pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Malo pravne države.

Računica prihoda i izdataka zdravstva RH za 2008. je jednostavna –

Prihodi najmanje - 23 milijarde Kn
(15,5 % doprinosa obveznika u svim sektorima, postojeća razina participacije pacijenata i uplaćene police dopunskog osiguranja pacijenata).

Troškovi najviše -
brutto plaća s pripadajućim dežurstvima svih zaposlenih u sustavu zdravstva RH
(58000 u javnim te 12000 u samostalnim ustanovama) iznose najviše - 7 milijardi Kn,
bolovanja preko 42 dana - 1,5 milijardi Kn,
svi lijekovi – 3 milijarde Kn,
porodilje – 2 milijarde Kn,
ostali troškovi – 3 milijarde Kn.
Troškovi za hladni pogon - 6,5 milijardi Kn - apsolutno nemoguća svota
KUDA JE OTIŠLO tih 6,5 milijardi Kn *

NIJE GOTOVO

Ministru na sve ovo nedostaje JOŠ najmanje 4 milijarde Kn prihoda. Isti ih kani polučiti objašnjavajući nam kako je to polučivanje jako socijalno osjetljivo - jer bi po njemu 400.000 Obveznika moralo platiti 4 milijarde kuna - apsolutno bolesno.
S bolešću se ne pregovara - bolest se liječi - ili se od nje umire.
Ukupno 6,5 + 4 = 10,5 MILIJARDI KUNA **

NIJE GOTOVO

Vidim da se gospodin Milinović malo zaletio oko reforme zdravstva.

Tu vlast, u kojoj je Milinović ministar zdravstva, birala sam u nadi da će ukinuti sramotne participacije i plaćanje taksenih marki pardon administrativnih pristojbi za svaki odlazak liječniku. Jer ono što je Velika koalicija učinila bolesnicima, bilo je prestrašno, pogotovo za kronične bolesnike koji moraju po recepte za lijekove svaki mjesec. Dakle, uz uplatu od 1000 kn za zdravstveno osiguranje na plaću, išlo je još 80 kn za dopunsko zdravstveno osiguranje, pa još 30 kn za administrativnu pristojbu, ukupno 1.110 kn troška na ime zdravstvenog osiguranja mjesečno.

Kad sam izabrala ovu vlast, ona je održala obećanje i izbacila administrativnu pristojbu kao nepotrebnu i sve je slutilo da će netko konačno nešto učiniti za bolesnike po pitanju poboljšanja zdravstvenog sustava.

U čemu je razlika između maloljetnog i punoljetnog aktivista, maloljetnog i punoljetnog poduzetnika, maloljetnog i punoljetnog političara? Punoljetni znaju kvalitetno planirati. Maloljetni tek uče.

I to ne znači da maloljetni imaju malo godina, kalendarski ili iskustveno. Moguće je da imaju puno godina, da su vrlo iskusni, ali još uvijek ne znaju kvalitetno planirati (odličan primjer među aktivistima: Zoran Oštrić).

Punoljetni su znači sposobni PREDVIĐATI situacije i ugraditi te pretpostavke u svoj plan. Punoljetni imaju veliki postotak realizacije. Jer jednostavno - ZNAJU.

Punoljetni znaju da moraju planirati realno i racionalno, oni su svjesni da ne mogu zagristi više nego što mogu zinuti. Oni su znači - SVJESNI SVOJIH MOGUĆNOSTI.

I najvažnije. Punoljetni mogu jamčiti za svoje projekte.
U poduzetništvu to i čine, jer je normalno da kad obećaš (uzimaš na dug, kredit) da ostaviš jamstva (mjenice, hipoteku, jamce, ženu, svinju...).
Političari i aktivisti to ne čine, jer začudo, nitko ih ni ne traži. Osim Galeta. On traži jamstva čak i tamo gdje ih je uopće glupo tražiti (alternativni zaštitari, alternativni liječnici i sl.).

U protekla 2-3 mjesecau medijima sam zabilježio javne izjave gospode Andrije Hebranga i Šostara (Gradski ured za zdravstvo Grada Zagreba) u vezi Sveučilišne bolnice Zagreb ili Nove bolnice Blato kako je neki nazivaju.

Iz tih izjava dalo se naslutiti da postoji nekakovo Povjerenstvo osnovano s zadaćom da osmisli dovršetak izgradnje bolnice koja je započela ranih osamdesetih ako se ne varam. Izgradnja je nekoliko puta prekidana a današnje stanje objekta je takovo da se pogledom na njega teško može zaključiti da bi u njemu trebala biti bolnica.

U petak 18. 01. od reakcije na lješnjake u čokoladi umro je jedan desetogodišnjak iz Vodica. Slaveći rođendan jednog od školskih kolega pojeo je čokoladu s lješnjacima, iako je bio alergičan na njih.

Novopečeni ministar zdravstva odmah je naredio istragu koja je pokazala da je sve bilo u najboljem redu i da su svi zdravstveni subjekti postupali po pravilima struke, te da ni roditelji nisu imali nikakvih primjedbi.

Poznajem te roditelje. Zajedno su još od davnih zagrebačkih studentskih dana od kad datira naše prijateljstvo. On s mora, ona iz Zagreba, odlučili su živjeti u maloj mirnoj sredini nedaleko od njegovog rodnog grada. U to studentsko doba puno puta sam bio kod njih u Dalmaciji, dobro poznajem cijelu širu obitelj i strašno me sve ovo pogodilo. Priznajem, da nije tako, ne bi bilo ni ovog dnevnika. Sasvim je drugačije kad čujete da se desila tragedija negdje tamo daleko nepoznatim ljudima, a drugačije je kad se to desi nekom nama bliskom. Prirodno je da tada dublje razmišljate je li se to moglo izbjeći.