pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Za desetak dana će sve oči hrvatske javnosti biti uprte u Bleiburg a visoka biskupska ličnost Crkve u Hrvata će tamo reći misu za duše nevinih i, bez procesa i osude, masakriranih i ubijenih hrvatskih NDH ročnika, ustaša i civila, izbjeglica, žena i djece.
Nikakav Fumić ili Mesić ili bilo tko drugi, bez obzira na snagu institucije kojoj su na čelu, ne mogu promijeniti tu nemilosrdnu povijesnu činjenicu: Pod pojmom Bleiburga podrazumijeva se zločin protiv čovječnosti, genocid izvršen nad Hrvatima i drugim pobijeđenim kvislinškim snagama poslije završetka II svijetskog rata.
Pošto ni jednom od njih nije bilo suđeno, pošto ni jedan od njih nije imao priliku da se brani važi pretpostavka nevinosti.
Tu pretpostavku nevinosti ne umanjuje ni vrlo velika vjerovatnost da je među tim ubijenima zbilja bio i velik broj onih „zvijeri“ koje su odgovorne za strahote Jasenovca, Stare Gradiške i drugih, manje ili više, znanih zločinačkih fašističkih stratišta.
Pobjednici, antifašisti kako se rado samohvalno nazivaju, su zločinačkim masakrima nevinih zarobljenika i sami postali zločincima.

Ivan Fumić po običaju iznosi svoje stavove, neovisno jesu li ispravni ili ne, na krivome mjestu u krivo vrijeme. Ovaj puta na komemoraciji ustaškim žrtvama u Jasenovcu. Tamo je, ne po prvi put, prozvao Katoličku crkvu u Hrvatskoj za podržavanje i simpatiziranje ustaškog režima u vrijeme II. svjetskog rata i za današnju relativizaciju, pa čak i negaciju tih zločina, gotovo ju proglasivši posljednjim bastionom ustaštva u Hrvatskoj. Fumić je svakako u tome pretjerao. Sigurno je da držanje Crkve u NDH i danas po pitanju ustaških zločina nije baš primjereno, ali ovakve Fumićeve ocjene su ipak preoštre. O Crkvi i NDH bi trebalo raspravljati, ali na nekom drugom mjestu, na kakvom okruglom stolu ili nečem sličnom, a ne u Jasenovcu. Ovako je Fumić bacio sjenu na stravične zločine u tome logoru i neupućeni slušatelji gotovo da bi mogli steći dojam, da su zločine tamo počinili katolički svećenici, a ne ustaše. Istina, bio je tamo jedan, izvjesni fra Vjekoslav Filipović alias Miroslav Majstorović, nazivan i Fra Sotona, o kome se čulo sve do Vatikana, pa su ga morali izbaciti iz franjevačkog reda, ali to je neka posebna priča.

Tekst koji sam uzeo za naslov stajao je kao obavezan natpis u svim javnim ustanovama u Hrvatskoj debelo u drugu polovicu dvadesetog stoljeća. Javno je zdravlje bilo u pitanju a narodni običaji maramice nisu poznavali u kontekstu brisanja nosa ili hvatanja ispljuvaka. Na sudu, u knjižnici, kod liječnika - četiri su riječi majstori pismoslikari najčešće jednostavno uokvirili, možda se i sami pitajući kud ide ovaj svijet kad se tako nešto elementarno brani. Pričaju nešto o sušici, ali ovo je tradicija, uostalom takvo što direktno ugrožava muškost. Polako, nitko zapravo nije ni primjetio točno kada i kako, te su ploče postupno nestajale da bi se u osamdesetima mogle nazrijeti samo rijetke i jedva čitljive u onim zanemarenim mjestima koja su predugo čekala da im neki siz odobri renovaciju. Ljudi su prestali pljuvati po podu na javnim mjestima, Paloma je radila čak i papirnate, jednokratne maramice - zanatlije pismoslikari su ostali bez još jednog sigurnog posla ni ne sanjajući kako će kao obrt izmrijeti zbog igračke koja se kopča na televizor i koja se eto pojavila baš nekako tih godina. No, da ne skrenem s teme - ljudi su prestali pljuvati po podu. Ostaje nejasno jesu li ključni utjecaj na tu pojavu imali vrijedni ljudi u pismoslikarskim radionicama ili možda oni u Školi narodnog zdravlja, možda čak i političari koji su propisali obavezan natpis i kazne. Nađe se još pokoji rustikalac ili mladac (praktički uvijek muškarac), no ipak u Hrvatskoj više nije običaj pljuvati po podu.

U Hrvatskoj je danas, pomalo bizaran, običaj pljuvanja po leševima. Po žrtvama, fala na pitanju brojnih, zločina kako nedavne tako i netom minule prošlosti. Činjenice nisu nimalo bitne - naravno, barata se "istinama". "Naših" je žrtava uvijek više nego "njihovih", "naše" su žrtve nevinije, "njihovi" su zločinci opakiji. Činjenice nisu nimalo bitne. Za "naše" zločince uvijek postoji opravdanje, za "njihove" žrtve krivnja. Činjenice nisu nimalo bitne. Tako od "istina" nastaju mitovi. Činjenice nisu nimalo bitne. Tako od mitova nastaju novi zločini i nove žrtve. Činjenice nisu nimalo bitne.

“Ne dopustite da nas razjedinjuju oni kojima nije stalo do hrvatskoga boljitka“ - prenosi Glas Koncila poruku kardinala Bozanića iz homilije koju je održao, ove godine prvi put osobno, na bleiburškom polju. Poruka je to kojoj se ne bi trebalo ništa prigovoriti i ja to ne činim. Umjesto toga, ja ću se zapitati da li je dovoljna.

Vjerojatno zbog toga što je izborna godina, niti jedna od političkih stranaka se o Bozanićevom govoru još nije očitovala, a pitanje je da li i hoće. Zašto? Vjerojatno zato što znaju da bi svako očitovanje ili rasprava o istom nužno dovela do podjele na one koji Crkvu bezrezervno podržavaju, neovisno o čemu se radi, i na one koji to ne čine, pa ponekad čak i pretjerano revno traže zamjerku izgovorenom ili učinjenom. Političkim strankama su u izbornoj godini dobrodošle podjele samo na one koji jednu stranku podržavaju i one koji se opredjeljuju za neku drugu. Zato se dobro pazi da ovih drugih bude što manje.

U Jasenovcu, na otvaranju Muzeja, predsjednici Republike, Vlade i Sabora poslali su poruku da se zločini i žrtve ne zaboravljaju.
I vukovarske žrtve komemorirane su na najvišem mogućem nivou: tri predsjednika slušali su Bozanićevu propovijed na mjestu najvećeg stradanja u Domovinskom ratu.
Na Dan sjećanja, na Vukovarskoj ulici u Splitu, u cijelom donjem dijelu ulice, od zgrade Općine do križanja sa Dubrovačkom nije bilo mjesta za svijeće uz rub pločnika, sve je bilo popunjeno.
U rujnu, Predsjednik Republike bio je i u dalekoj Ukrajini, na obilježavanju 65-godišnjice tamošnjeg velikog stradanja Židova.