pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U zadnje vrijeme među političarima koje sam birala na vlast vidi se teški umor od prošlosti.
Pretpostavljam da to proizlazi iz pojačanih kontakata s Europljanima i Europskom Unijom u smislu ispunjavanja domaćih zadaća koje nas još čekaju prije dobrodošlice u europski krug žutih zvijezda. Prepreka, koje na tom putu treba svladati, ima jako puno. Kad čovjek pročita kakvih sve ljudi, koji blate svoju Domovinu, a koji se predstavljaju kao neke veličine, zato jer im je dostupan javni tisak (kako domaći tako inozemni), onda me ne čudi da su ostale zemlje, u kojima ljudi vole (a ne mrze iz dna duše) svoju Domovinu, poput Rumunjske, Bugarske i slično, već odavno tamo. Mi sa svojim, navodno hrvatskim književnicama, "slavenkama" gotovo da nikad nećemo u tu Europsku Uniju. Evo jednog od primjera:

piše Večernji List:
http://www.vecernji.hr/newsroom/news/croatia/3154967/index.do

Povijesne okolnosti sve do dana današnjeg nisu mazile Hrvatsku i Hrvate. Povijest iseljavanja iz Hrvatske stara je više stotina godina. Vjetar ratova, progona, neimaštine i tuđinske politike raznio je Hrvate na sve moguće kontinente u brojne zemlja uzduž i poprijeko zemaljske kugle. Neki su se iseljavali poslije prvog svijetskog rata neki nakon drugog. Ima i onih koji su se iseljavali nakon 1990.

To su brojne generacije iz raznih krajeva, raznog pokrajinskog nasljeđa, raznih običaja. Dakako da među njima ima ljudi koji različito osjećaju i različito misle. No, mislim da se slobodno može reći da je svima prisutna ljubav domovini.

Naravno da ju ne doživljavaju svi isto, na isti način. Pa tako postoje gradacije. Ima koji puta i žestine.

Danas ipak gotovo svatko tko to samo želi može živjeti u Hrvatskoj. Od 1990.god. barem nema takvih progona s državne strane da bi netko bio zbog toga prisiljen napustiti Hrvatsku. Osim onih dakako koji su to morali zbog Domovinskog rata.

Imam prijatelja kojeg sam stekao kroz virtualne kontakte, koji je pjesnik, čući na delekom sjeveru Kanade, ali zahvaljujući Internetu dnevno proživljava našu svakodnevnicu. Danas biti i živjeti u inozemstvu nije više daleko ali je jednako, pa možda čak i više frustrirajuće. Nagovaram ga da se ovdje uključi, ali sporo ide. No dobijem povremeno njegove pjesničke uratke, pa ću ovaj put ga staviti na Pollitika forum (naziv je sam dao!). Jer se i pjesmom može puno toga reći, uvijek je tako bilo (i Silverci to zna).

Htio sam vidjeti kako to na Pollitiki izgleda, i kako se prima politička poezija, ali i da bih ga pogurao da i ovdje na svoj način štogod kaže. Ako i jest malo duže vrijedi vidjeti u prvom redu kako izgledamo iz daleke perspektive onima koji nas vole, pa kako nas tek doživljavaju oni kojima nije do nas (kao onom Wilfriedu Martensu iz Europske pučke (katoličke) stranke, kojeg je naš premijer u nekoliko navrata dovodio u Hrvatsku radi lobiranja po Europi i unutar Hrvatske (Vukovar) a što je zakazalo kad je Sanaderu bilo najpotrebnije (Problemi sa Slovenijom u EU Parlamentu).

Kako stvari stoje, za zamjenicu predsjednika HDZa i potpredsjednicu Vlade RH Jadranku Kosor počeli su teški dani. Iz kojih će se teško izvući neokrznuta. Kako na sceni državne politike, tako i unutar HDZa. Prema pisanju Jutarnjeg lista, odnosno nakon razgovora predsjednika Republike Stipe Mesića na Hrvatskom radiju kojega možete poslušati u rubrici Radio na zahtjev, čini se da su gospođi Kosor počeli ispadati kosturi iz ormara.

Iako se konstantno, u javnosti gradila, kao moralna vertikala koja će i posljednju kap krvi dati za Domovinu i njene branitelje ili članove njihovih obitelji, Kosorica se spotaknula o vlastitu beskompromisnost kojom je ušla i nastupa u real politici. Iako je cijeli život, prije uključenja u visoku politiku, o načinu kako je to postigla postoje razne, neprovjerene, priče, radila na Hrvatskom radiju, odnosno Radio Zagrebu prije toga, Kosorica je postala osoba zaslužna za oružane snage Republike Hrvatske i samu RHa. Odluku o tome autonomno je donio ministar obrane Gojko Šušak, intimus i najbliži suradnik neumrlog Franje Tuđmana.