pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Vidjevši na nekom portalu kratku vijest da su poznati američki glumci i glazbenici odlučili pozvati ljude da se registriraju za nadolazeće izbore i potom glasaju otišao sam na link.

http://www.youtube.com/watch?v=0vtHwWReGU0

Izgleda mi skroz simpa, mada se recimo ne slažem se s američkom politikom rata protiv droge i rata protiv terorizma. A kad sam već na jubitou potražio sam i neke klipove o Sarah Palin jer o ženi ne znam ništa. I nemalo se začudio. CNN-ov Jack Cafferty nije ju nimalo štedio.

Ali kaže Cafferty nemojte me krivo shvatiti - i neki konzervativci su shvatili što se događa. Pa je citirao jednu kolumnisticu "Da je BS (bull shit iliti sranje) valuta Sarah Palin bi mogla sama spasiti Wall street."

http://www.youtube.com/watch?v=oCRKl6ZvorE&feature=related

Cafferty ne može vjerovati da McCainu nije neugodno.

Puno smo čitali o tome kako je fenomen Baracka Obame u stvari isprazan i kako iza njegovih sjajnih govora i jednako dobre govorničke vještine ne postoji sadržaj. Ja nisam uvjeren u to, jer desetak minuta govora (pa čak niti 45 minuta na konvenciji) nije dovoljno da bi izložili svoju izbornu platformu. Ono što radi Obama, a jednako tako radi i McCain sa svojim taborom je pokušaj da osvoji povjerenje birača, a osjećaj povjerenja je samo jedan od osjećaja i u principu, sve ono što kandidati pokušavaju tijekom kampanje je dignuti razinu emocija kako bi na toj razini donijeli svoju odluku.

Upravo iz tih razloga se pažljivo biraju kandidati, jer oni svojom pojavom i CVem govore prema određenoj demografiji i unatoč tome što Joe Biden u stvari pristao da radi na platformi Baracka Obame, pojedine skupine glasača će upravo njegovo uključenje u kampanji smatrati osiguranjem kako će njihovi interesi biti zastupljeni u budućem predsjedničkom mandatu neovisno o tome što izborna platforma može i ne mora te stavove sadržavati.

Za onu nešto rjeđu čitateljsku publiku koju zanima i međunarodna politika, a i za one kojima treba malo odmora od Mesića, Sanadera, Milanovića, Bandića i inih, evo da i ja napišem svoj osvrt na nadolazeće američke predsjedničke izbore. Kao i zadnja dva ciklusa izbora, izgleda da će i 2008. biti jako gusto i svaki glas će odlučivati. Ulazimo u zadnja dva mjeseca prije izbora, a kandidati dvije velike stranke izabrali su svoje kandidate za potpredsjedničko mjesto.

Što je McCainu bilo na pameti kad je odabrao, na nacionalnoj razini posve nepoznatu guvernericu Aljaske Sarah Palin za svoju potpredsjednicu, vrag će ga crni znati!? Ali, kad bih morao nagađati, rekao bih da su na njen izbor za republikanskog VP-ja presudno utjecale četiri stvari (ne nužno poredane po važnosti):
- Radi se ženi :-)
- koja spada u kategoriju političkog mavericka
- čiji izbor garantira medijsku pažnju i „anuliranje“ utjecaja Obaminog izvrsnog govora
- i pritom je konzervativka to the core

I tako je Barack Obama održao svoj „The Govor“ na konvenciji Demokratske stranke kojim je prihvatio nominaciju za predsjedničkog kandidata. Političko-medijski show (kako je to izgledalo tijekom ta četiri dana ukratko možete pročitati ovdje) je kulminirao njegovim govorom za koji Index kaže da je bio „spektakularan“, dok su kolege na blogu Democracy in America (gdje možete vidjeti i tijek live komentara nekolicine blogera) samo zericu skeptičniji („It may not have been a perfect speech, but we seem to agree he's scored a hit — a very palpable hit.“).

Dakle, pred Obamom je smooth sailing do predsjedničke fotelje ?

A jok malac! Niti blizu :-).

Da se maknemo malo od naše političke močvare, pogledajte govor Baracka Obame kojim je jučer prihvatio predsjedničku nominaciju Demokratske strane u spektakularnom nastupu na stadionu, što je zadnji put napravio John F. Kennedy. Sve je bilo toliko impresivno, na godišnjicu povijesnog govora Martina Luthera Kinga, da je i protivnik John McCain morao priznati da jučer nije bio dan za političko prepucavanje.

Nužnost nužnosti u nužnom nije posve nužna (naglasak na "u nužnom"), mogućnost još ne nije nemoguća a razlozi za to nisu tako posve neodoljivi i posve snažni. Slutilo se je to već prije, po blagim nijansama i rijetkim trenucima slabosti, što sada može biti predmet pažnje ne gledanja (uključujući tv), kada nužnost nužnosti u nuždi nužno mora obaviti nuždu (jer je marljivim napredovanjem sazrelo ponešto toga za nužnu nuždu, uz zadovoljenje svih ekoloških zahtjeva i kriterija, već se razno podrazumijeva).

Što ti je malac kapitalac – viđaj vamo što je Zvone Radikalni pisao prije godinu i par mjeseci (točnije 6.11.2006.) u svom postu „Mea culpa, mea culpa, mea culpa“ u kojem sam se osvrnuo na (tada) aktualne mid-term izbore za američki Kongres i Senat:

A u kojem smjeru će Amerika dalje s demokratskim Kongresom (a možda, iako teško i Senatom) ?
Paaaa, nekako mi miriše na dvije godine „zatišja pred buru“. Jer ipak, i dalje će Bush biti predsjednik. Doduše lame-duck predsjednik, ali još uvijek predsjednik i commander-in-chief. Biti će puno politikarenja, a malo će se posla obaviti. Potrošiti će se dragocjene dvije godine prije začetka rebuilding-a Amerike. A rebuilding joj svakako treba jer nagomilani deficiti, zbrojeni sa sve jačom Kinom (ekonomski i geopolitički), (donekle) asertivnom Evropom te debaklom u Iraku (Rusiju i lokalne probleme da ne spominjemo) zahtijevaju promjenu kursa.

Mitt Romney odustao je od utrke za republikansku nominaciju.
Čovjek koji je potrošio desetke miljuna svojih dolara i u samom startu pretkampanje bio jedan od dvoje favorita za osvajanje nominacije (ovaj drugi je Giuliani) doživio je SuperTuesday debakl!

Mitt Romney je mormon i tu leži njegov najveći problem. Koliko god konzervativan bio (a nije oduvijek takav), na polici ne drži Bibliju. Na to se Huckabee više puta osvrtao. Nije uspio iz još jednog razloga. Birači s njim ne osjećaju bliskima. Huckabee (njegov ljuti protivnik s desnice) je rekao da je razlog tome što se ljudi ne mogu s njime poistovjetiti jer ne izgleda kao njihov kolega s posla već onaj koji će ih otpustiti.

S druge strane McCain je uspio, ne samo vratiti se u utrku iz koje su ga pred nekoliko mjeseci otpisali, nego i poraziti desnicu unutar svoje stranke. I tu je nastao problem. McCain je unutar svoje vlastite stranke omiljen koliko i tandem Billary i mnogi se pribojavaju da bi u slučaju njegove pobjede imali puno veću opoziciju u Bijeloj kući nego da ponovno zasjedne bračni par Clinton. Hillary je naime spremnija na kompromise i puno se puta primicala desnom centru.

Američki predsjednički predizbori 2008 ... demokracija at its best :-).

I ovaj put se to može reći bez zadrške. Jer, koliko god američki izborni sustav imao falingi (a ima ih, i pritom možda i ponajmanje mislim na „hanging chads“ i probleme s izbornim mašinama !) na ovim predsjedničkim izborima se pokazao u najboljem svjetlu. Može se srati po Americi zbog puno stvari, ali ovako moćna demonstracija demokratskih standarda bi trebala svakoga nagnati da se malo zamisli.

Zvone Radikalni, naravno, voli Ameriku, i mnogi će moji anti-amerikanski nastrojeni čitatelji automatski reagirati: „A evo ga opet, priča bajke o Americi“.

Jest, bajke ... baš ...

U stvari, točno ste u pravu – za nas Hrvate to doista jesu bajke :-). Da se recimo ovakav primjer demokracije vidi u prime-timeu na TV-u, na postaji koja je dostupna za 80 % građana, je za Hrvate čista bajka.