pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

naslov dnevnika samo je jedna od parola koje su se izvikivale u Beogradu i diljem Srbije nakon 16:00 u nedjelju 17. veljače. neki u Srbiji kažu da će se vrijeme u njihovom kalnedaru mjeriti prije i poslije toga dana. Kosovo je Srbija!, moto je, pak, prosvjednog okupljanja u Beogradu na kojem se očekuje nekoliko stotina tisuća ljudi. neki čak spekuliraju s mogućnošću da se okupi više od milijun građana Srbije koji žele svijetu poručiti da se ne mire s odcjepljenjem Kosova. organizatori, Vlada i parlamentarne političke stranke, preciznije Srpska radikalna stranka, Demokratska stranka Srbije, Nova Srbija i Socijalistička partija Srbije, očekuju da će prosvjedni skup proći mirno i bez incidenata te da će Srbija svijetu ponuditi drugačiju sliku od one nedjeljne kada su huligani harali ulicama Beograda i uništavali restorane McDonald'sa te neka veleposlanstva, prije svega slovensko i Sjedinjenih Država.

u sjeni završetka mandata posredničke trojke Kontaktne skupine za riješavanje statusa Kosova i Metohije te predstojećih predsjedničkih izbora, u Republici Srbiji je bez velike pompe i posebnih komentara prošao posljednji izvještaj glavne haške tužiteljice Carle del Ponte Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. i prije nego ga je del Ponte izgovorila, službeni je Beograd znao da će izvještaj biti negativan. Nacionalni koordinator za suradnju s Haagom ministar rada i socijale Rasim Ljajić je nekoliko dana prije kritičnog 10. prosinca 2007. rekao da će izvješće VS UNa biti negativno, ali da ga on odbija prihvatiti jer u Srbiji postoji politička volja i spremnost da se zaključi suradnja s haškim sudom.

Pokušat ću u ovom dnevniku dati svoje viđenje politike i političkih kretanja u Republici Hrvatskoj. Ovakav prikaz bi se u teoriji mogao odnositi i na ekonomske, kulturne ili socijalne prilike, ali smatram da su u praksi te komponente kod državljana Hrvatske neupitno razvijenije od političke svijesti.

Hrvatska politika se može zamisliti kao stalaktit koji visi iznad Europe. Nekad je ona bila stalagmit na tlu Europe koji je raspadom socijalističkog ustroja katapultiran na strop. Na tom je stropu 1990. poprimio oblik ploče koja je zauzela manje više svu dostupnu površinu. Tada se uslijed rata događa naglo sabijanje tog leda u kompaktnu cjelinu koja s vremenom dobija oblik stalaktita, stožca s vrhom prema dolje.

Nekoć je gotovo svaka bolja i svjesnija hrvatska kuća imala sliku „Hrvatski narodni preporod“ Vlahe Bukovca. Prisjetimo se: na povišenom prijestolju sjedi Ivan Gundulić a pred njim stoji velika grupa hrvatskih preporoditelja, predvođena Ljudevitom Gajem. Tu su i Antun Mihanović, Janko Drašković, Dimitrije Demetar, Ivan Mažuranić itd.

Nazvao bi to razdoblje građanske hrvatske – romantičnim. Željelo se hrvatsku državu o njoj se pisalo, pjevalo pa i ginulo.

Oluja 1995. (photo by www.vecernji.hr)

Danas je državni praznik. Dan zahvalnosti, dan pobjede. Dan Hrvatske. Moj djed je poginuo za nju, ubili su ga srpski žandari. Moj otac je poginuo za nju, ubili su ga komunistički partizani. Dobar dio svog života aktivno sam rušio Jugoslaviju i stvarao uvjete za slobodnu Hrvatsku.

Zato ja danas slavim i ne zanimaju me uobičajeni prigovori. Da, moglo se državu i bolje osnovati. Sigurno! Pametnije? Možda. No to nije danas, barem ne danas relevantno. Države koje su imale sreće da se osamostale davno prije nas, osnivane su od ubojica, razbojnika, gusara – koji su se nazivali kraljevi, kneževi, prinčevi. I nitko to danas više ne spominje. Ni predbacuje.

U posljednja dva tjedna dva sam puta bio su susjednoj nam i, ako je suditi prema politici Vlade Ive Sanadera, prijateljskoj Republici Srbiji. Da me ne bi pogrešno razumjeli, nemam apsolutno ništa protiv toga da budemo u prijateljskim odnosima sa susjednim zemljama. U mom kraju kažu da ti je važniji susjed/komšija jer ti je najbliže u trenucima nevolje i prvi će ti priteći u pomoć. No, meni je problem što smo morali proći sva ratna sranja da bi smo sada bili dvije zemlje, s nominalno dva premijera iz iste političke stranke.

Čini li mi se ili ste potpuno zbunjeni?! Kako sad premijer iz iste stranke?!, možda ste se zapitali. I naš Ivo Sanader iz Hrvatske demokratske zajednice i njhov sadašnji, a kako stvari stoje i budući, premijer Vojislav Koštunica iz Demokratske stranke Srbije članovi su Europske narodne stranke (European People's Party). Budući da je tome tako, možemo reći da obje zemlje vodi ista politička opcija. Iako je riječ o strankama, HDZu i DSSu, koje baš i nisu poznate po pozitivnim odnosima prema istočnom/zapadnom susjedu, sada su ista politička opcija koja jamči dobru sudranju i europsku perspektivu naših zemalja.

Izborna nam je godina sve brža i brža. Iz dana u dan se sve više zahuktavaju događanja na našoj političkoj sceni. Našoj, upotrebljavam kao zbirnu zamjenicu, za Banana Republiku Hrvatsku koja se sve više približava izborima koji će, po mnogo čemu, biti presudni za ovu zemlju. Možda se pitate zašto, kada RH postaje sve sređenija i dosadnija zemlja.

Stvari nisu onakve kakvima se čine. Znam da mi se može prigovoriti da sam pristran, ali je činjenica da Republika Hrvatska stoji na mjestu tri godine HDZovog mandata na vlasti. Iako veliki i jaki na riječima, kao što to obično biva s konzervativcima, HDZovci nisu napravili apsolutno ništa na području društva, unutarnjeg uređenja i ekonomije da bi ova zemlja išla naprijed. Imali su nekoliko uspjeha na području vanjske politike te sređivanja stanja nakon rata, ali se sve u svemu svodi na ispravljane glupih pogrešaka koje su sami napravili.

U naslovu osvrta na život i svijet koji nas okružuje u Republici Hrvatskoj nalazi se dilema koja je vlo česta u rasprava o politici. Iako se počesto u RH, kao odgovor na sve što nam se događa, znade reći da smo specifična zemlja sa specifičnim pogledima na svijet i život, a posebno sa specifičnim odnosom prema poslu, drugim ljudima i, možda najviše, manjinama. No, koliko god sebi utvarali da smo specifični, teško mi je pronaći zemlju koja ne dijeli probleme i poteškoće s kojima se suočava Lijepa naša.

Možda će netko prigovoriti kako se ne možemo uspoređivati s velikim i razvijenim zemljama ili onim koje ekonomski i društveno zaostaju s nama, ali sve one imaju probleme, gotovo identične našima, samo su njihovi problemi ili na dugim razinama ili drugačijeg obima. Kako god bilo, nismo specifični ili, kako si utvaramo, posebni, nego na sebe gledamo subjektivno i kroz drugačiju prizmu nego što vidimo druge i u drugima.