pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Evo i mog prvog susreta sa velikim stranačkim događajem - 11. izbornom konvencijom SDPa. Sad trenutno sjedim na klupi u blizini Doma sportova, te na suncu i toplom povjetarcu pokušavam na jednom mjestu skupiti prve dojmove. U isto vrijeme u dvorani je oko 2000 delegata krenulo glasati za predsjednika, potpredsjednike, predsjedništvo i glavni odbor - sve skupa, svaki delegat treba glasati za više od 100 kandidata koje smatra najboljima za ta tijela / funkcije. Glasovanje se provodi elektronski i najavljeno je de bi trebalo potrajati dva i pol sata. što je meni dalo dovoljno vremena da izađem na zrak i sumiram dosadašnje dojmove.

Trebali su jedni jako sumnjivi predsjednički izbori u SAD, osam sivih godina predsjednikovanja Busha jr., neizvjesni predizbori na strani Demokrata pa da svi skupa uvidimo kako američka demokracija ipak funkcionira i može biti uzor mnogim zemljama. Da, slijedi još jedan blago amerikanofilski tekst sličan Zvoninom stilu, molim dežurne amerikanofobe i teoretičare zavjera da se uzdrže prežestokih reakcija na prvu ruku dok ne pročitaju cijeli tekst.

Za početak bih citirao Billa Clintona koji je rekao "There is nothing wrong with America that can not be fixed with what is right with America." Naravno, ako krenemo od Amerike kao jedine globalne supersile danas koja efektivno može provoditi, pa i nametati svoje interese, uvijek ćemo naći niz primjera koji neće biti pohvalni. A opet, ako ćemo biti iskreni i pošteni, možemo naći i niz primjera gdje Amerika djeluje pozitivno na svjetske probleme, koristeći svoje resurse, ljude, opremu (OK, u skladu sa svojim interesima, ali nevertheless... ne poznajem primjere čistog altruizma u svjetskoj politici).

Evo me opet, kako pišem dnevnik koji se nadovezuje na Davidov dnevnik, u kojem se on osvrnuo na temu untarstranačke demokracije, ali koji ima i dosta zajedničkog sa Galetovim dnevnikom od prije cca mjesec dana. Iako je u posljednjih godinu dana SDP kao stranka demonstrirao puno višu razinu unutarstranačke demokracije od svih ostalih (relevantnih) stranaka, tema je puno dublja od toleriranja ili afirmiranja “disonantnih” izjava, a i pred SDPom na tom području pravi posao tek predstoji.

Naime, osnovni problem svih hrvatskih stranaka je manjak unutarnje komunikacije između vodstva i članstva, te svođenje procesa donošenja odluka na usku stranačku elitu. Takav proces komunikacije i odlučivanja nužno upada u područje netransparentnosti i predsavlja najplodnije tlo za razvoj političke korupcije, i u konačnici nepovjerenja građana prema svim vrstama političke aktivnosti – bez obzira na njihovu utemeljenost, dobronamjernost ili općedruštvenu korist.

Kako razlikovati normalnu i prijeko potrebnu unutarstranačku raspravu i iznošenje različitih ili različitijih stajališta, od stranačkih raskola, sukoba i borbe za vlast, frakcijskih borbi i slični staropartijskih metoda unutarstrančkog života, prvo je pitanje na koje bi morali odgovoriti i mi ljudi u strankama ali i novinari.