Dobar dan, dobro jutro ili dobra večer. Ne znam kad ste već otvorili ovu stvarčicu otuđenja čovika od čovika, zvanu kompjutor. Nije dobro što se zbog njega manje viđamo, komuniciramo face to face, ljubimo usta na usta, al' dobro je eto što putem žica i naših kućnih aparatića, "prozora u svijet", možemo izmijeniti neka iskustva, malo ubit vrime, šta bi rekli Dalmoši, i, na kraju krajeva, malko protračat, šta normalnom čoviku uvik dobro dođe. Namjerno kažem čoviku, jer mada nas žene bije glas najžešćih tračerica smatram da nam je ta titula nepravedno dodijeljena pošto su muškarci jednako, ako ne i veće babetine kad je pitanje ogovaranja, trača, ilitiga naslađivanja tuđem spoticanju. Poznato je da se naš, dakle, ljudski rod najviše raduje posrnuću bližnjeg. Izreka glasi: "Gledajući tuđi pad čovjek raste u vlastitim očima, tuđa sreća nije zabavna". Eto, tako stoje naše stvari, ilitiga naše koze (izvedenica iz cose nostre). No međutim, da ne mislite da govorim samo o nekom drugom, pozvala bih se na velikog B. Brechta koji je rekao: "Na kraju krajeva, takav sam i sam".