Bleiburg

Što bi htio (a ne može) biti Milanovićev posjet Bleiburgu?

sm — Tue, 26 Aug 2008 19:50:55 +0200

U dnevniku “Što jest, a što nije, Milanovićev posjet Bleiburgu“ naš kolega Aleksandar pokušava pojasniti svrhu i, umjesto Milanovića i SDP-a, odgovoriti na pitanje koje je u prvi mah zaintrigiralo dio hrvatske javnosti, iako manje nego se to vjerojatno očekivalo. Manje nego se očekivalo zato jer je sama najava posjeta, bez pojašnjenja smisla i svrhe, izazvala tek „pljesak“ HDZ-ove perjanice Andrije Hebranga i docentski osvrt predsjednika Mesića. Naknadno se posprdnim komentarom uključio jedan od kolumnista Večernjeg lista a da je barem dijelom u pravu dokazuje i > “uvijek spreman“ Počasni bleiburški vod s ambicijom da arbitrira tko može a tko ne na „sveto tlo“. Ustvari, na pitanje „Što jest, a što nije, Milanovićev posjet Bleiburgu“ kolega Aleksandar je odgovor pokušao dati navođenjem onoga što taj posjet nije, naravno po njegovom mišljenju, a ono što navodno jest je prepustio domišljatosti čitatelja.

pročitaj dalje

Što jest, a što nije, Milanovićev posjet Bleiburgu

Aleksandar Hatzivelkos — Mon, 25 Aug 2008 12:36:58 +0200

Posljednjih nekoliko dana na više sam se mjesta susreo sa različitim ocjenama najavljenog poteza Zorana Milanovića (i uže stranačke ekipe) – posjeta Bleiburgu. Moram priznati da su me te ocjene redom iznenađivale. Zbog toga u ovom dnevniku, želim napisati što, po mom mišljenju, taj najavljeni posjet jest, a što nije.

Krenimo od onoga što taj posjet nije.

pročitaj dalje

Zeloti na partijskom zadatku!

frederik — Sat, 24 May 2008 23:35:10 +0200

Moj post Svi naši Bleiburzi! od 19/05/2008 izazvao je, i vidim još izaziva refleksije. Istina više se diskusije bave samo sobom i svojim viđenjima tih traumatičnih događaja iz hrvatske prošlosti. Moram priznati da je mene zasmetao samo jedan dio govora biskupa Štambuka, koji mi je zazvučao neprimjeren za to mjesto i vrijeme. Da podsjetim:
Tako je i ovogodišnji izaslanik biskupske konferencije biskup Štambuk na jučerašnjoj komemoraciji se najviše prisjećao vlastitih frustracija iz komunističkog razdoblja, kao da je njegova nazočnost na Bleiburgui bila demonstracija osobne osvete, a ne sućut prema bez suda pobijenim ljudima.

pročitaj dalje

Svi naši Bleiburzi!

frederik — Mon, 19 May 2008 00:00:10 +0200

Na današnji dan, 18 svibnja 1920 u poljskom gradu Wadowice je rođen Karol Jozef Wojtyla, kasnije poznat kao Papa Ivan Pavao II. Prije nego je postao svećenikom, bio je borac za ljudska prava u nezgodnim vremenima, aktivni antifašist koji je pod cijenu vlastitog života spašavao Židove od pogroma. Potom je bio aktivni borac protiv komunizma u vlastitoj zemlji, a kao humanist je nadrastao svoje poljske okvire i postao rimski Papa, moralni autoritet čitavog suvremenog svijeta, koji je još za života postao legenda.

Hrvati (ljudi, političari, svećenici) su posebice s ponosom isticali da nas je taj veliki čovjek tri puta pohodio, što je za takve prevažne posjete, njegovu poznu dob i uznapredovanu bolest bio za nas izuzetan i simboličan čin. Danas se treba upitati koliko Hrvati, taj njegov navodno odabrani narod, a posebice njegovi pastiri ustrajavaju na njegovim tragovima koje je taj veliki čovjek duboko u svijet urezao.

pročitaj dalje

Bleiburg, Jasenovac i Gradiška Stara

Bigdon — Wed, 23 Apr 2008 12:45:44 +0200

Za desetak dana će sve oči hrvatske javnosti biti uprte u Bleiburg a visoka biskupska ličnost Crkve u Hrvata će tamo reći misu za duše nevinih i, bez procesa i osude, masakriranih i ubijenih hrvatskih NDH ročnika, ustaša i civila, izbjeglica, žena i djece.
Nikakav Fumić ili Mesić ili bilo tko drugi, bez obzira na snagu institucije kojoj su na čelu, ne mogu promijeniti tu nemilosrdnu povijesnu činjenicu: Pod pojmom Bleiburga podrazumijeva se zločin protiv čovječnosti, genocid izvršen nad Hrvatima i drugim pobijeđenim kvislinškim snagama poslije završetka II svijetskog rata.
Pošto ni jednom od njih nije bilo suđeno, pošto ni jedan od njih nije imao priliku da se brani važi pretpostavka nevinosti.
Tu pretpostavku nevinosti ne umanjuje ni vrlo velika vjerovatnost da je među tim ubijenima zbilja bio i velik broj onih „zvijeri“ koje su odgovorne za strahote Jasenovca, Stare Gradiške i drugih, manje ili više, znanih zločinačkih fašističkih stratišta.
Pobjednici, antifašisti kako se rado samohvalno nazivaju, su zločinačkim masakrima nevinih zarobljenika i sami postali zločincima.

pročitaj dalje

Men in black! (Nosi mi se crna boja!)

frederik — Sun, 27 May 2007 19:45:03 +0200

Mnogo ih je koji govore kao morska jeka,
ali njihovi životi su uski i ustajali, poput močvare koja trune.
Khalil Gibran .

Negdje u srpnju 2005 godine održan je Susret svećenika i časnih sestara iz župe Drinovci (valjda Hercegovina), na kojem je glavnu ulogu imao Don Ivan Šimić, kancelar Biskupije dubrovačke, o čemu je sačinjen Internetski zapis prema ( linku na kojem to možete pročitati ), a na kojem su citirani i gore navedeni Gibranovi stihovi. Izvješće vrvi pozitivnim domoljubnim emocijama i naglascima, te „dubokim i dalekim“ povijesnim reminiscencijama, dok je religijski sadržaj potpuno zanemaren. Iz sadržaja i intonacije teksta (prema Internetskom zapisu) jasno je da je „Susret u Drinovcima“ bio čisto politički motiviran, a posvećen predhodnoj Bleiburškoj komemoraciji (jednoj od onih koje su se inače redovito održavale). Ono što je uvijek bilo sporno, pa sve do danas, jest da se jedna manifestacija kao spomen na mnoštvo pobijenih ljudi bez suđenja, umjesto ukazivanja pijeteta mrtvima u nekim krugovima i razmjerima uporno pretvara u „revival“ u ratu poraženih snaga. Tako da se stjecajem raznih okolnosti (ali najviše radi dugotrajnoh prešućivanja od strane službenih vlasti Jugoslavije i Hrvatske) te su se komemoracije pretvarale u neciviliziranu suprotnost. Mada jedna takva komemoracija, civilizirano gledajući, bi trebala predstavljati spomen na ljude pobijene bez suda, na poštivanje smrti (koja ujedinjuje ljude bez obzira na porijeklo, vjeru, ideologiju), predstavljati dostojanstven skup pun poštovanja i pijeteta prema umrlima, ona se u praksi najčešće pretvarala u reviju uniformi poraženih vojski i ideologije. Mada je trebalo očekivati da će poslije političkih promjena i pada komunizma, bleiburški susreti se konačno transformirati u decentno i dostojanstveno štovanje smrti, vulgarni „revivali“ prošlosti još traju, predstavljajući civilizacijsku uvredu mrtvima.

pročitaj dalje

Ne pljuj na pod!

CikaVelja — Wed, 23 May 2007 14:34:16 +0200

Tekst koji sam uzeo za naslov stajao je kao obavezan natpis u svim javnim ustanovama u Hrvatskoj debelo u drugu polovicu dvadesetog stoljeća. Javno je zdravlje bilo u pitanju a narodni običaji maramice nisu poznavali u kontekstu brisanja nosa ili hvatanja ispljuvaka. Na sudu, u knjižnici, kod liječnika - četiri su riječi majstori pismoslikari najčešće jednostavno uokvirili, možda se i sami pitajući kud ide ovaj svijet kad se tako nešto elementarno brani. Pričaju nešto o sušici, ali ovo je tradicija, uostalom takvo što direktno ugrožava muškost. Polako, nitko zapravo nije ni primjetio točno kada i kako, te su ploče postupno nestajale da bi se u osamdesetima mogle nazrijeti samo rijetke i jedva čitljive u onim zanemarenim mjestima koja su predugo čekala da im neki siz odobri renovaciju. Ljudi su prestali pljuvati po podu na javnim mjestima, Paloma je radila čak i papirnate, jednokratne maramice - zanatlije pismoslikari su ostali bez još jednog sigurnog posla ni ne sanjajući kako će kao obrt izmrijeti zbog igračke koja se kopča na televizor i koja se eto pojavila baš nekako tih godina. No, da ne skrenem s teme - ljudi su prestali pljuvati po podu. Ostaje nejasno jesu li ključni utjecaj na tu pojavu imali vrijedni ljudi u pismoslikarskim radionicama ili možda oni u Školi narodnog zdravlja, možda čak i političari koji su propisali obavezan natpis i kazne. Nađe se još pokoji rustikalac ili mladac (praktički uvijek muškarac), no ipak u Hrvatskoj više nije običaj pljuvati po podu.

U Hrvatskoj je danas, pomalo bizaran, običaj pljuvanja po leševima. Po žrtvama, fala na pitanju brojnih, zločina kako nedavne tako i netom minule prošlosti. Činjenice nisu nimalo bitne - naravno, barata se "istinama". "Naših" je žrtava uvijek više nego "njihovih", "naše" su žrtve nevinije, "njihovi" su zločinci opakiji. Činjenice nisu nimalo bitne. Za "naše" zločince uvijek postoji opravdanje, za "njihove" žrtve krivnja. Činjenice nisu nimalo bitne. Tako od "istina" nastaju mitovi. Činjenice nisu nimalo bitne. Tako od mitova nastaju novi zločini i nove žrtve. Činjenice nisu nimalo bitne.

pročitaj dalje

Kako ja to vidim

tyche — Wed, 23 May 2007 11:08:05 +0200

Ponekad nailazim na ljude koji nisu u stanju razmisljati o slici drukcije nego gledati je slozenu od elementarnih crno-bijelih cestica. I uokvirenu stereotipom. Statican, zamrznut prizor koji ne dovodi vise nista u pitanje. Uporni su to i dosljedni ljudi koji nikad nisu u stanju niti zamisliti sliku u BOJI - koncept boje im je doduse uvijek bio dostupan, ali ga nisu zeljeli prihvatiti, takvi nisu u stanju boju prepoznati zbog toga sto cijeli zivot zive u crno-bijelom svijetu, i tko ste vi da im namecete nesto drugo... Oni vec znaju sto je dobro i jedino ispravno!
Nadalje, postoji i problem dimenzija - kao sto sam jednom vec rekla - stvari treba promatrati u 3D projekciji, dati im prostornu, vremensku i jos pokoju perspektivu, staviti ih u kretanje i medusobnu interakciju, a onda se odmaknuti i pogledati BIG PICTURE. Neki ljudi naprosto nisu u stanju izaci iz dvodimenzionalne percepcije koja im je laksa za probaviti i koja im trazi manje umnog i emotivnog napora. A i zgodnije je ponavljati necije tude misljenje, nego imati svoje, pa k tome jos i drukcije - izlazes se niti malo ugodnoj mogucnosti da te kriticari zivog prozvacu i ispljunu ako nisi u stanju dobro braniti svoj stav. Za braniti svoj stav treba imati znanja, raspolagati relevantnim cinjenicama i imati hrabrosti. A za sve tri stvari treba jako puno raditi. Zato je jednostavnije i bolje imati necije TUDE misljenje, onakvo kakvo smo si odabrali, ili ga je odabrala sila koja nas je postavila upravo na ovo mjesto u zivotu, vremenu i svijetu gdje smo sad.

pročitaj dalje

Nekoliko teza za razmišljanje i raspravu ili O dobrom hrvatskom geniju

frederik — Tue, 22 May 2007 22:48:42 +0200

Zgodno! Koristim vaš post gosp. Cerovac da održim obećanje dano Pavlu Jelovcu - zato cu konstrukciju vašeg članka uzeti da dadem viđenje istih teza, ali iz druge vizure. Naime, svi smo mi produkti drugačijih genskih i iskustvenih porijekla, pa ne samo da ne možemo, nego niti smijemo gledati nekritičnim očima iste događaje.

Ovo nije uopće polemika s vama gosp. Cerovac (možda prije nadopuna vašeg napisa - jer ste upravo vi to tako postavili). Ali ovo jest obećani i dugujući odgovor Pavlu, i, možda djelomice, moja osobna ispovijed:

Usprkos mojim godinama:

pročitaj dalje

Nekoliko teza za razmišljanje i raspravu

Ivan Cerovac — Tue, 22 May 2007 15:12:54 +0200

Usprkos mojim godinama..
Nažalost, neznam sve odgovore na pitanja koja život pred mene postavlja.

Komunisti

O nekoj lustraciji kod nas više nemože biti niti govora. Ali, danas sam u njemačkom časopisu Focus našao doista interesantan članak. Govori o jednoj od posljednjih sjednica državnog i partijskog vrha nekadašnje DDR. Na toj sjednici raspravljano je o tome tko će biti kriv za sva zla koja su komunisti počinili u razdoblju njihove, tj. komunističke vlasti. I onda se jedan od "drugova" dosjetio: bacit ćemo javnosti našu obavještajnu slušbu (poznatu kao "Stasi") kao isključivog krivca za sva zla koja su se događala u DDR-u. I dok javnost grize tu kost, nas komunističke funkcionere malo će tko dirati. I bijaše tako. Dok se o Stasiju i te kako u ujedinjenoj Njemačkoj vodilo računa, stvarni nalogodavci, partijski rukovodioci, ostali su uglavnom, osim malobrojnih iznimaka, pošteđeni. Meni se čini da se u nas, umjetno izazvanom hajkom na sitne udbaške doušnike, zaštitilo one velike, komunističke stranačke zločince koji su upravljali udbom. Dokaz za to mi je i novo izdanje Globusa u kojem Danijel Ivin pozitivno govori o jednom od najozloglašenijih i najbrutalnijih hrvatskih komunističkih kriminalaca - Jakovu Blaževiću.

pročitaj dalje