pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

(Uz ovaj tekst idu tri zgodne fotografije, nađene na webu, plus linkovi. Možete naći na mom blogu.)

Hillary Clinton je priznala poraz, i sada je sigurno, da će Barack Obama biti kandidat Demokratske stranke na američkim predsjedničkim izborima. Dobra vijest?

On najavljuje promjene, i to ima značaj ne samo političke parole. Ljudi se mentalno pripremaju da promjene oko njih znače da i sami moraju nešto promijeniti u sebi i svojem ponašanju. Da shvate, da ni oni ni njihova moćna država ne mogu nastaviti s ponašanjem "najjačeg frajera" koji dolazi do onog što treba tako što može razbit' pičku svakom tko mu se suprotstavi.

Parole političkih lidera padaju na plodno tlo jedino, ako artikuliraju nešto što ljudi u sebi već osjećaju. ("New Deal", "Great Society" isl.) Današnje ponašanje SAD ne ide u korist većine naroda. vrhnje ubiru velike kompanije, korist neposredno izvlači oko jedan, a posredno oko 20 posto onih s najvišim prihodima u SAD. Ostali imaju samo štetu. Ima nekih kompenzacija, koje pomažu održavati socijalni mir, kao što je jeftin benzin.

Evo, pošto je Zvone pokupio svoje kantice i lopatice iz ovog pješčanika te se duri na drugom kraju igrališta (a svako malo virne prema ovdje:), nema nikog da kaže pokoju o trenutnom stanju predizbora za nominaciju Demokratske stranke u SAD.

Na moju veliku radost, Hillary je nakon gubitka North Caroline i tijesne pobjede u Indiani, jučer sasvim satrala Obamu u West Virginiji (67%-33%) i već se po treći put vratila iz mrtvih, ovaj put možda i iz najteže situacije. Prvo su joj predviđali težak poraz nakon Iowe, pa je pobijedila u New Hampshireu, pa je nakon serije poraza osvojila dvije velike i važne države Ohio i Pennsylvaniu i sada je, nakon što su preporuke za odustajanje postale najglasnije, velikom razlikom odnijela jednu od važnijih država. Uporna je, to joj se mora priznati.

Nužnost nužnosti u nužnom nije posve nužna (naglasak na "u nužnom"), mogućnost još ne nije nemoguća a razlozi za to nisu tako posve neodoljivi i posve snažni. Slutilo se je to već prije, po blagim nijansama i rijetkim trenucima slabosti, što sada može biti predmet pažnje ne gledanja (uključujući tv), kada nužnost nužnosti u nuždi nužno mora obaviti nuždu (jer je marljivim napredovanjem sazrelo ponešto toga za nužnu nuždu, uz zadovoljenje svih ekoloških zahtjeva i kriterija, već se razno podrazumijeva).

Gledao sam prekjučer Dnevnik HTVa kojeg je vodio Zoran Šprajc. U posljednjih nekoliko mjeseci ustalila se praksa da u Dnevniku imamo direktna uključenja i dok je donekle zanimljivo vidjeti uključenje u živo s nekog mjesta događaja, definitivno je neprirodno direktno uključiti primjerice Damira Polančeca u prvi program Hrvatske televizije usred prime-time termina.

Naime, televizija u osnovi (a vijesti posebice) nisu medij za uključenja uživo - televizija je medij u kojima novinar kondenzira desetke minute razgovora s različitim pojedincima u prilog od 180 sekundi. Novinar je taj koji oblikuje i kondenzira vijest, koji raspoznaje bitno od nebitnog, koji odlučuje što je spin a što je istina.

Već je postalo izlizano govoriti o američkom nepoznavanju zemljopisa, opće kulture ali i bontona. Amerikanci su nas navikli da su sami sebi dovoljni i cijeli svijet se prilagođava njima umjesto obratno. Ipak bez obzira koliko bio pripremljen na njihovo "poznavanje" zemljopisa u rangu da bar poznaju koji je ovo planet, uvijek me uspiju iznenaditi.

Now this is not the end.
It is not even beginning of the end
But it is, prehaps, the end of the beginning.

Tako je govorio Winston Churchill kad se ratna plima konačno okrenula na stranu Saveznika, početkom 1943. nakon pobjeda u Staljingradu i El Alameinu. Prijelomna točka Drugog svjetskog rata koju je Churchill „ovjekovječio“ svojim neponovljivim retoričkim darom.

A kakve to veze ima s američkim predsjedničkim izborima, odnosno s odabirom predsjedničkog kandidata Demokratske stranke ?

Ima (ali ipak samo parcijalno-lingvističke ;-) !

Da se razumijemo, draga je meni Branka Slavica :-). Lipo figura, ima lip i ugodan glas, a i prilozi su uglavnom zanimljivi.

Al' nekad me svojim „interpretacijama“ zna i pomalo nasekirati ... A nekad „ispali i ostane živa“ :-). Kao na primjer jučer u Dnevniku: „U Texasu i Ohiou, gdje se za tjedan dana održavaju predizbori i koji su za Hillary Clinton biti ili ne biti, ankete pokazuju da je Barack Obama u prednosti za 16 %“

WTF !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

16 % prednosti u anketama za Obamu ???

Di, kad, ko, kako, odakle – jel' to Zvone Radikalni nešto radikalno propustio ? U roku odmah sam već bio na Election Central portalu da vidim taj nagli pozitivan razvoj događaja za Obamu.

Što ti je malac kapitalac – viđaj vamo što je Zvone Radikalni pisao prije godinu i par mjeseci (točnije 6.11.2006.) u svom postu „Mea culpa, mea culpa, mea culpa“ u kojem sam se osvrnuo na (tada) aktualne mid-term izbore za američki Kongres i Senat:

A u kojem smjeru će Amerika dalje s demokratskim Kongresom (a možda, iako teško i Senatom) ?
Paaaa, nekako mi miriše na dvije godine „zatišja pred buru“. Jer ipak, i dalje će Bush biti predsjednik. Doduše lame-duck predsjednik, ali još uvijek predsjednik i commander-in-chief. Biti će puno politikarenja, a malo će se posla obaviti. Potrošiti će se dragocjene dvije godine prije začetka rebuilding-a Amerike. A rebuilding joj svakako treba jer nagomilani deficiti, zbrojeni sa sve jačom Kinom (ekonomski i geopolitički), (donekle) asertivnom Evropom te debaklom u Iraku (Rusiju i lokalne probleme da ne spominjemo) zahtijevaju promjenu kursa.

Mitt Romney odustao je od utrke za republikansku nominaciju.
Čovjek koji je potrošio desetke miljuna svojih dolara i u samom startu pretkampanje bio jedan od dvoje favorita za osvajanje nominacije (ovaj drugi je Giuliani) doživio je SuperTuesday debakl!

Mitt Romney je mormon i tu leži njegov najveći problem. Koliko god konzervativan bio (a nije oduvijek takav), na polici ne drži Bibliju. Na to se Huckabee više puta osvrtao. Nije uspio iz još jednog razloga. Birači s njim ne osjećaju bliskima. Huckabee (njegov ljuti protivnik s desnice) je rekao da je razlog tome što se ljudi ne mogu s njime poistovjetiti jer ne izgleda kao njihov kolega s posla već onaj koji će ih otpustiti.

S druge strane McCain je uspio, ne samo vratiti se u utrku iz koje su ga pred nekoliko mjeseci otpisali, nego i poraziti desnicu unutar svoje stranke. I tu je nastao problem. McCain je unutar svoje vlastite stranke omiljen koliko i tandem Billary i mnogi se pribojavaju da bi u slučaju njegove pobjede imali puno veću opoziciju u Bijeloj kući nego da ponovno zasjedne bračni par Clinton. Hillary je naime spremnija na kompromise i puno se puta primicala desnom centru.

Američki predsjednički predizbori 2008 ... demokracija at its best :-).

I ovaj put se to može reći bez zadrške. Jer, koliko god američki izborni sustav imao falingi (a ima ih, i pritom možda i ponajmanje mislim na „hanging chads“ i probleme s izbornim mašinama !) na ovim predsjedničkim izborima se pokazao u najboljem svjetlu. Može se srati po Americi zbog puno stvari, ali ovako moćna demonstracija demokratskih standarda bi trebala svakoga nagnati da se malo zamisli.

Zvone Radikalni, naravno, voli Ameriku, i mnogi će moji anti-amerikanski nastrojeni čitatelji automatski reagirati: „A evo ga opet, priča bajke o Americi“.

Jest, bajke ... baš ...

U stvari, točno ste u pravu – za nas Hrvate to doista jesu bajke :-). Da se recimo ovakav primjer demokracije vidi u prime-timeu na TV-u, na postaji koja je dostupna za 80 % građana, je za Hrvate čista bajka.