pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U rapravama oko potencjalnih kandidata za budućeg premijera, jedan od najčešće isticanih i zahtjevanih kriterija jest da kandidat mora biti politička ličnost. I odmah zatim slijedi ocijena da jedan od najozbiljnijih kandidata za premijera, Ljubo Jurčić, jednostavno nije politička ličnost.
Kvalifikacija da netko nije "politička ličnost" spada u rang takozvanih samorazumljivosti ili "argumenata" koje nije potrebno dalje kritički obrazlagati. Naime, samorazumljivosti ostavljaju takav efekt. Slično kao kad za nekoga danas biva rečeno - "on je komunjara". U mnogih nakon toga slijedi samo "aha", bez potrebe za daljnjim pojašnjenjem, sve u trenutku postaje potpuno jasno.
Ipak, mislim da je kvalifikacija o nekom kao "političkoj ličnosti" i više nego problematična, ukoliko je kritički razmotrimo i stavimo u odnos prema kriterijima kvalitetnog premijera. Što bi značilo da je netko "politička" ličnost i u kojem smislu je to nužan uvijet da bi osoba bila kvalitetan premijer?!
Ukoliko krenemo od antičkih ideala, vladati bi nužno morali filozofi, jer jedino oni dosežu najdublji i naširi uvid u općenitost kao temelnju odrednicu politike. No, antičko društvo nije bilo masovno i kompleksno, nije postojala razvijena podjela rada i specjalizacija, pa je i prirodni temelj politike bila ljubav prema mudrosti ili filozofija. No, s povijesnim omasovljenjem društva i neizmjernim povečanjem kompleksnosti, podjele rada i specjalizacije u odnosu na antičko doba, mijenjaju se mogućnosti i kriteriji bavljenja politikom. Politika se sve više izdvaja kao posebna sfera, a političari kao posebna profesija. Dakle, više ne govorimo o participativnoj već o predstavničkoj demokraciji, a politika se sve više shvaća kao poziv (Max Weber). To znaći da politika, sada od izravne participacije građanstva izdvojena profesija, razvija posebna pravila i logiku funkcioniranja i zahtjeva posebna znanja i vještine političara. No, u isto vrijeme kako politika postaje posebna profesija, ona se izdvaja od realnih društvenih odnosa i strukturalnih procesa i postaje samom sebi svrhom odnosno postaje od društva otuđena. Političari u tom smislu razvijaju vještine i znanja koja im u prvom redu osiguravaju zadržavanje vlastitih pozicija moći i beneficija. Radi se o vještini govorništva ili retorici, vještini (re)produciranja općih mjesta i kolektivno prijemčivih predrasuda, simulaciji dubinskih uvida u općenitost, vještini buđenja, održavanja i kanaliziranja kolektivnih strasti itd. Oni postaju svojevrsni "menađeri kolektivnih strasti", specjalisti za okupljanje i usmjeravanje naših frustracija, ljubavi, mržnje itd.
Problem proizalazi iz činjenice što je temeljnja zadaća odgovorne politike da razumije i upravlja strukturalnim društvenim odnosima i procesima, a ona je od te zadaće i zahtjeva danas sve više udaljena. Politika postaje izdvojena sfera, a profesionalni političari ne žive društvenu realnost. Stoga je ne mogu na pravi način niti razumijeti i njome upravljati. Taj temeljni princip odgovorne politike postavio je još Aristotel koji je naglasio da je za racionalnu političku vladavinu nužno da oni koji vladaju dolaze iz pozicije onih nad kojima se vlada i da se nakon odrađenog mandata u tu poziciju vračaju. To se skračeno naziva princip rotacije. U suprotnom, ukoliko stalno vladaju jedno te iste face ili skupina ljudi, nužno dolazi do njihovog otuđenja i nerazumijevanja temeljnih problema koje moraju rješavati i društvenih procesa kojima moraju upravljati.
Nažalost, naša očekivanja prema političarima dominantno prozlaze iz našeg dosadašnjeg "iskrivljenog" iskustva s politikom, umjesto iz razumijevanja zadaća, odgovornosti i prioriteta koje valja pred politiku postaviti. Stoga nam svaka osoba koja nema retoričku vještinu, vještinu "menađera emocija", koja ne razmišlja isključivo na efekt ili kako nešto na prvu loptu zvući, izgleda kao politički nesposobna ili čak pogubna, pa za nju samorazumljivo kažemo da nije "politička ličnost".
Mi dakle i dalje tražimo nove političare ali po starim kriterijima. No nije li vrijeme da prespitamo valjanost samih kriterija?! Ne krije li se možda u njima temeljni problem?!