pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Sjeme zla gotovo nikada ne gubi klicu životnosti pa se stalno regenerira, katkada i na neočekivane načine. Reminiscencije na dubrovačke zlokobne događaje s kraj listopada 1944 godine ovdje uvijek stvaraju pomalo neurotičnu atmosferu, u kojoj se bude duhovi zla, da bi ih potom svatko koristio liječeći vlastite frustracije (shodno obiteljskim pamćenjima ili dnevno-političkim potrebama). Nakon petodnevnog putovanja Via Ignatiom, vratio sam se doma i na stolu našao dubrovačku besplatnu novinu "Glas Grada", a u njoj već tradicionalna pripetavanja.

Posebnu pažnju mi je privukla "vjestica" o tribini "Zločinci su crveni" održanoj povodom obilježavanja obljetnice žrtava s Dakse, koja je upriličena u dubrovačkom samostanu sv. Klare, a u organizaciji "Družbe Braće hrvatskog zmaja". Kako "Glas Grada" nema svoje web stranice, ovdje sam stavio link na Katolički radio (jer se tamo našao gotovo identičan tekst- vjerojatno od istog novinara).

Propao je komunizam.
Iako nikave veze sa komunizmom u stvari nije ni bilo, nema ga više.

Propao je socijalizam.
Veza je i bilo, a bogami i nije.
Tamo gdje ih nije bilo, urušilo se samo, tamo gdje ih je bilo, urušiše ga.
Nema više socijalizma.

Propao je kapitalizam.
Iako nikave veze sa kapitalizmom i slobodnim tržištem u stvari nije ni bilo, urušiše ga.
Nema više kapitalizma.

Pred nama je novi svjetski poredak.

O kojem god društvenom uređenju pričali i šta god nam budu isporučili, a to upravo rade, prava pojedinaca moraju biti na prvom mjestu.
Prava pojedinaca bi trebala biti temelj svakog zakona iza kojeg stoji nekakav moral.
Samo na ovoj zdravoj bazi, može poslije izrasti i zdrava politika.

Prava pojedinaca su mnogo varirala kroz povijest ljudske vrste.
U principu, sloboda pojedinaca je uvijek bila podređena nekakvom višem autoritetu, bilo političkog ili religioznog tipa.
Posljedično, većina je sistema predstavljala nekakve vidove tiranije koji su se među sobom razlikovali samo po vanjskom izgledu, a ne i po bazičnom principu.
U svim je tim sistemima, moral bio nešto što se odnosilo na pojedince, nikad na cijelo društvo.

Opservirajući događanja i odnose snaga u hrvatskom društvu, u najnovijem broju Glasa Koncila komentator Ivan Miklenić uspoređuje položaj vjernika prije i poslije tzv. demokratskih promjena i donosi vrlo zanimljiv zaključak. Suprotno do sada prevladavajućem mišljenju, on zaključuje da je društveni položaj vjernika gotovo nepromijenjen.

Miklenić polazi od toga da se nije promijenio položaj nekad vladajuće elite:

Posebno je to opipljivo po prevladavajućem mentalitetu, povlasticama, odnosu prema prošlosti te po utjecaju i moći koju je zadržao tzv. kadar iz socijalističkog društva.

i analogno tome zaključuje da su vjernici i danas građani drugoga reda:

Ta pojava osobiti je izazov za građane vjernike koji su u razdoblju prije demokratskih promjena (premda su i tada bili apsolutna većina) pretežno bili građani druga reda, a ni danas (premda ih se čak 87 posto spontano deklariralo kao katolici) ne uspijevaju doći ni do ravnopravne zastupljenosti u medijskoj javnosti, a još manje do ravnopravnog sudjelovanja u utjecaju i moći u hrvatskom društvu.

Nije tajna a ni iznenađenje kako institucionalna Crkva misli da jedino ona zna i u pravu je oko svega u vezi postanka života na Zemlji kao i oko toga na kojim bi vrijednostima trebalo počivati ljudsko društvo, uključujući naravno i to kako bi ono trebalo biti uređeno. Katolička Crkva u Hrvatskoj nije izuzetak a u odnosu na dijelove njene institucije koji djeluju u drugim zemljama, ostvarila je svakovrsne i vrlo značajne probitke, tolike da joj vjerojatno zavide. Dio tih je uglavljen sporazumima između Sveze Stolice i Republike Hrvatske a dio je rezultat vještog iskorištavanja turbulentnih događanja u Hrvatskoj nastalih početkom devedesetih i kasnije bolesne potrebe novonastalih političkih elita da joj se umile i tako zadobiju njenu podršku.

Upravo je strah aktualne vlasti da joj se ne zamjeri, barem ne previše, ohrabrio Crkvu da sve otvorenije atakira na državne institucije i pokuša se staviti iznad njih. Kad god bi se u Hrvatskom Saboru donosili zakoni koji joj nisu po volji, Crkva bi dizala svoj glas. Jer se još uvijek nije pomirila sa sekularnim karakterom hrvatskog društva, Crkva i dalje pokušava promijeniti svoj ustavni položaj, srećom bezuspješno. Možda zato ili zato što drugačije ne zna, svaki svjetonazor različit od svoga nastojat će prikazati ostatkom komunističkog mentaliteta pa bi se shodno tome i oni koji se s Crkvenim svjetonazorom ne slažu valjda imali smatrati komunistima.

U sjeni dogadjaja oko samoproglašenja samostalnosti Kosova i ostalih dnevnopolitičkih zbivanja, jedan važan dogadjaj ostao je nezabilježen na stranicama Pollitike – formalni odlazak Fidela Castra, kubanskog komunističkog vodje i diktatora. Castro je posljednji iz generacije komunističkih vodja iz hladnoratovskog razdoblja, tako da njegov odlazak ima i simbolično značenje u cijeloj svjetskoj povijesti.

Već godinu i pol, sada već osamdeset i dvogodišnji Castro, u manjoj ili većoj mjeri bio je teškom bolešću spriječen u obavljanju svoje liderske uloge, pa se je njegov formalni odlazak i očekivao. Protivnici su priželjikivali Castrovu brzu smrt. Tek prošlog utorka, 19. veljače 2008., slab, ali još uvijek živ, Castro je objavio konačnu odluku.

U principu ne volim povijesne teme i prihvaćam onaj stari argument da nam takve rasprave danas ne trebaju niti su jako važne u današnje vrijeme. Ipak, moram napisat nešto o ponašanju predsjednika Mesića vezano uz te rasprave potaknute prijedlozima promjene trga kod HNK u Zagrebu i nekim istragama poslijeratnih zločina koje su krenule. Inače, predsjednik RH daje toliko materijala da moj opus vezan uz njegov opoziv već poprima obrise moguće knjige.

Prvo bih vas uputio na odličan tekst poznatog povjesničara Ive Banca u subotnjem Jutarnjem listu u kojem je predsjedniku Mesiću održao pravu lekciju o shvaćanju antifašizma i komunizma te zločina koji su činjeni pod tim okriljem. Ovdje pročitajte tekst: Ivo Banac u Jutarnjem

Jedna grupa žena pokrenula je (ponovo) inicijativu, da se Trgu maršala Tita u Zagrebu vrati njegovo originalno ime: Kazališni trg. Za subotu, najavili su neku vrstu hapeninga za promociju svoje ideje.

Ja ću pak, ako mi prođe dosadna prehlada (ne kišem više mnogo, ali me boli glava...), biti u subotu od 10 do 14 sati na štandu koji će stranka Zelena lista, pridružena članice Europske zelene stranke, imati na Cvjetnom trgu. Opet ćemo prikupljati potpise za Sisačku deklaraciju o klimatskim promjenama, te dijeliti materijale podrške akciji Zelene akcije i Prava na grad za zaštitu bloka Cvjetni trg - Varšavska - Gundulićeva - Ilica. Dvije stvari, koje smatramo mnogo važnijim.

Priča bi se mogla započeti s Francuskom revolucijom, Komunističkim manifestom, postojanjem komunističkih partija u Europi, Francuskoj i Italiji i stanjem radničke avangarde (što je to ???) danas u Hrvatskoj.
Kako bi rekao ap – nije sve tako kao što izgleda jer...

U Slavoniji su seljaci od priručnog materijala, slame najčešće, pravili strašila kako bi svoje, dijeljenjem usitnjene, njive branili od letećih proždrljivaca vrana, čvoraka, vrabaca i inih. Da bi tom strašilu izgled bio zastrašujući na glavu su stavljali ponekad lonac ili isluženi šešir a na ruke im privezivati otkinute rukave odbačenih košulja ili poneku izbjedjelu maramu. Ovi su, na povjetru njihajući dodaci, uistinu plašili i tjerali te leteće proždrljivce ako su bili po mogućnosti crveni ili drugačije upadljivi; vjerovalo se tako makar je poneki od naših seljaka s završenom opetovnicom znao da ptice ne razlikuju boje. To postavljanje strašila i njihovo kićenje, znali su to, uvijek je bila unaprijed izgubljena bitka.

Gledam malo emisiju "Drugi format" na HTV-u prije spavanja, a tema studentska pasivnost u društvenim i političkim zbivanjima, odnosno odsutnost bilo kakvih demonstracija i prosvjeda studenata, makar i zbog svojih partikularnih interesa, ako već ne zbog onih općih, društvenih, svjetskih i nacionalnih. Povod emisiji bila je 40. obljetnica raznolikih studentskih demonstracija 1968. u svijetu i tadašnjoj Hrvatskoj i Jugoslaviji. Međutim, kako se zagrebački studenti u tim zbivanjima baš i nisu proslavili, jer su ih u tome vješto zaustavili komunisti na čelu s Markom Veselicom i Šimom Đodanom, za razliku od beogradskih koji su svoje demonstracije šaljivo na hrvatskom zvali "lipanjska gibanja", kao usporedba s današnjom jadnom studentskom neaktivnošću, ponovno je uzeto Hrvatsko proljeće 1971. i poznati studentski štrajk krajem te godine.

Sretan i veseo Božić svim ljudima dobre volje!!

Jaslice. Ulje na platnu. Naslikao težak invalid, John Clayton, slika ustima.

Odlučio sam ovog Božića objaviti na mojim blogovima tri Božićne priče. A kako nemam ni najmanjih književnih sposobnosti, moje priče silom prilika govore o mojim vlastitim doživljajima. I to iz mladosti, dakako.

U dalekoj smo 1953/54 školskoj godini – mojoj prvoj. Tada u prvom razredu svijet mi je takav kakvim sam ga shvaćao izgledao crno-bijelim. Na jednoj strani su bili komunisti koji su ubili mog tatu(to su bili „oni“) a na drugoj mi. „Mi“ to je bio vrlo precizan pojam za sedmogodišnjaka poput mene. Mi smo išli u crkvu. Mi smo bili protiv komunizma. Mi smo bili proganjani. Ne odnosi se to sve samo na moju obitelj. Nego na cijeli mikrokozmos u kojem sam se tada kretao.