pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Podnaslov je parafraza spartanske poslovice, kojom majka navodno ispraća sina u rat govoreći Il' sa štitom, il' na štitu! , i čini mi se primjerenom u objašnjavanju srpske mitološke svijesti (u serijalu „demitologizacije mitologije“). Na jučerašnji dan, tj. 10 lipnja 1868 godine ubijen je srpski knez Mihajlo Obrenović 1823 –1868. koji je vladao Srbijom u dva navrata: prvi put od 1839. do 1842. i onda opet od 1860. do 1868.

Ono po čemu je ovaj srpski vladar ostao zapamćen je u prvom redu praktična samostalnost koju je od Turske izborio – a s druge strane po inauguraciji mita o srpskom „pijemontizmu“ i u državnu politiku. Evo što piše na Wikipediji:

Srbi su opet preživjeli jedan od svojih brojnih izbornih pročišćavanja, u kojima se lagano ali sigurno okreću k Zapadu. Koliko god još u Srbiji je jako prisutan duh pokojnog Slobodana Miloševića i još živog haškog harlekina Vojislava Šešelja, stvari se preokreću. Ovo iskrenje između službene hrvatske i srpske politike (izjave Vuka Jeremića i nota Gordana Jandrokovića) su više ipak svaki za internu upotrebu, mada bi ih bilo ipak bolje malo promućkati prije upotrebe. Naime srpska strana nikako da sastavi prozapadnu vlast koja bi ostvarila bitne razvojne pomake, pa se već osjećaju novi izbori u zraku. Hrvatska strana nikako da stabilizira bitne životne stvari (izborna neutemeljenost i neuvjerljivost novo uspostavljene hrvatske vlasti, koju sada komplicira inflatorni galop, uz pomanjkanje kompetencija na svim razinama). Tako nažalost i mi i oni i dalje smo sve usamljeniji na Balkanu, jer neki oni drugi su već u Europskoj uniji (Grčka, Ruminsjka, Bugarska, Slovenija) neki su bliži od nas, iako se naoko tako ne čini.

Nekakva sjeta me spopala danas. Kao da sam se pomladio, i to ne malo, nego cijelih dvadeset godina. Svi kojima je zavičaj s ove (ili “one”, ovisi na kojoj ste danas) strane Dunava, sigurno se (s nelagodom) sjećaju prvih naci-divljanja 88-e u Novome Sadu. Evo prilike da se podsjete, s razumne (vremenske i prostorne) distance na to doba. Jučer me je put nanio u Novi Sad. Lijep, sunčan dan i lagana vožnja kroz prometnu gužvu. Odjednom, sa lijeve strane bulevara kojemu ne znam točno ime (budući su svi nazivi promijenjeni) nadire (ne)organizirana skupina mladića i djevojaka, ne starijih od 18 godina. Nije mi auto baš nov, tako da nisam pretjerano brinuo za stakla, ali nije mi bilo ugodno gledati kako lete boce piva i žestine i razbijaju se u mojoj blizini. Još mi je neugodnije bilo slušati što srpska mladost izgovara: ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji; ubij, zakolji, da Čanak ne postoji; nož, žica, Srebrenica… Na leđima ruksaci sa hranom i punim bocama.

Godina je bila 1989-ta. Srbi su htjeli obilježiti 600 godina od (još jednog) vojnog i političkog poraza i to baš na mjestu na kom se on i dogodio, na Gazimestanu, na Kosovu. Tom prigodom, došlo je do iskrenih izljeva ljubavi između nacional-šovinista predvođenih Miloševićem i Srpske pravoslavne crkve, ispred najmanje dva milijuna Srba dovedenih na to mjesto besplatnim vlakovima i autobusima. Slobo je izrekao glasovitu rečenicu: „Mi Srbi možda ne znamo raditi, ali znamo ratovati, i to neka je na umu svima“ (mislio je, dakako, na narode ondašnje SFRJ, prije svih na Slovence, Hrvate i Albance). To je bio nastavak provođenja Memoranduma SANU, započetog smjenom Ivana Stambolića, nastavljenog „jogurt revolucijom“ kada je prvi puta pogažen Ustav SFRJ i nasilno promijenjeno unatar-državno uređenje.
Ostatak priče poznat je autoru ovoga dnevnika, budući je bio na izvoru zla i sve to gledao vlastitim očima, često jedva spašavajući živu glavu i živote članova svoje obitelji. Tu su priču na svojim leđima osjetili Hrvati i Bošnjaci, a na poslijetku i Albanci.

Opsada Vukovara od strane jugoslavenske vojske koja je pokušala spriječiti secesiju Hrvatske od bivše Jugoslavije formalno je trajala od 25. kolovoza do 18. studenog 1991. i bila je prva velika bitka za vrijeme hrvatskog rata za nezavisnost. 86 dana bivša JNA je uz podršku srpskih paravojnih snaga vodila bitku protiv pripadnika Zbora narodne garde, prve organizirane hrvatske vojne (ali u počecima i paravojne) snage. Bitka je završila porazom ZNG-a, gotovo potpunim uništenjem grada i ubojstvima i progonom većine hrvatskog stanovništa.