pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U petak 18. 01. od reakcije na lješnjake u čokoladi umro je jedan desetogodišnjak iz Vodica. Slaveći rođendan jednog od školskih kolega pojeo je čokoladu s lješnjacima, iako je bio alergičan na njih.

Novopečeni ministar zdravstva odmah je naredio istragu koja je pokazala da je sve bilo u najboljem redu i da su svi zdravstveni subjekti postupali po pravilima struke, te da ni roditelji nisu imali nikakvih primjedbi.

Poznajem te roditelje. Zajedno su još od davnih zagrebačkih studentskih dana od kad datira naše prijateljstvo. On s mora, ona iz Zagreba, odlučili su živjeti u maloj mirnoj sredini nedaleko od njegovog rodnog grada. U to studentsko doba puno puta sam bio kod njih u Dalmaciji, dobro poznajem cijelu širu obitelj i strašno me sve ovo pogodilo. Priznajem, da nije tako, ne bi bilo ni ovog dnevnika. Sasvim je drugačije kad čujete da se desila tragedija negdje tamo daleko nepoznatim ljudima, a drugačije je kad se to desi nekom nama bliskom. Prirodno je da tada dublje razmišljate je li se to moglo izbjeći.

1987.god. u Muenchen je stigao jedan stariji kolega dirigent kojeg sam površno poznavao. Na moje veliko iznenađenje javio mi se i pozvao moju suprugu i mene na svoj prvi nastup u muenchenskoj Bavarskoj državnoj operi. Ne mogu se sjetiti što je dirigirao ali znam da sam još prije izvedbe bio kod njega i komentirao mojoj supruzi kako kolega odlično i mlado izgleda. Gotovo mlađe od mene.

Usred drugog čina dirigent o kojem pišem odjednom se srušio. Nadstala je zabuna. Ali ne kod hitne lječničke službe koja je u Njemačkoj uvijek prisutna na ovako velikim priredbama. No, dok je lječnik iz svoje prostorije (nekih 100m) stigao do kolege dirigenta mogao je samo ustanoviti smrt.

Iduće nedjelje dirigirao sam na komemoraciji dijelove Mozartovog Requiema.

Tako to brzo ide.

REQUIEM ili kako spojiti smislene riječi od Svetog Pavla , preko Karla Marxa i Sigmunda Freuda sve do mog omiljenog Ericha Fromma ). To može biti prezahtjevan posao, avantura koja nosi sve rizike mogućih nesporazuma, nerazumijevanja, zamjeranja. Uzdam u zaštitnika bloggera Svetog Pavla (kao zaštitinika javne riječi – tj. pisaca, novinara, glasnogovornika, je isto tako i bloggera) da mi nitko neće uzeti za zlo išta od ovdje napisanog.

Sve nas je jutros iznenedala vijest da je noćas (nedjelja, 29. travnja 2007.) u 3.05 sati u zagrebačkoj bolnici Rebro preminuo Ivica Račan, prvi predsjednik SDP-a. Iako se već duže vrijeme govori o agresivnom tumoru koji se »zatočen« u Račanovu tijelu širio nevjerojatnom brzinom, novost koju je danas objavila središnjica SDP-a da smo ostali bez tog velikog čovjeka – koliko god bila očekivana – izaziva tugu, sjetu i prisjećanje jer se jedan život ugasio.

Iako sam vrlo mlad i neupoznat s djelovanjem Ivice Račana u Jugoslaviji i njegovim uključivanjem u politiku, čitajući biografije na različitim stranicama svi su suglasni kako je on bio značajan lik u novijoj hrvatskoj povijesti. Svi spominju njegovo napuštanje kongresa jugoslavenskih komunista u Beogradu, zalaganje oko raspisivanja i organizacije prvih višestranačkih izbora u slobodnoj Hrvatskoj, transformaciju Lijepe naše u modernu demokratsku zemlju, izuzetno vrijedan rad za vrijeme mandata predsjednika Vlade (nastojanje oko ulaska u Europsku uniju, gradnja autoceste Zagreb-Split ...).