pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

„Vladimire Putine, razmakni nam butine“ slogan je autora Petra Lukovića, srbijanskog novinara-satiričara, koji se već nekoliko dana, uz podsmijeh, prepričava po Beogradu.

Tužiteljev vojni ekspert je potvrdio da 1992. u Vojvodini nije bilo vojnih napada uperenih protiv civila. Šešelj sada može biti poprilično siguran da će dio optužnice koji ga tereti za kazneno djelo deportacije i prisilnog premještaja Hrvata iz Hrtkovaca u Vojvodini biti odbačen jer nedostaje bitan dokaz. Hrvatska javnost o tome ne zna ništa jer impotentni mediji ne uočavaju važnost redovitog praćenja suđenja u mrskom udaljenom sudištu, osim kada su na optuženičkoj klupi Hrvati kojima se u tuđu zemlju hodočasti na osobnoj, kolektivnoj i političkoj razini. Mediji suđenja, osim onih etničkim Hrvatima, ne prate predano pa javnost malo zna. Takvo neznanje odgovara političarima koji će kad za Šešelja stigne oslobađajuća presuda po nekim točkama iskorištavati šok javnosti za manipulacije, baš kao u slučaju Vukovarske trojice. Držat će se besmisleni govori pred Općom skupštinom UN-a i hodočastit će se žrtvama, a sve kako bi se medije dovoljno uposlilo da zaborave pitati "A gospodo, što ste radili dok još nije bilo kasno?" ili "Koji su pravni razlozi takve presude?"

Napokon se svršila i ta epizoda, čini se najuzbudljivija u regiji: srbijanski predsjednički izbori. Ponovno je u centru zbivanja bio Haaški optuženik Vojislav Šešelj, preko svoga zamjenika u Srbiji Tomislava Nikolića i ponovno se pokazala točnom činjenica da je u Srbiji ponovno u ekspanziji nacional-šovinistička struja.
Naime, prema preliminarnim rezultatima, Tadić je pobijedio sa samo 120 tisuća glasova više, kod izlaznosti na izbore od skoro 70 posto, pa se sa sigurnošću može zaključiti kako su Srbi većinski opredijeljeni za Šešelja (Nikolića) i politiku koju ta stranka promovira od 1990. godine i stvaranja Srpskog četničkog pokreta. Na njihovu žalost, manjine su, prirodno, protivu takve politike, pa je Tadić pobijedio glasovima Mađara i Hrvata, kao dvije najbrojnije manjine. Sada je svakome u regiji posve razvidno tko je Koštunica i kakva je kompozicija političkih snaga u Srbiji, odnosno svaka buduća odluka EU naspram Srbije morat će biti nekoliko puta odmjeravana prije nego li se donese i provede u djelo.

... i što on otkriva o stanju hrvatskoga društva, a šta pokazuje o svom misaonom sklopu?
Da li stvarno postoje dvije Hrvatske Denisa Kuljiša ili je on odraz nacionalističkih i ksenofobnih politika nastalil na ovom području prije dva desetljeća, a može se reći i prije gotovo jednog stoljeća.

"Da odgovorimo na to pitanje moramo analizirati raspodjelu glasova po idejnim usmjerenjima i po izbornim jedinicama, pa proniknuti u temeljni model po kojemu se političke inklinacije biračkog tijela konfiguriraju. Moramo shvatiti političku arhitekturu društva, njegovu dinamiku, moramo pojmiti u čemu je stvar, oko čega se borba vodila i od kakvih je političkih blokova zapravo načinjena hrvatska država.

Njeno teritorijalno ustrojstvo seže u blisku prošlest. Taj dvorac od lego-kocaka sastavio je dr Tuđman, uz stručnu pomoć demografa dr Ive Baučića, koji je pritom čupao kose i poslije svake sesije s hrvatskom operetnim diktatorom dolazio u redakciju "Globusa" da saspe otrov protiv supervizora projekta.

Liječnici su presudili, a sudac potvrdio: Branimir Glavaš nesposoban je pratiti istragu pa se time istraga za ubojstva civila u Osijeku 1991. ("slučaj garaža") (privremeno) prekida kao i za "slučaj selotejp". Makar presedanski sustav u Hrvatskoj ne postoji, domaće pravosuđe je potvrdilo odluku presedanskog značaja ("slučaj selotejp") prema kojem je štrajk glađu dozvoljeno sredstvo dovođenja u samoskrivljenu nesposobnost što dovodi do prekida istrage i prestanka pritvora bez obzira na razloge zbog kojih je pritvor određen. Zahvaljujući sad već legendarnom sucu Posavcu svaki osumnjičenik u Hrvatskoj ima temelja započeti štrajk glađu kako bi se procesno inkapacitirao i opstruirao proces do njegovog prekida. Zakidanje takvog prava predstavljalo bi povredu načela jednakosti pa bi pritvorenik kojem se takvo ponašanje ne dopusti imao pravo na obranu svojeg ustavnog prava.

Zanimljiva je (iako očita) usporedba dvojice političara koji su optuženi za ratne zločine, ako ni zbog čeg drugog zato što su obojica, u relativno malom vremenskom razmaku, otpočeli štrajk glađu. Još je zanimljivije što takvu usporedbu (barem koliko je bilo moguće primijetiti) "mainstream" mediji i u Hrvatskoj i u Srbiji izbjegavaju.

Kako i inače ne dajem kredibilitet onima koji zločine dijele na "naše" i "njihove", to što su ova dvojica u vrijeme za koje su optuženi pripadali suprostavljenim stranama smatram faktički irelevantnim. I Glavaš i Šešelj (za one koji ne čitaju tagove) su, osim što su optuženi za ratne zločine, u to doba javno istupali kao zagovornici radikalnih odnosa prema onima koje su doživljavali kao neprijatetelje (a takva je retorika u korijenu atmosfere straha koja je bila plodna okolina za počinjene zločine). Jednako tako, u to su doba bili u mogućnosti počiniti zločine za koje su optuženi. Jesu li ih oni zaista i počinili (ili su na koji drugi način odgovorni) u ovom je trenutku, nadasve kod njihovih sljedbenika (ali i njihovih protivnika), postala sporedna stvar. Sam štrajk glađu ispred tog pitanja postavlja pitanje odnosa institucija prema njima.