pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Nisam strastveni ljubitelj kulture, ali moram reći da sam uz večerašnje izdanje emisije Branke Kamenski iznimno uživao. Nenametljivo, neagresivno, ali kirurški precizno i potresno suočavanje sa društvenom (i kulturnom) zbiljom Hrvatske.

Prije emisije uživao sam u nadprosječnom dossieru (pozdrav 45 lines, odličan si bio), jedino tog Kalinića teško varim (do 90-te sve je bilo super, ma daj naj).

Kulturistički osvrt na aktualni "terorizam", njemački ekspresionisti (sjajan prilog), fasade u Varaždinu (i neizbježni, ali podnošljivi Čehok, naravno).
No, priča koja me se posebno dojmila je ona oko crkve u Udbini. I bolesne arhitektice koja između bolesti i radnog mjesta, nemoralno(?) bira, vidi vraga, radno mjesto.
A predstavnica Komore je posebna priča. Poslali ona mail, ali dokaza zato nema. Kao, bitno da je ona izjavila da je odogovreno, a nema veze što nije, ionako valjda nitko neće ni pitati dalje. Fuj.
Ali gle, naš vrli premijer se buni, ali, jao, ništa se više neda promijeniti. Niste se valjda nadali da može?
I naravno, zaključak o građevinskoj mafiji. Pa ljudi, zar je baš svaka pora našeg društva zaražena korupcijom?

Ili bi možda bolji naslov bio - Je li Irska danas tu gdje jest jer se bez milosti obračunala sa svojom mafijom? Strašni događaji koji su zadnji mjesec dana potresali Zagreb, ali i cijelu Hrvatsku, podsjetio me na slučaj iz devedesetih kada je u Irskoj ubijena novinarka Veronica Guerin. Nju su proteklih dana u više navrata u svojim tekstovima spominjali Jelena Lovrić (Sanadera držati pod pritiskom) i Inoslav Bešker (Likvidiraju tužitelje i svećenike). Osim Veronice, spominju se i Giovanni Falcone, Pietro Borsellino te brojne druge žrtve mafijaških atentata, pa vrijedi pročitati svaki od tih tekstova kako bi bolje razumjeli situaciju u kojoj se danas nalazimo.

Bloger, koji za sebe kaže Ja sam glup, na jednom malom lokalnom blog servisu grada iz kojeg je potekao Pukanić, je s jednim citatom i linkom na jedan članak odlično pokazao koji je osnovni problem u odnosu nekih javnih osoba prema organiziranom kriminalu. Takav odnos nije izuzetak već je to skoro društveno prihvatljivo pravilo. Javne osobe su usko povezane s osobama koje se sumnjiče ili su osuđene zbog kriminalnih djelatnosti i na taj način im daju kredibilitet i na kraju se stvara nakaradna situacija u društvu pa kriminalci postaju društveno prihvatljiviji od poštenih ljudi koji pošteno rade svoj posao.

Uvod u teoriju mafije
Kao i svaka bolest ili nametnik i mafija djeluje samo ondje gdje se stvore dovoljni uvjeti za njezino postojanje. Mafija onda jača i razvija se kad joj, dodatno, ti uvjeti osiguraju imunitet i onemoguće prirodne neprijatelje. U našoj zemlji ovi uvjeti su gotovo idealni, skoro bi se moglo reći laboratorijski.
To se najbolje ogleda u tome što je na listi popularnih zanimanja posao mafijaša postao jedan od najomiljenijih. U stvari, bolje je umjesto „zanimanja“ upotrijebiti izraz „izvor prihoda“ jer zanimanje podrazumijeva rad, a uvjeti u našem laboratoriju kategoriju rad priznaju samo teorijski, kao antimateriju.
Uvjeti o kojima ovdje govorimo dijele se na primarne i sekundarne. No u ovako poodmakloj fazi ove je dvije vrste već teško razlikovati. To je zato što je i ono što bi se isprva moglo smatrati samo manifestacijom sada već postalo (re)generator primarnih impulsa.
Popis koji slijedi zato neće niti pokušavati razlikovati uzroke od poljedica; štoviše, vidjet će se da neki od uvjeta (npr. vidite 7) nesumnjivo možemo smatrati i posljedicama i premisama daljnjeg nazadovanja.

Kriminalci, ratni i poratni profiteri dobro su se ugnijezdili u društvo. Sumnjivi kapital iz rata i kriminalnih poslova pere se u legalnim poslovima. Vlast preko policije i odvjetništva sudjeluje i pomaže sve te aktivnosti. Osobama bez porijekla imovine za sitan novac prodana su državna dobra. Velike investicije prilagođavaju se interesima firmi pod upravom ili kontrolom kriminalaca. Poslovi visokog profita namještaju se istim tim firmama kontroliranim od strane organiziranog kriminala. Vlast je omogućila i olakšala navedene kriminalne aktivnosti, rupama u zakonima ili ignoriranjem dijelova zakona. Tako imamo Zakon o javnoj nabavi s rupom koja suspendira taj isti zakon (izuzeća). Imamo Zakon o zabrani pranja novca, koji se ne primjenjuje. Nemamo financijske kontrole pa se novac iz legalnih računa trgovačkih društva gubi u džepovima kriminalaca, te se koristi za korupciju i druge kriminalne aktivnosti.

Kao nikad do sad naziv ovog bloga nije bio prikladniji nego ovog mjeseca. Dva članka i oba posvećena mafijaškim egzekucijama. Ovog puta smaknut su Ivo Pukanić i Niko Franjić bombom po auto. Mafija je ovim smaknućem, dva tjedna nakon ubojstva Ivane Hodak, jasno poručila da se ne boji nikog i tko je stvarno na vlasti. Drugog objašnjenja nema, jer takvo bahato i brutalno smaknuće možete izvesti samo ako znate da ste sigurni.

Sad više uopće nije pitanje gdje je kraj tome, već tko je slijedeći? Pavić? Peratović? Mesić? Sanader? Što ih sprječava da krenu dalje? Ništa… unatoč najnovijim promjenama na samome vrhu, policijski sustav odavno je u rasulu i da bi ga se diglo iz pepela potrebne su godine rada. Trebalo je djelovati davno prije… još kada je ministar policije bio Penić koji je tada 1997. izjavljivao da mafije nema. Tada je trebalo krenuti u obračun s mafijom, ali ne. HDZ-u to nije odgovaralo. Zašto? Zna se…

Evo jedna hereza:”Što ako su političari procijenili da jedino navijači i sportofili mogu ugroziti njihov pijedestal nedodirljivosti tj. da jedino takva skupina može protresti njihove temelje”.Hm.Ili da pojednostavimo;da se odluči npr. izbaciti Dinamo i Hajduk u treću ligu,koliko bi ljudi tj. navijača došlo na neki organizirani prosvjed protiv takve politike?Jesu li zato možda naši vlastodršci odlučili da malo pogurnu stvar, jer ako dioničarski šoping NK Hajduka ne uspije,da bi moglo biti “belaja”.Jer svaki Hrvat je izbornik i političar.

Nadam se da hijene koje jedva čekaju nekome rastrgat utrobu radi ishitrenosti u naslovu, ovaj put neće naći ništa seksističko, uvredljivo ili disrespektivno. Najviše su me takve osude pogodile od ljudi koji me osobno poznaju, zato mislim da je Zoran dao najbolji zaključak: Mislim da nitko stvarno nije napao Delgada, poznamo ga dovoljno, znamo da on ne razmišlja kao oni koji su zlobno komentirali "mafijaška kurvica" i slično. Naslov nije bio primjeren - puno ljudi, i ovdje, pročita samo naslov, ja čitam sve naslove a možda svaki peti tekst. Kao bivši novinar, znam koliko su naslovi, podnaslovi i leadovi važni.

Ali dobro, vratimo se našim herojima(?). Dragovoljcima antimafijaškog i antikorupcijskog rata.
Uz teze koje sam započeo u prošlom dnevniku, ovdje bi se pozabavio i konkretnim primjerima ljudi koji, po meni, zaslužuju našu aktivniju podršku i pomoć. A često, upravo suprotno, doživljavaju totalnu nezainteresiranost ili u gorem slučaju, osude i šikaniranja.
Znači naše mirnodopske heroje pljujemo, a onda se pitamo ima li dobrih i poštenih, a sposobnih političara i aktivista?