Neovisni, ali ne i neutralni

U Zagrebu bi se mogla napisati knjiga s primjerima netransparentnog trošenja novca, odnosno njegovom nenamjenskom trošenju. Pojedini ravnatelji gradskih poduzeća upravljaju njima kao da su njihovo vlasništvo, novcem koji dobiju kao da je njihov vlastiti novac, a čovjek stječe dojam kao da za to netransparentno trošenje novca imaju zeleno svijetlo raznih gradskih službi.

Ni kultura nije imuna, ni ona nije izuzeta od općeg trenda, pa se i na račun kulture može lijepo "zaraditi" i živjeti, a kao primjer mogu poslužiti Knjižnice grada Zagreba u kojima se novac može nenamjenski trošiti bez velikih problema i straha od polaganja računa.

Zbog bolesnih ambicija grupice ljudi ne vodi se računa ni o tome što se KGZ čak udaljavaju i od osnovne funkcije knjižnice.

Osnovne funkcije knjižnica su pristup informacijama, njihovo širenja i zaštita pisanih dokumenata.

Temelje današnjim Knjižnicama grada Zagreba su udarile Gradska knjižnica i Radnička biblioteka 'Božidar Adžija'.

Gradsku knjižnicu je 1907. godine osnovala družba 'Braće Hrvatskog Zmaja' i to tako da su članovi družbe dijelove, pa čak i cijele svoje privatne knjižnice, donirali u fundus Gradske knjižnice.

Mahom zbog nemara rukovodne strukture KGZ, pogotovo u zadnjih desetak godina, veliki dio tog osnivačkog fundusa nepovratno je izgubljen. Kako bi tragedija bila veća neka djela iz tog fundusa nije imala i nema ni NSK.

Uništeni su i jedini primjerci nekih novina, koje također nije imala i nema ni NSK.

Jedan dio tog gotovo neprocjenjivog blaga završio je u privatnim zbirkama, a drugi čak u otpadnom papiru. Tako bi, da se pristupilo zaštiti starih knjiga i novina, kako to propisi o zaštiti nalažu, najveći dio tog fundusa ostao sačuvan u KGZ. Jednostavno je nedopustivo da se tobožnjim nedostatkom novca opravdavaju propusti i neadekvatna zaštita.

Kao ilustracija može poslužiti činjenica da se tek sada, kad je ogromna šteta već učinjena, pristupilo digitalizaciji, a primjerci za digitalizaciju se odabiru u najmanju ruku na čudan način, pa se tako zaobilaze novine i časopisi, koji su jedini pisani svjedoci vremena, a izgovor je opet poznat - nema dovoljno novaca.

Zbirka starih knjiga i dokumenata - RARA - se čuva potpuno neadekvatno i u z te svrhe neuvjetnom prostoru.

Na odjelu za djecu i mladež – medioteci, gdje se se najviše okupljaju tinejdžeri, što zbog kompjutorskih igrica, što zbog interneta, kojima se ne može izaći u susret kako bi im se omogućio ispis nekog članka skinutog s interneta, jer nema pisača, a nema ga zato što nema novca za njegovu nabavu. Nema novca za kopirke, kao ni za DVD ili za programe, kao što je npr Photoshop, što bi u svakom slučaju poboljšalo rad s mladima.

Slična situacija je i u čitaonici novina i periodike u kojoj korisnici moraju donijeti vlastiti fotoaparat ako žele nešto snimiti, a mnogi korisnici taj problem rješavaju izrezivanjem nekog članka što ne bi bilo moguće da su novine ili periodika na DVD-u.

Krenulo se u posudbu filmova na DVD-ovima, koji su smješteni na klimavim vrtuljcima, tako da je pravo čudo da neki od tih klimavih vrtuljaka nije pao, jer s njih kutijice s DVD filmovima skidaju i djeca. Opravdanje je poznato, nema dovoljno novca za bolje rješenje za smještaj kutija.

Sve bi to još i prošlo da s druge strane velike svote novaca ne odlaze na razna stručna i kvazi-stručna putovanja. Na ta putovanja ili stručna usavršavanja upućuju se uvijek samo ljudi iz jednog uskog kruga u koji novajlije gotovo i ne mogu ući.

Isto je i sa savjetovanjima na koja se nikad ne upućuju zaposlenici koji ne pripadaju tom odabranom krugu.

IFLA svake godine u drugom mjestu organizira savjetovanje, a i Hrvatsko knjižničarsko društvo održava skupove u elitnim mjestima.

Na ta savjetovanja idu određeni ljudi iz već spomenutog kruga.

Tako je čitava ta grupa išla na savjetovanje u Argentinu, iz koje su onako „usput“ skočili na izlet i u Rio de Janeiro – sve na račun tih novaca, kojih nema za osnovnu djelatnost, odnosno novaca koje su Knjižnice grada Zagreba dobile za svoju osnovnu djelatnost.

Zanimljivo je da se noviteti i iskustva sakupljena na tim savjetovanjima ne primjenjuju u radu knjižnice, pogotovo ne u radu s korisnicima, na tome planu se u nekim dijelovima radi na način kako se radilo na početku 20 stoljeća.

Iako je recesija, to se ne osjeća u nekim djelatnostima knjižnice. Skoro cijeli jedna autobus ide na IFLU koja se održava u Bologni, s time da će se par dana provesti i u Milanu. Čitav put traje 8 dana a troškove podmiruje KGZ, osim onima koji drže referat, njima troškove boravka u Bologni plaća organizator.

Čudno je da se u doba recesije s jedne strane velike svote novca odlijevaju na razna stručna putovanja, dok s druge strane nema novaca za nabavu opreme i zaštitu kako bi se omogućio normalan rad s korisnicima.