Tajni život kukaca 3 (Prosvjetljenje, obraćenje i bogomoljke)

• Dnevnik frederik - Sri, 01/04/2009 - 13:30
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 26 dodaj komentar

Bogomoljke - red uglavnom velikih kukaca, rasprostranjenih u toplijim dijelovima Zemlje. Poznate su po mimikriji tj. savršenom stapanju sa okolinom, kako oblikom tijela koje nalikuje na grančicu, tako i bojom.
---
Po pitanju hrane su poznate kao karnivorne - jedu sve što ulove i što mogu pojesti (velika većina kukaca, pogotovo muhe, leptiri, skakavci, lisne uši...), uključujući i pripadnike svoje vrste. U istraživanjima u RH se jedna bogomoljka hranila sa 20-30 stjenica platane dnevno.

Poznati antički liječnik i filozof-skeptik Seksto Empirik (160-210 g. novog vijeka) ovako je nekako govorio (i mnogo toga više) u davnašnjim prvim stoljećima nove ere:

Razmatrajući ove probleme Sextus Empiricus se vraća već navedenom Epikurovom stavu i, razrađujući ga, konstatira da bi se Bog mogao nazvati dobrim i svemoćnim samo u tom slučaju kad bi se dokazalo da se brine o svemu. Međutim, postojanje zla sasvim je dovoljno da ljudi posumnjaju i u njegovu svemoć i u njegovu dobrotu. Ako, naime, kažemo da je bog svemoćan, onda moramo priznati da ga ništa ne može spriječiti da sa svijeta ukloni zlo, i time dokaže svoju dobrotu, ali ako to usprkos svemu ipak ne čini, onda se mora posumnjati u njegovu dobru volju.

Empirikovo najpoznatije djelo "Pironove postavke" je britanski pjesnik, kritičar i biograf Martin Roger Seymour-Smith (1928 –1998) (prema nekim priznatim znalcima „jedan od najfinijih britanskih pjesnika poslije 1945“) stavio na popis 100 najutjecajnijih knjiga ljudske povijesti. Evo otprilike kako ih je on, kronološkim slijedom, poredao na tom općepoznatom popisu temeljne svjetske kulturne baštine (a koje je vrijednosno inače nemoguće poredati): od zapisa I Chinga (davnog kineskog monaha), Ilijade i Odiseje, Upanišada, Konfucija, Tukidida, Hipokrata, Aristotela, Herodota Platona, Euklida, Virgilija, Lukrecija, Filona Aleksandrijskog, , Plutarha, Tacita, Evanđelja Istine, Marka Aurelija, Na tom spisku je Stari zavjet bio na 2., Novi Zavjet na 18., a Seksto Empirik na 23. mjestu, dok se iza Empirika poslagalo ostalih 77 drugih čuvenih djela. Neki više ateistički nastrojeni suvremenici su mu zamjerali da je pretjerivao s ubacivanjem previše religijskih sadržaja – na što je on odgovorio kako su religijske teme dominirale u davnim vremenima ljudskog postojanja.

Ne treba preozbiljno shvatiti ovaj moj tekst, jer sam se samo malo dobroćudno zabavljao s ovom inače važnom temom, bez zadnjih namjere da vrijeđam vjerska osjećanja, i bez ikakve želje da uzdižem ili umanjujem ateistička ili teistička opredjeljenja. Na ovaj donekle lagodniji i više zabavniji osvrt (koji ostaje u okvirima „kukcologije“) nagnala su me dva recentna događaja:

- Prvi je bilo nedavno gostovanje osebujnog fizičara, filozofa i novo-vjernika Davora Paune na HTV-u kod Stankovića - što je zabilježio i Jutarnji od 18.02.2009;

- Drugi je bio furiozni osvrt Miljenka Jergovića u Jutarnjem listu od 31.03.2009. pod naslovom ( Sumnjivo lice - Život i obraćenje nevjernog Tomca!)

Nije mi namjera „prežvakati“ te događaje (o njima se ionako može detaljnije čitati pa čak i gledati na priloženim linkovima), ali želim naglasiti jednu tananu dimenziju koja spomenute događaje povezuje sa Sekstom Empirikom s jedne, a mojim osobnim mladenačkim reminiscencijama s druge strane – u kojima se tretira odnos čovjeka prema Bogu na nebesima s jedne, a ovozemaljskim spoznajnim lutanjima glede božanskih pitanja s druge strane.

Sa Sekstom Empirikom sam se susreo u moje davno srednjoškolsko vrijeme – i taj susret bijaše sudbonosan za moju vjersko-filozofsku orijentaciju. Naime, od tog „poznanstva“ pa dalje sam se okrenuo skepticizmu. Ali to i nije ništa strašno niti bogohulno, jer taj pojam dolazi od grčke riječi „skepsis“ koja ustvari znači ispitivanje, propitivanje, razmatranje. U skladu s time sam prestao bilo kome vjerovati na riječ te zauzeo jedan oprezan stav prema pitanjima i vjere i Boga. Mada bismo brzopleto takav stav mogli uvjetno nazvati ateizmom – to ipak nije tako, jer svijet oko nas je još uvijek najveća tajna, koju nije tako lako objasniti bilo kakvim jednostavnim formulama. Tako sam, konsekventno, počeo intimno uskraćivati pravo bilo kome da mi djetinjasto-realističkim formulama puni glavu i olako tumači nešto što je praktički neshvatljivo i nespoznatljivo. U to davno vrijeme mog sraza s Empirikom na naš je otok, sjećam se, došao svećenik (stalno nastanjenog tada nismo imali) radi proslave mjesnog sveca zaštitnika. Po starom običaju (a od lokalne crkvene zajednice programiranom redoslijedu) bio je gost na ručku u našoj široj obitelji. Cijelo vrijeme je prisutnost svećenika nametala svetu tematiku. Nisam odolio a da ne iskoristim priliku i ne provjerim Empirikove teze na djelu. Na moje golemo razočarenje i ogromno iznenađenje, taj sveti čovjek (koji je inače apsolutno dominirao nad bogobojaznim bodulima), za Seksta Empirika nije nikad čuo. No zauzvrat me je gledao u čudu kao zadnjeg Antikrista i preporučio djedu da me se drži na oku (što na njega, morskog vuka, nije ostavilo ikakvog traga, jer je i njega borba s morskim nepredvidljivostima učinila praktičnim skeptikom).

Miljenka Jergovća (hrvatskog književnika i kolumnistu u Jutarnjem listu) treba prihvatiti kao osebujnu osobu sklonu neumjerenosti s kojom (slijedeći matoševski poznatu polemičku tradiciju u Hrvata) olako ulijeće u žustre, žučne, većinom nemilosrdne „perolake“ obračune. U spomenutoj kolumni se Miljenko tako nemilosrdno oborio na Tomca (inače sklonog kafkijanskim metamorfozama) da se čovjeku, kad to čita, čini da se slova (na papiru ili zaslonu kompjutera) dime i pred očima pretvaraju u prah i pepeo kao posljedica čudesnog gnjeva pravednika. Što god tko mislio o Jergoviću, ja ga posve razumijem (mada i prema njemu zadržavam isti izvorno skeptički odnos). U ovom ga slučaju čak i podržavam, jer nas očito spaja isti mladenački franjevački odgoj, koji je pak kod mene evoluirao u iskreni i izvorni skepticizam prema kojem se nikada ne donose definitivne odluke ni za ni protiv Boga ili drugih bilo vjerskih bilo svjetovnih pitanja - ali istovremeno, vodeći se istim principom, se formira negativan stav prema svima onima koji sebi pridržavaju „božansko pravo“ na ekskluzivno tumačenje božanskih principa.

- Da se razumijemo, najlakše je biti vjernik – to je čista intelektualna linija manjeg otpora, u kojem se sva neriješena pitanja ostavljaju Bogu, pa vjernik može nastaviti lagodan i bezbrižan život, kad i ako treba se čak zalijećući u grijeh - jer se pouzdavajući u Božje milosrđe može računati na oprost od strane crkvenih „činovnika“ odjevenih u kafkijansku crnu odoru.

- Nasuprot tome je jako teško, preteško i prezahtjevno biti skeptik, jer je skeptik uvijek sam sa sobom i sa svojom savješću, je o svakom svom i tuđem djelu mora sebe i druge temeljito propitivati, promišljati, razmatrati. Skepticizam je prije prokletstvo, jer u njemu nema utjehe i spokoja koju nosi magična božanska formula.

Neortodoksni dr. Davor Pavuna (sada već hrvatska medijska zvijezda, inače poznati fizičar koji recenzira projekte u američkom ministarstvu energetike DOE na čijem je čelu nobelovac Steven Chu) u intervjuu za „EPH TV“ (Jutarnji list od 18.03.2009) je izjavio da „budućnost svijeta leži u rukama žena“. S time se dakako slažem - ta već stoljećima se zna da žena drži tri, a muškarac tek četvrti „kantun“ u kući – te se čini da je došlo vrijeme da značajno većinski dio populacije ponese odgovarajuću odgovornost u društvu, i u čitavom svijetu. No, za osnovnu nit ovog teksta daleko je najvažnije što je gospodin Pavuna govorio o Bogu a što malo veze ima s vjerskim doktrinama na kojima opstoji današnja Crkva u Hrvata.

Ono što ovdje doista najviše intrigira jest činjenica da se unutar Crkve (kao institucije) neki (dakako ne svi) njeni „kafkijanski u crno odjeveni činovnici“ (koji nisu uspjeli nadrasti razinu onog svećenika s otoka mog djetinjstva), u ovim za sve teškim vremenima (u kojima prevladava nemoral, kriminal i moderni nihilizam) su jedva dočekali ovakva dva neobična tipa da bi se manipuliralo masama: Pavunom koji je odjednom na svoj način spoznao Boga, ili onaj obraćenik Tomcom koji je (prema Miljenku Jergoviću i bosanskom franjevcu fra Ivi Markoviću - intelektualcu i vođi jednoga začudnog interreligijskog pjevačkog zbora) tek običan konvertit.

Tako su se ove dvije osobe počele razvlačiti po crkvama, samostanima, vjerskim tribinama, i njima sklonijim medijima, sve u smislu vjerske propagande svedene na dnevno politiziranje. Takvo nešto s vjerskog (bilo teističkog bilo ateističkog stanovišta jer je i ateizam neka vrsta vjerovanja) - potpuno je kontraproduktivno. Naime, jednostavno je neprihvatljivo lansiranje konvertita na razinu vjerskog autoriteta, koji sebi k tome dozvoljava čak da se u vjerskim pitanjima razračunava s časnim bosanskim franjevcima, onim istim kršćanskim redom koji je djelovao i opstajao i u najgorim turskim, fašističkim i komunističkim vremenima, koji su uvijek predstavljali savjest crkve, pa i kad treba suprotstavljali crkvenoj hijerarhiji otuđenoj od vjernika. Jedino franjevci i danas, u vremenima slobode i demokracije, čvrsto stoje na braniku opstojnosti Hrvata na nemirnim prostorima Bosne i Hercegovine a nasuprot tendencijama virtualnog (glasačkog) ili stvarnog iseljavanja.

A Pavuna i njegovo shvaćanje Boga? Eh, pa ruku na srce, kad bi njega netko slučajno mogao postaviti na mjesto hrvatskog nadbiskupa Bozanića, možda bi donekle unaprijedio vjerske osjećaje (jer razumijem i intimno se slažem s većinom njegovih tumačenja), ali bi zato u najkraćem vremenu srušio crkvenu organizaciju, koja još slijedi njima dragu srednjovjekovnu tradiciju sinekura i manje-više materijalnih grijeha, koji nužno proizlaze iz strastvenog zagrljaja Crkve s vladajućim strukturama suvremene hrvatske države, čije svjetovne interese i često sumnjive ciljeve gotovo slijepo podržavaju. Pa čak ako treba nasuprot interesima Hrvata kojima je Bosna i Hercegovina prava i jedina domovina, navlačeći ih na emocije, zavodeći ih slatkim obećanja i sitnim podmićivanja.

• Dnevnik frederik - Sri, 01/04/2009 - 13:30
  
• Komentari 26
• 6653 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar