Hrvatska je mala preiskusna plodna zemlja na raskrižjima puteva, sa puno prednosti i problema, u kojoj igra i rezultati ovise o sto čuda, pa je logično da cvjeta stotinu cvjetova i stotinu škola se natječe. Malo po malo, mic po mic, i nakon nekih gužvi zahvalnost pokazuje znake da bi nešto oko upravljanja (da se poje). Nije da ga nedostaje, više radi malo reda u izobilju, malo boljeg rasporeda zvuka i tišine.
EDDU nije strka, više zabušavanje u igri i pregled igre, kao Prosinečki za iskusnijih dana, kad je Ćirohito jedino držanjem ga na klupi mogao spriječiti da ne postanemo svjetski prvaci, i to jedva. To je, dakle, kontrola graničnih crta između velikih i najvećih uspjeha, dokoličarsko balansiranje između zadovoljstva i beskrajnog užitka, malo obuzdavanja drame i mašte.