pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U osvit zore stigli poreznici (za povrat davno preplaćenih poreza).

Mi više nismo mi. Novo nije novo. Mlado nije mlado. Čak ni ja nisam ja, ni ti nisi ti, koji smo bili jučer i koji ćemo biti sutra, ni novac nije novac kakav je bio i kakav će biti. A tek znanje, koje se trži tako da oni koji sve znaju i mogu dolaze po dozu toga kod onih koji ne znaju ništa a mogu još manje, koje se trži ad hoc i prijateljski a najednom obrnuto - sasvim rutinsko i nevažno znanje najednom postaje jako važno i skupo se plaća a mali rutinski, do jučer besplatni, sklopovi znanja postaju fikcija, nedostižna, jer košarice preko interneta nisu proradile kako treba a zgusnute komunikacijske mreže su zakrčene i takvo znanje ne prodire.

Čini mi se aktualno vrlo umjesnim ovo pitanjem is naslova, a na njega me zadnje vrijeme stalno vraća moj prijatelj i susjed (ovdje „anonimni“ u požarnom devniku). Potaknut njegovim razmišljanjima, ali i mnogim ovdje vođenim (mora priznati decentnim) raspravama, pa i onom pjesmicom Bare i plaćenika (Put ka sreći):

Gdje je nestao čovjek
gdje se skrivao
iz vagona godina
na tračnice ispao
gleda gdje su znakovi
kojim putem krenuti
može li tko reći
gdje je put ka sreći

i ja sam sebi postavih pitanje, koje prosljeđujem i drugima:

Zaista, gdje je nestao čovjek?

Gađenje je osnova šire hrvatske političke prakse. Političari se gade međusobno, dispečeri prenose na puk, puk se gadi na politiku i međusobno, poduzetnici se gade na sve, svi na poduzetnike a Denis Kuljiš na sve.

Novina je komešanje žena, koje odlučuju. Nakon eskalacije frajera, u prethodnom i ovom razdoblju su odlučivale žene. Frajeri su stjerani u mišju rupu uz gađenje, kao u Rusiji prije. Kad je koalicija svih snaga ponudila šarmera Mesića, žene su rekle može. Budiša je pao kad se drznuo reći za prve ljubavi, valjda se je adolescentski doživjelo. Račan tu uliva povjerenje stalno. Na tom valu su se provukli Sanader, Bandić, Čačić, Jambo, Ronko i Đapić, a pale Željka Antunović i Vesna Pusić, te Čačić sada navaljuje na sve. Sada više nije tako. Parni valjak više ne funkcionira. Žene su prevrtljive i nehomogene. Gađenje i ljubav, sumnja i bezgranično povjerenje, je nad istim. Šta će prevladati ne znaju ni one.

Ušli smo u 21. stoljeće, uveli demokraciju i internet, dograđujemo gradove, hvatamo korak s razvijenim svijetom. Donji grad je središnji dio Zagreba, čije glavne granice idu od Ilice sjeverno do željezničke pruge južno a sporedne na zapadu i istoku su sporne. Blokovskog je urbanizma. Vidljiva pročelja (fasade) zatvaraju ogromna zapuštena i oronula dvorišta, u kojima su i dječji vrtići i parkovi takvi. Predsjednica Vijeća Gradske četvrti Donji grad smatra da bi nekom uredbom trebalo urediti da stanari uređuju svoj dvorišta ili da brigu prepuste Gradu uz pravo korištenja istih, rješiti pitanja vlasništva kako bi se znalo koji dio dvorišta pripada kome, uspostaviti bolju kontrolu brojnih ulaza kroz koja narkomani i beskućnici lako pobjegnu, poboljšati prolaze koji povezuju ulice, srediti pitanje nesteriliziranih i necjepljenih mačaka koje stanari vole i hrane a neki mrze.