pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Prije određenog vremena sam pisao o zloupotrebi govora za sve i svašta . Bio sam neugodno iznenađen pojedinim komentarima ali utjeha je bila kako se to možda neće ponoviti. Utjeha je ostala neutjeha i samo otkriva koliko pojedinci u demokroaciji (demokracija na hrvatski način) vole tabue.

Organizirani kriminal, tzv. ‘mafija’ i mi!

Kao prvo konstatacija se mora ovdje donjeti kako:

Mafija, to što zovu mafija, organizirani kriminal, djeluje otkad postoji
civilizirani svijet!

Malo pogledajmo odakle i od kada dolazi taj organizirani kriminal na ovaj teren…

Bivša SFRJ je bila jedna od glavnih puteva droge i to je svjetsko poznata činjenica!
U SAD-u kao i u drugim zemljama su se borili protiv uvoz droge putem jugoslavenski diplomata…. Znaći i tada je organiziran kriminal postojao i to na samom vrhu SFRJ… dok je narod sebi zamišljao kako je socijalizam pravedan i kako su im vođe poštenjačine… istinu za volju bili su doslovce majstori koji su stvorili i prenjeli to svoje znanje kao i iskustvo (svojim šegrtima... tatinim sinovima) ove današnje majstore ovaj prljavi antiljudski zanat!

Onda pogledajmo malo RH…. i stvaranje države……
Navodne se čistila RH od nepoželjni tada… pa tko je u biti nepoželjan?
Odgovor: onaj koji te želi iskoristiti na prvi pogled?

Koliko se samo prošvercalo kroz ovaj teren u ta vrimena..... cifre su sigurno ogromne.

Ovaj dnevnik ne bi trebao uopce biti tu objavljen, nisam pobornik recikliranja uzaludnih rasprava - medutim u zadnje vrijeme su ucestali postovi koji se bave prosloscu - ponovo - prebrojavaju se Hrvati i Srbi, mrtvi i zivi, prevrcu se i prebrojavaju zrtve s obje strane, podrzavaju i pobijaju teze izlizane do te mjere da ni oni objektivni vise ne znaju sto misliti, sve vise dovode u pitanje neupitne istine iz nasih (raznih) skolskih udzbenika...

Trebali bismo se okrenuti danasnjici i rjesavati neke sasvim druge stvari. Nas stvarni problem jest DANAS. Mladi su ljuti zbog stalnog pretresanja proslosti, neki stariji vec umorni od toga.

Unatoc tomu, jos uvijek postoji potreba za definiranjem odredenih stvari koje nas muce. U prilog tome su i recentni dnevnici na koje se redovito odazove vise komentatora - dakle - nismo bas tako indiferentni na te teme kako volimo misliti da jesmo. Stoga - jos malo recikliranja.

***Hrvatstvo i kako imati u tome pravu mjeru***

PODNASLOV: SKIDANJE POZLATA!

Prilagođavanje povijesnih događanja osobnim potrebama je stara koliko i ljudski rod. Uvijek je bilo onih koji su u povijesnim događajima željeli istaknuti vlastitu ulogu ili prilagoditi ljepšem izgledu. Kako u svim tim događajima nikada nisi sam, svaka ovakva „intervencije“ u povijesne činjenice se obično izvodi umanjivanjem ili poništavanjem tuđih zasluga (kao nezgodnih svjedoka).

Nekada, dok je pismenost bila vrlo ekskluzivna stvar, kraljevi, vojskovođe, heroji su to lako rješavali – diktirali su što će se pisati za buduće generacije. Danas je to malo drugačije, jer je pismenost vrlo raširena (učenost još nije toliko) a tehnologije zapisivanja događaja su mnogostruke i praktički neuništive. Da bi se ipak pariralo koliko toliko, današnja vrlo razvijena sredstva javnog komuniciranja se sotoniziraju (kao što je npr. Internet, ili na njemu ona Wikipedija ili Google i sl. tražilice – koji će u trenu izbaciti mnoštvo poveznica na tražena pitanja).

Makar potpora javnosti Gotovini ne posustaje, a mnogi građani nastavljaju negirati da je hrvatski narod u ratu bio išta osim žrtve, najveće i najočekivanije suđenje vjerojatno će pomoći zemlji da se suoči sa svojom ulogom u ratu i prihvati sliku rata u boji umjesto crno-bijele simplificirane perspektive te shvati da su zločinci postojali na svim stranama. HTV je najavio javno prenošenje rasprava, što je kopernikanski obrat u odnosu na pažnju koja je posvećivana drugim postupcima (uz iznimku onog Miloševiću) koji bi jedva zaslužili koji izvještaj, čak i kad se sudilo radi zločina nad Hrvatima (npr. Tužitelj protiv Milana Martića, Tužitelj protiv Milana Babića, Tužitelj protiv Rasima Delića, itd). Javni prijenosi pomoći će u suočavanju s prošlošću ali i prvi puta pružiti pravu priliku javnosti da vidi kako uopće izgleda postupak pred međunarodnim sudom. Opterećen pravilima, složenošću materije i obujmom, pravni postupak pred UN-ovim tribunalom nije predstava za javnost u kojoj zamaskirani protagonisti plešu ples prema očekivanjima javnosti nego pravni postupak u kojem je potrebno dokazati svaki navod optužnice van razumne sumnje rigorozno slijedeći detaljna pravila.

Predmet Gotovina i drugi najveći je i jedini predmet za zločine koje su počinili etnički Hrvati u Hrvatskoj koji će provesti Haški tribunal. Dok su zločini srpskih optuženika nad Hrvatima u Hrvatskoj procesuirani u nekoliko postupaka (Martić, Babić, Milošević, Mrkšić i drugi), a u nekima će tek biti (Šešelj, Simatović), jedini drugi postupak protiv etničkih Hrvata prepušten je hrvatskom pravosuđu i odvija se na Županijskom sudu u Zagrebu. Kritike na rad suda koje se temelje na navodnoj disproporcionalnosti etničkog optuživanja i "izjednačavanju krivnje" bivaju nemilosrdno poražene u sukobu sa statistikom i zdravim razumom jer etničkim sastavom optuženika dominiraju osobe srpske nacionalnosti, što i odgovara povijesnoj istini o etničkoj atribuciji ratnih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije. Makar Srbija još nije dožvjela dostatnu razinu otriježnjenja glede njene uloge u ratovima i stradanjima, Hrvatska se nalazi na sličnom putu katarze koji je počeo postupkom tzv. Gospićkoj skupini (Norac i drugi), nastavio se postupkom protiv Branimira Glavaša i kulminirao onim protiv Ademija i Norca.

Je li javnost spremna za novi val triježnjenja od ratne propagande 90-tih postupkom Gotovina i drugi?

Kada sam u mom prvom dnevniku napisao:
„Kome je idiotu palo napamet omogućiti da pedeset tisuća ili više mladih (boraca) ljudi, koji će vjerojatno živjeti još slijedećih 60 godina, navede otići u mirovinu umjesto da rade i privređuju. Koliko treba vremena da se iz ovog stanja potakne nasilje u obitelji, poveća rad u sivoj ekonomiji, i nepotrebno povećaju sredstva za mirovine. Izumitelj je osigurao glasačku bazu, ali koristi od toga dugoročno nema ni korisnik a država (društvo) pogotovo.“

nije mi moglo biti na pameti kako će USKOK uskoro pronaći da „Na uzorku od 11.000 liječničkih nalaza, vještačenjem je utvrđeno 10.247 prepravljenih dijagnoza za invalidske dodatke. Medicinska mafija oštetila je državu za milijardu kuna.“

Važno pitanje u ovoj vijesti je Tko je zapravo oštetio državu – liječnička mafija ili korisnici usluga te mafije. Mafija neće postojati ako ne postoje korisnici njene usluge.

Mitovi su bijeg od stvarnosti, ali i pokretačka energija koja homogenizira razne socijalne skupine u ostvarivanju ciljeva i zato će mitovi uvijek biti prisutni, jer stvarnost prikazuju ljepšom nego što jest

Svaki narod ima svoje mitove, a jedan od kriterija zrelosti nacije je koliko je spreman suočiti se s njima.

Hrvati dugo nisu imali svoju državu, izborili su je vrlo teško uz ogromne žrtve, što je pogodovalo dodatnom napuhavanju naših mitova.

Upravo je ratno vrijeme pogodan period za napuhivanje mitova, jer su propagandne aktivnosti važan dio ukupnog rata.

U to ratno vrijeme, iz svih zvukovnih medija mogle su se čuti samo budnice, pjesme koje podižu moral i selektivne vijesti koje govore samo o hrvatskim uspjesima, a o padovima naših gradova (koje smo objektivno morali predati radi slabije naoružanosti i/ili vlastitih subjektivnih slabosti) gotovo da se moglo saznati i između redaka.
Maković je 1992. pisao o tome kako su hrvatski vojnici prikazivani kao „lijepi, dobro građeni momci maštovitih frizura, s brojnim dodacima na moderno dizajniranoj uniformi, s obaveznom krunicom oko vrata“.

Prošloga sam tjedna objavio članak o štrajku glađu Nataše Pifar Mihelić, što se dobro uklopilo u seriju mojih napisa o pacifizmu i nenasilnoj akciji. Tada sam samo usput spomenuo štrajk Branimira Glavaša, čiji uzastopni štrajkovi glađu traju čitavu ovu godinu. O tome je mnogo teže pisati, teže je donijeti sud na temelju načela.

Sada stižu vijesti da je Glavaš, nakon što je u trećem štrajku glađu ove godine izgubio 25 kilograma, u stanju kad prijeti opasnost od nagle smrti. Usprkos tome, Vrhovni sud je potvrdio odluku da se Glavašu produlji pritvor. U obrazložennju je navedeno da štrajka glađu "isključivo zbog pritiska na sud" i da je sam kriv za svoje pogoršano zdravlje. Nastavak suđenja je predviđen za ponedjeljak.

Vjerujem da jest kriv

Negdje krajem 1977. ili možda početkom 1978. Bruno Bušić je, uz pomoć švedskih snimatelja, odlučio snimiti film pod nazivom "Hrvati, borci za slobodu" ili nekako slično. Film je navodno sniman u Schwarzwaldu i prikazivao je kako tobože hrvatska politička emigracija ima u Njemačkoj svoje kampove za trening diverzanata. Tko god da je to Bruni savjetovao loše mu je savjetovao. Ja o toj namjeri nisam ništa znao a film sam vidio tek nakon Brunine tragične smrti.

Ali za Uskrs 1978. Bruno mi je čestitao Uskrs na fotografiji koju ovdje prvi puta objavljujem: Uvjeren sam da je to sam Bruno u maskirnoj odori. Pitao sam ga kad smo se našli kratko nakon toga, da li je to on na slici, no nije mi dao izravan odgovor nego se samo smijao.
(na slike morate kliknuti mišem ako ih želite vidjeti u većem formatu)

Na poleđini fotografije Bruno mi je napisao
"Tebi i Tvojoj obitelji sretan Uskrs želi Bruno, Pariz 11. ožujka 1978."

S obzirom da gosp. Margetić ne dozvoljava objavljivanje našeg demanta njegov članak i demant na isti objavljujemo na ovim stranicama.

Pokraj gospićkih tribinaša Haaški sud više ne treba Savu Štrbca

Novi Mesićev projekt: „Slučaj Gospić“