pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Oslobađajuća presuda po svim točkama za Rahima Admija i osuđujuća za prethodno osuđivanog Mirka Norca na temelju zapovjedne odgovornosti za zločine počinjene u hrvatskoj ofenzivi i naknadnom povlačenju iz srpske enklave sela davne 1993. pod imenom "Operacija Medački džep" još uvijek lagano trese institucionalni sustav, medije, pravosuđe i javnost. Doduše, ovog puta ponovna osuda Norca nije izazvala demonstracije veterana i nacionalista. Hrvatski sud drugi je put bez previše profesionalnih i vanpravnih problema osudio visoko pozicioniranog zapovjednika HV-a za njegov neuspjeh u kontroliranju trupa koje su pod njegovom efektivnom kontrolom i/ili direktno počinjenje zločina. Presuda zapovjedniku ne znači nužno da je zločine zapovjedio jer je zapovijedanje zločina oblik individualne odgovornosti i činjenja. Za nju vijeće nije našlo dokaza. Zapovjedna odgovornost, primjenjena u slučaju Medački džep, je upravo suprotno: odgovornost za nečinjenje odnosno neispunjenje obveze koja jasno stoji u I Protokolu Ženevskim konvencijama. No taj Protokol se tiče međunarodnih sukoba, a Medački džep je bio primjer internog sukoba pa je bilo oportunije primjeniti domaće pravo (da je slučaj na međunarodnom sudu, moglo bi se primjeniti običajno pravo čime bi se zaobišao taj problem). Zapovjednik koji je znao ili morao znati da njemu podređeni nad kojima ima efikasnu kontrolu čine ili će počiniti zločine obvezan je poduzeti nužne i razumne mjere da zločine spriječi ili kazni. Podbaci li u ovoj zadaći, zapovjednik može biti odgovoran za zločine neposrednih počinitelja. Osuđivanje zapovjednika ne sprečava procesuiranje neposrednih počinitelja, ali daleko adekvatnije atribuira odgovornost za masovni zločin koji se ostvaruje potporom sustava.

DORH će se navodno koncentrirati na neposredne počinitelje iz slučaja Medak čija su imena sad formalno isplivala u javnu domenu zbog javnosti suđenja pa se od toga ne može pobjeći (ali još uvijek nisu naglašena u medijima i poznata javnosti, uz iznimke kao što su Velibor Šalaja, Ivica Rožić i Toni Stelinović - o Rožiću je svojevremeno pisao Feral). Makar je usmjeravanje napora prema "bazi zločina" (crime-base) vrijedno pohvale, progon međunarodnih kaznenih djela puno je efikasniji ako se zahvati zapovjednike koji su ključni za sistematski kriminalitet u ratu ili miru prema ratnim zarobljenicima/ranjenicima/itd ili civilima. Stoga je daleko zanimljivije stidljivo šuškanje o istrazi o ulozi Mladena Markača, glavnog zapovjednika Specijalne policije (propagandni amaterski YouTube clip) koja je bila dio MUP-a i Željka Sačića, zapovjednika u Specijalnoj policiji i današnjeg predsjednika Udruženja specijalne policije. Uz jedinice HV-a, jedinice Specijalne policije sustavno se pojavljuju kao počinitelji zločina u slučajevima čija je istraga ili predraspravni postupak vođen na Tribunalu u Hagu. Vojna struktura nije bila jedina koja je čini se sudjelovala u zločinima, MUP je bio podjednako inolviran. No čim je u pitanju Hag, svaki wannabe novinar će tome dodati par kila teorije zavjere i napraviti konspirativni medijski spin prilog osiromašen jeftinim političkim metaforama i žurnalističkim teatrom potpuno neprikladnim za izvještavanje o ozbiljnim temama kakvi su ratni zločini. Umjesto da je kao poveznicu istaknula Specijalnu policiju, Ivana Petrović slučaj Oluja i Medački džep povezala je u SouthParkovskom stilu - everybody, blame Canada!

Željko Sačić djeluje kao da je u panici i plasira teorije zavjere, tvrdeći između ostalog da hrvatsko pravosuđe odrađuje "prljavi posao Tribunala". Ima li hrvatsko pravosuđe muda odnosno snage pozabaviti se slučajem Medački džep i hoće li organi progona konačno preuzeti inicijativu u dokidanju (višegodišnje) nekažnjivosti za teške povrede međunarodnog prava i zločine koji ugrožavaju cijelo čovječanstvo?

Postupak protiv Ramusha Haradinaja hrvatskoj je javnosti bio zanimljiv tek utoliko što se radilo o bivšem kosovskom premijeru i što je vijećem predsjedavao isti sudac koji predsjedava u postupku Gotovina i drugi, a oslobađajuća presuda zaslužila je headline jer je, banalno uzevši, srpska vizija kosovskih snaga poražena sudskom presudom. "Haag oslobodio Haradinaja", javlja Jutarnji list, koji ima čak 6 povezanih vijesti o Haradinaju, što je natprosječni rezutat u odnosu na druge hrvatske medije za postupak koji traje više od godinu dana i nije potiv optuženika iz Hrvatske. Radilo se zapravo o neuobičajeno kratkom postupku u kojem obrana uopće nije iznosila svoj case jer je došla do zaključka da tužitelj nije ponudio utuživ case, a kamoli dosegao razinu "izvan razumne sumnje".

The defense teams of three former KLA commanders, Ramush Haradinaj, Idriz Balaj and Lahi Brahimaj, tell the Trial Chamber they don’t intend to contest the evidence presented by the prosecution. The closing statements have been scheduled for 21, 22 and 23 January 2008
Sense

Tužiteljev slučaj Haradinaj nije ni prvi ni poslijednji koji se raspao po šavovima do te mjere da je ishod bio predvidljiv. Nedavni fijasko sa slučajem Vukovarske trojice još odzvanja u hrvatskoj javnosti koja s jedne strane želi jako i kompetentno tužitljestvo kad su u pitanju zločini nad Hrvatima, ali slabo i loše pripremljeno kad su na optužnici imena iz Hrvatske. Zašto su Haradinaj i Balaj oslobođeni svih optužbi, a Brahimaj osuđen na "samo" 6 godina zbog kaznenog djela mučenja i nečovječnog postupanja?

Tužiteljev vojni ekspert je potvrdio da 1992. u Vojvodini nije bilo vojnih napada uperenih protiv civila. Šešelj sada može biti poprilično siguran da će dio optužnice koji ga tereti za kazneno djelo deportacije i prisilnog premještaja Hrvata iz Hrtkovaca u Vojvodini biti odbačen jer nedostaje bitan dokaz. Hrvatska javnost o tome ne zna ništa jer impotentni mediji ne uočavaju važnost redovitog praćenja suđenja u mrskom udaljenom sudištu, osim kada su na optuženičkoj klupi Hrvati kojima se u tuđu zemlju hodočasti na osobnoj, kolektivnoj i političkoj razini. Mediji suđenja, osim onih etničkim Hrvatima, ne prate predano pa javnost malo zna. Takvo neznanje odgovara političarima koji će kad za Šešelja stigne oslobađajuća presuda po nekim točkama iskorištavati šok javnosti za manipulacije, baš kao u slučaju Vukovarske trojice. Držat će se besmisleni govori pred Općom skupštinom UN-a i hodočastit će se žrtvama, a sve kako bi se medije dovoljno uposlilo da zaborave pitati "A gospodo, što ste radili dok još nije bilo kasno?" ili "Koji su pravni razlozi takve presude?"

Revoltiran posljednjim događajima vezanim za ex ministra Kirina i generala Markača, a najviše Vašom šutnjom gospodine Sanaderu, želio bih ovim putem da mi odgovorite zar Vas sada ne zovu zabrinuti građani da Vas pitaju što se događa? Čemu ova šutnja, zar nismo zaslužili nekavo objašnjenje za nanesenu ljagu nama kao narodu od strane Vaših ministara (od Vas biranih). Da li sada najavljujete borbu protiv ispraznih programa? Do kada će vaši poslušnici obavljati za njih prezahtjevne funkcije. Toliko za sada.

P.S.
Izbori su prošli, ali to Vam ne daje za pravo da ignorirate one kojima služite i one koji su Vas postavili na mjesto na kojemu jeste.

Možda nije najbolje mjesto za ovakav upit, ali javnog odgovara se nebi trebali sramiti.

Jedno jutro listopada 1991 godine:

Deficitarnost stručnih glasova u svojim redovima antihaška nacionalna apologetska fronta već duže vrijeme pokušava kompenzirati angažmanom osobe koja ne dopušta da je se titulira nikako drugačije osim "professor emeritus". Makar se koristi kao oznaka profesora u mirovini kojem se dopušta da i nakon umirovljenja koristi svoju titulu, sadržajna pozadina riječi stvorene od "ex" u značenju "van (forme)" i "merere" u značenju "zavrijediti" meastralno je podcrtana u izjavi Ruperta Murdocha koji je svoj emeritus status sažeo s "E means 'exit' and 'meritus' means you bloody deserve it!".

Baš poput Murdocha i Željku Horvatiću, profesoru prava u mirovini, treba jednom zauvijek pokazati smjer prema izlazu iz javnog prostora i "haških pitanja" jer ga je itekako zaslužio.

Uz poznatih sedam, od kojih je četvoro pokojnih, broj sudionika zajedničkog plana protjerivanja srpskog stanovništva iz Hrvatske 1995. povećan je za još sedmoricu, među kojima se nalaze jedan politički aktivan HDZ-ovac iz prvih redova te HDZ-ov biznismen koji sklapa unosne poslove s državom. Pokušavajući umanjiti štetu zbog javne spoznaje da HDZ još uvijek nije dovršio svoju transformaciju u stranku koja ne štiti osobe pod sumnjom za supočiniteljstvo sistemskih zločina visoke ozbiljnosti, Andrija Hebrang učinio je ono što je mislio da treba kako bi devalorizirao spoznaju da su mu stranački kolege pod sumnjom da su arhitekti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.To je popis obnašatelja funkcija. To nije sumnja na temelju činjenica, nego samo na temelju vojne i političke funkcije, to piše izrijekom u dokumentu. Nema nikakve krivice niti sumnje. Nije iznesen niti jedan detalj koji bi sumnjičio te ljude.
Jutarnji listNo ovom izjavom Hebrang je pogodio bit odgovornosti opisane retoričkom bombom "udruženi zločinački pothvat" koja kaznena djela neposrednih počinitelja na terenu imputira osobama na visokoj funkciji koje su, makar strukturalno daleko od zločina, upravo oni ključni pojedinci bez čijeg bitnog doprinosa sistemski zločin nije moguće provesti. Sumnja na temelju "vojne i političke funkcije", koju Hebrang ističe, ključ je kako zapovjedne odgovornosti tako i odgovornosti po udruženom zločinačkom pothvatu. Komentirajući polje koje mu nije struka Andrija Hebrang donekle je potvrdio opravdanost uključivanja svojih kolega u listu članova zajedničkog plana.

U srijedu popodne (a posebno u četvrtak ujutro) medijskim prostorom ponovno će zavladati nacionalistički apel za "slobodom" uperen protiv "stranih centara moći" u središtu kojeg će biti samoprozvani "novinar" Domagoj Margetić optužen za nepoštivanje Haškog tribunala. Makar je svaki redak javne pozornosti posvećen Margetiću zapravo nezasluženo trošenje prostora, vremena i bandwitha, ovaj članak ima za svrhu rasčistiti popriličnu zbrku koja vlada u javnosti oko toga što se zapravo "Marginaletiću" događa/lo, a za koju su odgovorni poslovično očajni hrvatski mediji kojima bi ovaj tekst možda mogao pomoći da javnost počnu izvještavati točno i na osnovi provjerljivih činjenica i dokumenata.

U gotovo dječje šarmantnom stilu i obrana Milana Martića posegnula je za prebacivanjem odgovornosti i fokusa kao manevrom izbjegavanja adresiranja odgovornosti optuženika. Završna riječ Martićeve obrane posvetila se tako terećenju hrvatskog vodstva za "organiziranje oružane pobune na teritoriju Jugoslavije", optuživanju Milana Babića za lažno svjedočenje i predbacivanju sudskom vijeću što je prihvatilo Babićev iskaz nazvavši takvu praksu "nepoznatu civiliziranom svijetu".

Nakon što je prije dva dana Tužitelj zatražio doživotnu kaznu za bivšeg čelnika odmetnute Republike Srpske Krajine zbog zločina na području Krajine i granatiranja Zagreba, Martićev branitelj Predrag Milovančević završio je case za obranu argumentirajući odgovornost hrvatskog vodstva umjesto neodgovornosti Milana Martića, kojeg je u završnoj riječi jedva spomenuo osim u onom dijelu koji Martića opisuje kao omiljenog "heroja" koji nikad nije pokazao svoje nacionalističko lice vlastitim susjedima čiji je jedini grijeh bio, kao i kod tisuća žrtava diljem bivše Jugoslavije u 90-tima, da su različite nacionalnosti.

Identično kao Hrvatska prije više od godinu dana, Srbija danas pokušava uvjeriti europske čelnike da joj dozvole približavanje EU i bez izručenja Mladića i Karadžića, upozorila je Carla del Ponte na konferenciji o vrijednostima i interesima međunarodne politike u Estoniji. No upravo je hrvatski primjer pokazao da ako EU ostane dosljedna i čvrsta u stavovima, može se puno toga postići.

Za razliku od Hrvatske, u kojoj je nakon uhićenja Gotovine otpočeo bolan ali nužan proces suočavanja s prošlošću, niti jedna srpska vlada se ne usuđuje "prihvatiti da je bivše jugoslavensko i srpsko vodstvo igralo ključnu ulogu u ratu i u tragičnim zločinima koji su počinjeni, unatoč gomili dokaza.", ustraje Del Ponte. Dok je ostatak Europe nakon pada Berlinskog zida prihvatio pravnu državu kao temeljnu vrijednost, Srbija je još uvijek daleko od dijeljenja te vrijednosti sa svojim susjedstvom. Kao uzrok "bolne nemogućnosti" da pogleda u lice ostavštini iz nedavne prošlosti, Del Ponte je navela enormnu snagu civilne i vojne obavještajne zajednice u Srbiji te strah koji one stvaraju u zemlji.