pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U zadnje vrijeme me sve više mučiju pitanja kam ide naša domovina, no ne u vezi izbornih rezultata i naših političarima koji su se manje ili više blamirali

Sigurno se pitate kaj sad ovaj s tim misli i kaj bu opet bubnul.

Malo se bum vrnul u prošlost i sječanja na djetinjstvo iz kojeg su uvijek najviše sječanja ostala baš iz ovog godišnjeg doba.
Snjega je bilo uvijek puno i sanjkanje, sličuhanje i grudanje su bili na dnevnom redu a i delali smo sklizaljke koje su bile koji put i par metri dugačke.
Dolazili smo doma kad je več bil mrak i kad smo probali zvonit s prstima samo su se od hladnoče slamali, jel nije bilo snage u njima.
Bila su to poslje ratna vremena i odrasli su puno pričali a mi klinci u folu spavali a imali uha ko lepuh.
Onda nismo puno znali o tome kaj sve znači ali s godinama se sve po malo vrača i počinje shvačati.
Moj stari je volil prejti v birtiju i puno toga je i doznal. Posel mu je bil takav da je v birtiji dogovaral neke stvari u vezi posla.
Bil je kaj knjiga, i na večer je bil i razgovorljiv pogotovo kad smo imali posjetu. Puno ljudi koje sam poznaval je popapala noč, tak se je moj stari znal izrazit.

Predblagdansko raspoloženje osjeti se na svakom koraku. Šoping centri su krcati, što robom što ljudima-konzumentima svega i svačega, ali nije bitno, Božić nam dolazi. Mnogi se zadužuju, ulaze u crveno samo da bi na tren zadovoljili svoje potrošačke strasti. Takvo smo društvo.
No, ne pišem ovaj dnevnik samo zato da kritiziram većinu, već da podsjetim da ima i onih koji će Božić dočekati u mraku, uz svjeće, a neki i bez ogrijeva. Svake godine se rastužim u ovo doba darivanja i upućivanja lijepih želja za budućnost. Težimo biti socijalna država, ali svake godine tonemo u sve veći ponor siromaštva mnogobrojnih obitelji, bolesnih, napuštenih i ostalih ranjivih skupina.
Neki dan je bio objavljen tekst u Večernjaku o prvačiću, dječaku koji putuje 20km do škole. Putuje 3km pješke kroz šumu i još 17km busom. Odlazi ujutro, dok je još mrak, i isto tako se po mraku vraća navečer. Zadaću piše uz svijeću...
Imamo li viziju koliko je danas takve djece u lijepoj našoj i tko će im pomoći? I njima je Božić, zar ne?