pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Slusam i gledam najnovije izjave vrlog nam premijera te dozivljavam deja vu. Slicne stvari vec smo davnih dana oko 1982 ili 1983 slusali od tadasnje premijerke blagopocivajuce nam bivse i omrznute tamnice naroda. Retorika i govor skoro pa su isti te i same mjere s kojima se pokusava zaustaviti potrosnja podsjecaju me na ono doba. No kako smo ipak u potrosackom drustvu jos uvijek ne ocekujem nestasice raznih potrepstina no administrativne mjere ostaju iste. Uskoro ocekujemo izjave o stezanju remena i kresanju troskova.
Nadalje spominje se projektirani rast BDP-a od oko 3% sto je daleko manje nego obecavanih 7% iz predizborne kampanje. Vjerojatno ce oni koji su upuceniji u ekonomiju znati strucno objasniti sto to znaci za nase drustvo. I na kraju jos vijest o odpustanju oko 1200 zaposlenika u hrvatskim postama. to bi bilo u redu kad ne bi prvi na udaru bili recimo roditelji koji zbog bolesne djece rade na 4 sata te im se perfidnim metodama mobinga sugerira da napuste firmu. Sve u svemu vlada Ive Sanadera pokazuje se nesposobnom pred izazovima danasnjeg vremena te se bojim kako cemo pod Drivom doci do sedam gladnih godina.

Nužnost nužnosti u nužnom nije posve nužna (naglasak na "u nužnom"), mogućnost još ne nije nemoguća a razlozi za to nisu tako posve neodoljivi i posve snažni. Slutilo se je to već prije, po blagim nijansama i rijetkim trenucima slabosti, što sada može biti predmet pažnje ne gledanja (uključujući tv), kada nužnost nužnosti u nuždi nužno mora obaviti nuždu (jer je marljivim napredovanjem sazrelo ponešto toga za nužnu nuždu, uz zadovoljenje svih ekoloških zahtjeva i kriterija, već se razno podrazumijeva).

Mislio sam da o njoj nikad više neću čuti ni riječi, ali prevario sam se. U jednom tjedniku ovih se dana za riječ se javila Milka Planinc, zloglasni egzekutor Masovnog pokreta. I naravno, teško bolesna, u 83-oj godini nastoji promijeniti činjenice i ispričati priču o 1971. i onome što je slijedilo nakon toga na svoj način. Falsificirajući. Prije nego što ode pokušava ostaviti bolju sliku o sebi.

Da je moja susjeda i da joj treba pomoć ja bih joj pomogao. Da je nema tko odvesti liječniku ja bih ju odveo.

Ali preko njenih izjava ne mogu preći. Milka Planinc, ima partizanski staž te dugogodišnji komunistički partijski uspon iza sebe. Koji ju je doveo sve do Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, a kasnije kad je odigrala svoju ulogu u rušenju Masovnog pokreta i dalje sve do mjesta predsjednika vlade socijalističke Jugoslavije.

(izazivanje prognoze za iduće dane, u cilju smanjenja napora i troška)

Gospodarska logika i svijest nisu za sebe i po sebi, nego dio uspjeha. Nisu švedski stol sa desetak stvari nego fluidna materija, ni duh ni čista fizika, nešto sličnije kemiji, pa je gospodarstvo uspjeh sam. Ako se to nekako razumije, onda beskrajna naprezanja oko logike uspjeha nisu potrebna i duh je time već u jasnom polju uspjeha, bavi se finesama, uživa skoro kao u vizijama. Svijet čuđenja, bajanja i naprezanja koji znamo, pod pretpostavkom takvog opuštanja jest nešto sasvim drugo.

Uz dužno poštovanje ostalom, kičma naših uspjeha zadnjih desetljeća su građevinarstvo i nekretnine, ekstrakt uspjeha sastavljen od razvoja i (ne)svijesti, uspjeh sam. Svaki pokušaji promjene oko toga su dolijevanje ulja na vatru, neznalačko izazivanja vraga. Tu upravo padaju i najjači, Čačić ne može ostvariti ni četvrtinu rezultata hdz-a, tu ukupna fizika zorno odlučuje, kao što nitko nije mogao pratiti Fižulića u rastu trgovine u turizma. Toliko o stabilnosti uspjeha, iza čega i u vezi čega je sve drugo pretežno u službi toga, samog uspjeha. Tu ni najveća iznimka ništa ne pomaže, Milka Planinc od najvećih svjetskih rekorda do ništa (zabrane svih gradnji), jer to daje ne samo potvrdu uspjeha nego i novu snagu, eksplozivnih razmjera, sličnu fuziji i fiziji specifične materije s kojom se igrati nije.

Na rubovima hrvatske političke prakse se pojavljuje novac, povremeno i zbrkano pa zbunjuje i zna izazvati gužvu. Pojava je stogodišnje slična, možda i puno više. Mjenjaju se ljudi i praksa, pa tko da o rubovima brine. I okorjeli su oko toga zato kao nevinost bez zaštite - što više iskustva, znanja i oružja, to više i raznovrsnije pogibelji. Tumači se na stotinu načina.

Prije stotinu godina je navodno poharala lihva. Obzirom da se, kažu, opet javlja, kakva lihva je to bila. Bio je napredak, moderno doba, elektrifikacija i željeznica kao u najboljim djelovima Evrope, škole, glazba i sport, napredak sela i gradova, tehnika, sve što ima krenulo je tada. Kako da baš tada nešto hara? Isti krugovi unutar sebe su morali reagirati, interno sudstvo je počelo kažnjavati interne članove, što je do tada bilo nezamislivo. Očigledno se radilo o nečemu unutar sebe a i kontradikciji, pucanju svega u blistavoj eri, pa se je moralo krpati.