pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Oslobađajuća presuda po svim točkama za Rahima Admija i osuđujuća za prethodno osuđivanog Mirka Norca na temelju zapovjedne odgovornosti za zločine počinjene u hrvatskoj ofenzivi i naknadnom povlačenju iz srpske enklave sela davne 1993. pod imenom "Operacija Medački džep" još uvijek lagano trese institucionalni sustav, medije, pravosuđe i javnost. Doduše, ovog puta ponovna osuda Norca nije izazvala demonstracije veterana i nacionalista. Hrvatski sud drugi je put bez previše profesionalnih i vanpravnih problema osudio visoko pozicioniranog zapovjednika HV-a za njegov neuspjeh u kontroliranju trupa koje su pod njegovom efektivnom kontrolom i/ili direktno počinjenje zločina. Presuda zapovjedniku ne znači nužno da je zločine zapovjedio jer je zapovijedanje zločina oblik individualne odgovornosti i činjenja. Za nju vijeće nije našlo dokaza. Zapovjedna odgovornost, primjenjena u slučaju Medački džep, je upravo suprotno: odgovornost za nečinjenje odnosno neispunjenje obveze koja jasno stoji u I Protokolu Ženevskim konvencijama. No taj Protokol se tiče međunarodnih sukoba, a Medački džep je bio primjer internog sukoba pa je bilo oportunije primjeniti domaće pravo (da je slučaj na međunarodnom sudu, moglo bi se primjeniti običajno pravo čime bi se zaobišao taj problem). Zapovjednik koji je znao ili morao znati da njemu podređeni nad kojima ima efikasnu kontrolu čine ili će počiniti zločine obvezan je poduzeti nužne i razumne mjere da zločine spriječi ili kazni. Podbaci li u ovoj zadaći, zapovjednik može biti odgovoran za zločine neposrednih počinitelja. Osuđivanje zapovjednika ne sprečava procesuiranje neposrednih počinitelja, ali daleko adekvatnije atribuira odgovornost za masovni zločin koji se ostvaruje potporom sustava.

DORH će se navodno koncentrirati na neposredne počinitelje iz slučaja Medak čija su imena sad formalno isplivala u javnu domenu zbog javnosti suđenja pa se od toga ne može pobjeći (ali još uvijek nisu naglašena u medijima i poznata javnosti, uz iznimke kao što su Velibor Šalaja, Ivica Rožić i Toni Stelinović - o Rožiću je svojevremeno pisao Feral). Makar je usmjeravanje napora prema "bazi zločina" (crime-base) vrijedno pohvale, progon međunarodnih kaznenih djela puno je efikasniji ako se zahvati zapovjednike koji su ključni za sistematski kriminalitet u ratu ili miru prema ratnim zarobljenicima/ranjenicima/itd ili civilima. Stoga je daleko zanimljivije stidljivo šuškanje o istrazi o ulozi Mladena Markača, glavnog zapovjednika Specijalne policije (propagandni amaterski YouTube clip) koja je bila dio MUP-a i Željka Sačića, zapovjednika u Specijalnoj policiji i današnjeg predsjednika Udruženja specijalne policije. Uz jedinice HV-a, jedinice Specijalne policije sustavno se pojavljuju kao počinitelji zločina u slučajevima čija je istraga ili predraspravni postupak vođen na Tribunalu u Hagu. Vojna struktura nije bila jedina koja je čini se sudjelovala u zločinima, MUP je bio podjednako inolviran. No čim je u pitanju Hag, svaki wannabe novinar će tome dodati par kila teorije zavjere i napraviti konspirativni medijski spin prilog osiromašen jeftinim političkim metaforama i žurnalističkim teatrom potpuno neprikladnim za izvještavanje o ozbiljnim temama kakvi su ratni zločini. Umjesto da je kao poveznicu istaknula Specijalnu policiju, Ivana Petrović slučaj Oluja i Medački džep povezala je u SouthParkovskom stilu - everybody, blame Canada!

Željko Sačić djeluje kao da je u panici i plasira teorije zavjere, tvrdeći između ostalog da hrvatsko pravosuđe odrađuje "prljavi posao Tribunala". Ima li hrvatsko pravosuđe muda odnosno snage pozabaviti se slučajem Medački džep i hoće li organi progona konačno preuzeti inicijativu u dokidanju (višegodišnje) nekažnjivosti za teške povrede međunarodnog prava i zločine koji ugrožavaju cijelo čovječanstvo?

Hrvatska nominalno javna televizijska stanica otvorila je svoju najgledaniju emisiju svjedočenjem zaštićenog svjedoka u predmetu Tužitelj protiv Ademija i Norca. U ovom prvom s haškog tribunala prenesenom slučaju prenesene su i neka od praktičnih rješenja koje vladaju u složenim postupcima za ratne zločine kao što su zaštitne mjere za svjedoke (tzv. "zaštićeni/osjetljivi svjedoci", makar ih je HRT titulirao "ugroženim", TM by Tončica Čeljuska). Dok se sa svjedocima pokajnicima već susrela u mafijaškim suđenjima, javnost nije imala priliku detaljno pratiti suđenje u kojem dokaze čine iskazi osoba kojima se javno ne zna identitet. Dnevnikov headline news doduše nije se bavio pitanjem kako je moguće da je kazneni postupak po zakonu javan (kako bi omogućio demokratsku kontrolu i transparentnost pravde), a da se presuda može temeljiti na tajnim podacima, kao što je identitet svjedoka, no od domaćih medija ne treba očekivati previše kad izvještavaju o složenim temama. Umjesto inteligentnog pitanja dobili smo mini tabloidnu bombicu stavljanjem naglaska na izjavu svjedoka kojom se on zahvaljuje Norcu na granatama jer da je pješadija ušla nitko ne bi ostao živ.

Komentirao sam prošli četvrtak Maji Savić, urednici današnje emisije Hrvatskog radija "U mreži prvog" dvostruku liniju zapovjedanja u akciji Medački džep. Na temelju meni raspoloživih informacija dobivenih od Milana Levara i vojnih, policijskih i obavještajnih krugova s kojima je pokojni svjedok bio u raznim doticajima s koji, a koje su višestruko potvrđene u raznim pravnim situacijama proteklih godina, stavio sam se na stranu prvooptuženog generala Rahima Ademija izostavivši ga iz paralelne linije zapovijedanja na čelu koje su bili vrhovnik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Govorio sam i o Tuđman-Šuškovoj koncepciji revolucionarne vojske kojoj su časnici JNA bili potrebni samo kad se bez stručnosti nije moglo. Umirovljeni general Martin Špegelj ponovio je svoje tvrdnje o HDZ-ovoj moćnijoj paralelnoj liniji zapovjedanja i podsjetio na slučajeve zaustavljanja prve napadajne akcije HV-a u Zapadnoj Slavoniji (zima 91/92) i pada Bosanske Posavine.

Koji su ? Di su ? Zašto su ?

Koji su – Jarnjak, Markač, Norac, Laušić, ...

Di su – U Hrvatskoj (uz izuzetak jednog koji je u Haagu, i u kontekstu najnovijeg razvoja situacije, nadam se da će tamo duuuuuugo ostati)

Zašto su – Zato jer su govna koja spašavaju svoju guzicu lažima (ili, u najboljem slučaju licemjernim „Ne sjećam se“), uvaljujući Rahimu Ademiju odgovornost za zločine u Medačkom džepu.

GADOVI, GADOVI, GADOVI.

Već desetak dana sam planirao pisati o ovome, ali konačni trigger je bila kolumna Denisa Kuljiša u novom Globusu, u kojem piše:

Zahvaljujući pokojnom Milanu Levaru, u posjedu sam snimke emisije pobunjeničkog Radija Korenice iz 1994. sa svjedočantstvom zarobljenog poručnika HV-a Johana Tildera o ratnim zločinima u Medačkom džepu.

Namučio sam se skidajući buku Adobe Auditionom 2.0. Jedan dio te izjave spojio sam sa amaterskim video uratcima Tilderovog ratnog druga Raymonda Van Der Lindena. Snimke Prve nizozemske dragovoljačke bojne nisu načinjene u Medačkom džepu već u Čanku. Tko slabije čuje, ili ne može razumjeti Tilderov hrvatski neka pogleda kako je Nacional prepričao dio svjedočenja iz 45 lines video mixa:

Godine 2007. pisati da su "Srbi pobili" toliko i toliko "ličkih Hrvata početkom devedesetih", da bi se opravdao zločin nakon akcije Medački džep kao što to čini današnji Hrvatski list iz Zadra, čisti je fašizam kojem je redakcija Ivice Marijačića sklona od prvog broja toga tjednika.Ista je to vrsta fašizma koju susrećemo u tzv Republici Srpskoj ili Srbiji gdje pišu da su Hrvati pobili "toliko i toliko" Srba nakon akcije Medački džep ili Oluje.

Smiješni su ti naši novokomponirani fašisti koji se vole predstavljati kao "desnica" ili "konzervativci", a činjenice da je Josip Perković, ozloglašeni šef Udbe i SIS-a, nakon obznanjivanja njemačke tjeralice za njim dao jedini intervju baš Hrvatskom listu, te da taj tjednik nije objavio ni jednu negativnu informaciju o Perkoviću, a zalažu se za lustraciju udbaša, jasno govori u čijoj je kuhinji taj njihov fašizam skuhan.

Prvi slučaj prenesen s Haškog tribunala na hrvatsko pravosuđe u kojem se dvojicu generala, od kojih jedan već odslužuje kaznu za ratni zločin nad civilima u Gospiću 1991., tereti za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti pažnju medija je privukao prvenstveno zbog zahtjeva tužiteljstva za pritvaranje jednog od optuženika i omiljene novinarske retoričke bombe, tzv. "zločinačkog pothvata". Prebacivanje fokusa na ocjene pitanja za koje ni novinari ni laička javnost nemaju dovoljnu razinu stručnosti skrenulo je pažnju javnosti s daleko većeg problema za ocjenu kojeg su svi podjednako kompetentni: umjesto okrivljenikovih odvjetnika, s optužnicom se prije uspijevaju upoznati dnevni listovi, a javnost nema mogućnost sama pročitati optužnicu jer je razina netransparentnosti hrvatskog pravosuđa sramotno visoka.