pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Nedavno sam poslovno bio u Strasbourgu i sjeo za rucak sa nekoliko ljudi iz Albanije. Mlada, pametna i obrazovana ekipa, uglavnom, veliko iznenađenje za mene, ugodno svakako. Njihovo oduševljenje Hrvatskom, našim napretkom i europeizacijom morao sam presjeći nakon 15 ak minuta s grubom zbiljom, ispričavši im par hrvatskih, "europskih" priča. Ljudi su se frapirali...dok sam nabrajao listu naših problema jedna cura, otvorenih ustiju djeteta kojem je netko rekao da više nema
Deda Mraza je izmucala na inače vrlo dobrom engleskom:"But we have the same problems..."

Povijesne okolnosti sve do dana današnjeg nisu mazile Hrvatsku i Hrvate. Povijest iseljavanja iz Hrvatske stara je više stotina godina. Vjetar ratova, progona, neimaštine i tuđinske politike raznio je Hrvate na sve moguće kontinente u brojne zemlja uzduž i poprijeko zemaljske kugle. Neki su se iseljavali poslije prvog svijetskog rata neki nakon drugog. Ima i onih koji su se iseljavali nakon 1990.

To su brojne generacije iz raznih krajeva, raznog pokrajinskog nasljeđa, raznih običaja. Dakako da među njima ima ljudi koji različito osjećaju i različito misle. No, mislim da se slobodno može reći da je svima prisutna ljubav domovini.

Naravno da ju ne doživljavaju svi isto, na isti način. Pa tako postoje gradacije. Ima koji puta i žestine.

Danas ipak gotovo svatko tko to samo želi može živjeti u Hrvatskoj. Od 1990.god. barem nema takvih progona s državne strane da bi netko bio zbog toga prisiljen napustiti Hrvatsku. Osim onih dakako koji su to morali zbog Domovinskog rata.

Odmah nakon ubojstva Brune Bušića objavljena je njegova nedovršena rasprava Ustaše i komunisti u obliku brošure koju je uredio Rudolf Arapović a kao nakladnici su navedeni "Hrvati iz Vancouvera". Rudi Arapović koji je nedavno preminuo poznavao je Brunu iz razdoblja rane mladosti i bio je u emigraciji s njim više manje stalno u vezi. Ovu raspravu već sam prenio na mom blogu i činila mi se predugom za pollitika.com. No kako su neki drugi počeli donašati bljezgarije od izjava i pripisivati ih Bruni, odlučio sam se i za objavu na pollitika.com. Vjerujem da je malo onih ovdje koji su doista pročitali bilo koji tekst Brune Bušića.

Bruno Bušić i ja nismo bili neki osobiti prijatelji. Previše smo se razlikovali u pogledima na život. Pa i na politiku. No bili smo dugi niz godina dobri suradnici i mnogo toga smo zajedno radili i poduzimali. Njegovo umorstvo u Parizu 16.listopada 1978. (istog dana je papom postao Ivan Pavao II.) ne samo da me je strahovito pogodilo nego je predstavljalo i prekretnicu u mom životu. Više nisam htio djelovati unutar emigrantskih političkih ustrojbi nego sam se vratio glazbi.

Kak je u zadnjih par sati vruče na internetu u vezi našeg kolege blogera Peratovića a spomenul se je i pokojni Bušić, mislim kak bi ovo pasalo u baš ovom trenutku.

O Bušiću kružiju stvari koje su djelomično istinite i neke njegove rječi su malo okrenute. Te stvari znaju pojedini ljudi koji su ga poznali još iz studenskih dana i s njim živjeli u Imotskom.

Zna se da on nije bil sretan u emigraciji a kaj je najžalosnije od svega nije imal ni u domovini taj osječaj sreče. Zbog toga je stalno bil u pokretu, trčal je sim i tam u osječaju ne sigurnosti. Nije bil ni u najbliže prijatelje siguran i taj osječaj je strašan i puno nas je takve osječaje imalo jer su žbiri bili svukud.

Neki u emigraciji su na hrvatstvu zarađivali, ko puno njih danas u Hrvatskoj dobre novce.
To je on znal, ježil se je od toga i na kraju se je zbog toga pretvoril u progonjenu zvjer.
Oni koji su bili najglasniji su imali kontakt s UDB-om i kak takvim ljudima, ljudi od morala i iskrenim domoljubljem nisu vrjedili ko živi. Više koristi su imali od mrtvog ideala i ikone.
Bilo ich je puno koji su igrali dvostruke igre.

Nakon Londona došli smo 1972.god. u Frankfurt i zatražili politički azil. Prvo radno mjesto koje sam uspio naći bilo je ono noćnog čuvara na frankfurtskom aerodromu. "Šihta" je trajala 12 sati od 19 sati navečer do 7 sati ujutro.

Kao čuvar morao sam obilaziti garažne prostore i jedan dio zaštitne ograde aerodroma. U određenim razmacima bile su postavljene kontrolne kutije povezane s centralom nadzorne službe. Morao sam dakle na vrijeme doći do kutije, otvoriti ju, i s posebnim ključem naviti kontrolni mehanizam. U razmacima od 10 minuta prije mene i poslije mene obilazili su ta ista mjesta, išli istom rutom drugi čuvari koji su se nalazili u službi.

Imam prijatelja kojeg sam stekao kroz virtualne kontakte, koji je pjesnik, čući na delekom sjeveru Kanade, ali zahvaljujući Internetu dnevno proživljava našu svakodnevnicu. Danas biti i živjeti u inozemstvu nije više daleko ali je jednako, pa možda čak i više frustrirajuće. Nagovaram ga da se ovdje uključi, ali sporo ide. No dobijem povremeno njegove pjesničke uratke, pa ću ovaj put ga staviti na Pollitika forum (naziv je sam dao!). Jer se i pjesmom može puno toga reći, uvijek je tako bilo (i Silverci to zna).

Htio sam vidjeti kako to na Pollitiki izgleda, i kako se prima politička poezija, ali i da bih ga pogurao da i ovdje na svoj način štogod kaže. Ako i jest malo duže vrijedi vidjeti u prvom redu kako izgledamo iz daleke perspektive onima koji nas vole, pa kako nas tek doživljavaju oni kojima nije do nas (kao onom Wilfriedu Martensu iz Europske pučke (katoličke) stranke, kojeg je naš premijer u nekoliko navrata dovodio u Hrvatsku radi lobiranja po Europi i unutar Hrvatske (Vukovar) a što je zakazalo kad je Sanaderu bilo najpotrebnije (Problemi sa Slovenijom u EU Parlamentu).