pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Negdje iza Drugog svjetskog rata,u ono vrijeme najgore poratne krize i borbe za preživljavanje raspravljalo se monegaškoj vladi o načinu na koji bi Monaco pronašao gospodarski izlaz za nova poslijeratna vremena. Jedan od članova monegaške vlade je smislio odličan plan. Rekao je:

„Navijestimo rat Americi!“

Kad su ga ostali u čudu pogledali objasnio je:

„Rat ćemo zasigurno izgubiti, ali onda nam samo preostaje i za Monaco srediti Marshalov plan , jer vidite gdje je Njemačka dospjela mada je rat izgubila!“

Srbi su opet preživjeli jedan od svojih brojnih izbornih pročišćavanja, u kojima se lagano ali sigurno okreću k Zapadu. Koliko god još u Srbiji je jako prisutan duh pokojnog Slobodana Miloševića i još živog haškog harlekina Vojislava Šešelja, stvari se preokreću. Ovo iskrenje između službene hrvatske i srpske politike (izjave Vuka Jeremića i nota Gordana Jandrokovića) su više ipak svaki za internu upotrebu, mada bi ih bilo ipak bolje malo promućkati prije upotrebe. Naime srpska strana nikako da sastavi prozapadnu vlast koja bi ostvarila bitne razvojne pomake, pa se već osjećaju novi izbori u zraku. Hrvatska strana nikako da stabilizira bitne životne stvari (izborna neutemeljenost i neuvjerljivost novo uspostavljene hrvatske vlasti, koju sada komplicira inflatorni galop, uz pomanjkanje kompetencija na svim razinama). Tako nažalost i mi i oni i dalje smo sve usamljeniji na Balkanu, jer neki oni drugi su već u Europskoj uniji (Grčka, Ruminsjka, Bugarska, Slovenija) neki su bliži od nas, iako se naoko tako ne čini.

Već i ranije, ali posebno nakon osamostaljenja Makedonije, jedne od republika bivše SFRJ, Grčka je otvoreno izražavala nezadovoljstvo nekim okolnostima oko postojanja te države. U prvi plan uvijek je gurano pitanje imena nove samostalne države, pri čemu se Grčka protivila upotrebi imena Makedonija (Macedonia), za koje smatraju da pripada povijesnom nasljeđu Grčke. Iako ostale europske zemlje od početka nisu pokazivale puno razumjevanja za Grčki „kapric“ i otvoreno izražavale nezadovoljstvo stvaranjem krize iz ničega, Grčka je uspjela izboriti da se osamostaljena Makedonija nazove dugačkim hibridnim imenom FYROM (Former Yugoslavian Republic of Macedonia). Od tada su se Makedonci borili za povrat imena svoje države za koje misle da joj pripada – Makedonija.

Prekjučer se zapravo ništa nije dogodilo, ako izuzmemo mahanja zastavama. Proglašenje nezavisnosti Kosova ("iz druge") teli se po medijima već mjesecima. No to ništa što se dogodilo je ujedno i prvorazredni svjetski problem koji se događa Hrvatskoj pred nosom.

I iako je svima očito kako je hrvatska politika potpuno nespremna i nepripremljena za bilo kakvu krizu, bez obzira govorili o vlasti ili o opoziciji, bilo bi dobro trezveno razmotriti koje su opcije na raspolaganju, koji su činitelji bitni i koji bi postupak bio najbolji po RH. Od toga je zapravo najlakše definirati opcije a posebno teško ono "najbolje po RH", pa ću zato i krenuti od tog kraja.

Danas neprimjetno prolazi jedna slavna godišnjica. Prije sedamnaest godina, preciznije 7 veljače 1990 godine Centralni komitet Sovjetskog saveza je donio povijesnu odluku o predaji sedamdesetogodišnjeg jednopartijskog monopola političke vlasti, što je bio još jedan signal o sveprisutnom kolabiranju komunističkog sistema vlasti na istoku Europe.

Zemlje regije nisu podržale prijedlog bosanskih dužnosnika za osnivanje regionalnog suda za ratne zločine koji bi nastavio rad tribunala u Hagu i riješio problem nekažnjivosti osumnjičenika koju im omogućavaju granice i (dvostruka) državljanstva. Jedan od rijetkih primjera proaktivnog i originalnog pristupa rješavanju problema nadležnosti lokalnih sudova nad osumnjičenicima neće zaživjeti zbog značajnih praktičnih prepreka i nedostatka vremena pa će jedan od izvora frustracija bosanskih tužitelja morati biti riješen na drugi način. Naime, zbog prirode ratova u bivšoj Jugoslaviji gdje su se etnički Srbi i Hrvati borili u Bosni ili Hrvatskoj, nadležnost lokalnih sudova postaje veliki problem jer na primjer osumnjičenik koji ima hrvatsko ili srpsko državljanstvo može napustiti Bosnu znajući da neće biti izručen jer sve države regije zabranjuju izručenje svojih državljana drugoj državi. Nadležnost sudova mjesta počinjenja zločina (gdje su obično i najjači dokazi) može se uspješno opstruirati.

Volio bi da mi netko od pravnika ili poznavalaca, objasni neke cudne situacije u ovom Apsurdistanu.
Mene naime zanima kako se pomiruje ona stara floskula u nemijesanju u neovisno pravosudje, sa cinjenicom da se istodobno evidentno ponavlja situacija da nekakvi nedodirljivi likovi npr. i pored 20,50, 500 prekrsaja u prometu i dalje imaju kod sebe svoje vozacke dozvole. Po volji tzv. neovisnog sudstva, koje im na taj nacin daje priliku razbijati vlastitu dosadu, ubijanjem ljudi u raznim stadijima obijesti, alkoholiziranosti ili ciste dokolice.Povod ovom postu nisu aktuelni dogadjaji,vec i oni raniji i sto je najgore po svoj prilici buduci.

Mrtvaci i penzioneri vuku konce hrvatske politike, mlade snage prodiru u središte stvari. Na već davno otvorene fronte mobiliziraju se nove vojske, stare nisu demobilizirane, brojne u okruženju, vrenja do krčkanja. Smutnja, netko i to mora, apstraktni umjetnici prepraktični, praktičari klize u apstraktne vode. Država je u tom jedan od zanimljivijih medija uspjeha, puna poligona, od "lud zbunjenog" do "dobar dan izvolite". I drugi mediji se drže. Izborne i postizborne bitke teku, one iza već počinju, političke i druge, a najčešće za imovinu.

Strategije uspjeha pred novim izazovima, u fokusu, zahtjevnije nego u evropskom nogometu. Uzori su angloamerički, sve snage domaće, energetika ruska, ambicije azijatske a mjerači njemački. Ključni djelovi strategija su do posljednjeg daha, zaobilaženje, ništa te točke i dodirne točke. Po nekima tu spada i minimalizam, ali to je samo dodirna točka, bitan ali kategorija za sebe, opasan na dodir ko visoki napon. Do posljednjeg daha ne igraju samo njemci, čak su popustili, igraju i naši, upornost profitira i na davno bačenom otpadu. Zaobilaženje je strategijska oštrica i kruna stvari, u vezi dogovora, demagogije i sličnog. Ništa je strategijska završnica. Točke i dodiri su manje vidljivi djelovi, predmet ovog prilično preciznog prikaza. Služe kao orjentiri i za podmetanje nogu, sam uspjeh ih nadilazi ali bez njih ne može.

Kratka obavijest za posjetitelje i članove Pollitika.com (kojom, nadam se, ne kršim pravila):

Nagrađivani internet magazin Transitions Online koji pokriva centralnu, istočnu i jugoistočnu Europu, Balkan i bivši Sovjetski savez odnosno prostor 28 post-komunističkih zemalja je u potrazi za dobro informiranim blogerima koji su volji doprinositi sadržaju magazina tekstovima s jakim naglaskom na regiju. Pitanja koja Transitions Online obrađuje su raznolika: od politike preko diskriminacije i obrazovanja do kulture i poduzetništva. Pretpostavlja se suvereno vladanje engleskim, no on nipošto ne treba biti apsolutno savršen.

Na što se misli kad se govori o Europi i Hrvatskoj ili Hrvatskoj u Europi?

Od jedne posve jasne geografske činjenice (dovoljno je pogledati zemljopisnu kartu) nemoguće je pobjeći. Hrvatska je europskija od Grčke,a o Cipru ili Malti da i ne govorimo. U čemu je Poljska europskija od Hrvatske? Jer, položajem nije a još manje recentnom političkom poviješću i pedeset godina provedenih iza željezne zavjese; mnogo teže i neprozirnije od one iza koje se nalazila Hrvatska. Ili, da spomenemo ekonomiju, čini li poljskih pedeset godina planske privrede po ruskom modelu Poljsku bližom Europi nego što je slučaj s Hrvatskom, u koju su Poljaci dolazili kao u zapadnjački raj (samo s posebnom dozvolom!)?