić, te Čačić sada navaljuje na sve. Sada više nije tako. Parni valjak više ne funkcionira. Žene su prevrtljive i nehomogene. Gađenje i ljubav, sumnja i bezgranično povjerenje, je nad istim. Šta će prevladati ne znaju ni one.

Dio medija razvlači već godinama priču o velikoj koaliciji kao što hijene razvlače leš krepane zebre po savani no ovaj put priča ima podlogu. Iako bi takva koalicija bila neprispodobiva za najvjernije birače SDP-a i HDZ-a vjerujem da poneki od hadezenjara i esdepenjara potajno snuju baš takav brak. Ne bi to naravno bio brak iz ljubavi nego iz čistog interesa u koji bi supružnici stupili sa hrpom mandata što bi im osiguralo dvotrećinsku većinu u Saboru i sigurnu vladavinu. Postoje dva razloga zbog kojih se barem može pričati o mogućnosti ove blago rečeno unholy zajednice. Jedan stvarni razlog i jedan alibi-razlog.