U vrijeme koalicijske vlade na čelu sa pokojnim Ivicom Račanom, Hrvatske željeznice su uključile u promet nekoliko nagibnih vlakova. Ti vlakovi trebali su skratiti vrijeme putovanja, povećati udobnost i sigurnost putovanja te smanjiti troškove prijevoza. Prvenstveno, nagibni vlakovi trebali su vratiti putnike na željeznicu te započeti proces oporavka željezničkog prometa. Smjenom vlasti zaboravilo se na moderne vlakove i sada vjerojatno i ovi nagibni voze, poput svega u lijepoj našoj, unatrag.
Vrijeme je u zemljici Hrvatskoj izgleda stalo, tako da na pitanje koliko je sati nema točnog odgovora ili točnije ima onoliko odgovora koliko ljudi pitate,problem je što će svatko reći svoju istinu, dakle 4 milijuna i nešto stvarnosti. Privid demokracije ili nešto posve drugo? Ima vremena saznat ćemo već. Zadnja dva mjeseca bila su prilično burna i prepuna važnih, a ako citiramo državne dužnosnike, u daljnjem tekstu vladare, i povijesnih događaja, blago nama koji živimo u vremenu prepunom povjesnih zbivanja, imat ćemo što pričati unucima, da li hoćemo, ili ćemo šutjeti crveneći od srama, ako nam srama preostane?!?
Od velike Račanove nade do Sanaderove kopije naslove je kolumne Tomislava Klauškog koji prilično dobro analizira SDP i njegova lidera u proteklih godinu dana - čini mi se jako zanimljivim i prigodnim pa ga prenosim u cijelosti. Možda nije skroz u skladu s pravilima, ali mi se čini da se prava rasprava može započeti tek, kada se pročita tekst u cijelosti... Ispravite me ako sam krivo procijenio...
BI LI Ivica Račan doista bio zadovoljan da danas vidi svoju stranku? Godinu dana nakon njegove smrti u SDP-u se dogodilo mnogo toga, ali zato vrlo malo dobrog. A najmanje onoga čime se hvali Račanov nasljednik Zoran Milanović, ističući kako je SDP danas velika i jaka stranka "u kojoj svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje". Svatko, osim visokih stranačkih dužnosnika, simpatizera i nepoćudnih novinara.
Danas je godišnjica smrti Ivice Račana (dobro priznajem, nije da sam to upisao u kalendar ali evo gledam Dnevnik pa su me podsjetili na to).
U to ime, možemo pogledati promotivni spot SDP-a za za izbore 2000.-te godine koji je SDP pretvorio u spot o životu, liku i djelu Ivice Račana (hm, čudno malo obzirom da u tom spotu Račan glumi za izbore, a tekst koji govori je autorstvo copywritera)...
S druge strane, možemo i pogledati drugi video, Račanovu poruku Europi snimljenu s CD-a Re:member Croatia
Posljednja događanja u SDP-u, od ostavke Željke Antunović, kritičkih istupa nezadovoljnika politikom i načinom vođenja stranke predsjednika Zorana Milanovića, pa sve do medijskih konfrontacija „jakih SDP-ovih pojedinaca“ na lokalnim razinama SDP-a, potvrđuju da se uloga medija, čak i u pitanju unutarstranačkih odnosa, danas smatra presudnom.
Bez obzira što večina funkcionera i običnih članova i dalje papagajski ponavlja onu vječnu frazu da probleme treba rješavati unutar stranke, očiglednim ispada kako je riječ o praznoj gesti i/ili potvrdi činjenice da više nema autoriteta koji bi prislilio da se problemi rješavaju unutar SDP-a.
Da bi na pravi način razumijeli ulogu medija u odnosu na današnji SDP, smatram da prije svega treba skrenuti pažnju na jedno od glavnih obilježja Račanovog nasljeđa, a to je značaj kuloarskog aspekta u formiranju unutarstranačkih odnosa.
Ivici Račanu zamjerali su da je njegova odlučnost i čvrstoća poput igranja pikada s kuhanim špagetima. Opisivali su ga komunjarom, nesposobnjakovićem, neodlučnim, sitnim i neuglednim, izražavao se sporo, njegova poznata rečenična forma bila je „sunce da, kiša ne“, „crveno da, plavo ne“ i slične da ne kombinacije, stalno je „dakao“ a infinitiv gotovo nikada nije koristio. Glavna zamjerka Račanu bila je da „nije bio državnik“.
A onda je došla bolest. Napredovala je brzo. U iščekivanju vijesti novinari su dizali promet kafićima u shopping centru preko puta. To je bio prvi SDP reality show (koji će SDP prihvatiti kao oblik komuniciranja). Novinari se nadaju da će u rotondi preko puta izložba biti zanimljiva jednom, kada vođa konkurencije zapadne u sličnu situaciju… Ivica je otišao, tiho i bez pompe. Odjednom je od smetenjaka i mutikaše postao osoba čijom je smrću „osiromašena Hrvatska“, postao je „značajni državnik“, dao je „nemjerljiv doprinos Hrvatskoj i hrvatskoj demokraciji“… Bio je „odmjeren“, „strateg“, „taktičar“, „uvijek staložen“, „hrabar“. Riječi hvale i divljenja pljuštale su na sve strane i s lijeva i s desna, pa i od onih koji su bez da trepnu do nedavno govorili o njemu sve najgore. Čovjek se tada mogao zapitati da li je riječ o istoj osobi?
Davno je bila 1990. godina,godina prijeloma u svakom pogledu, ponekad mi se čini predaleko obzirom na sve što se desilo u međuvremenu. Ne volim prijelomne godine zbog njihovog revolucionarnog prizvuka koji naravno nije i ne može biti pravi niti stvaran, on glumi revoluciju, podilazeći populistički i gromko širi maglu općeg da bi sakrio osobni probitak i interes. Svaka revolucija pa čak i one zamišljene u najboljoj i najčistijoj namjeri zalutaju i prometnu se u svoju suprotnost, a kako ne bi onda i ove koje su u začetku dvolične.
Tako je bilo te '90-te u Jugoslaviji,činilo se to vrijeme buđenja (valjda zbog različitih budnica), osvješćivanja i novonađenog nacionalnog ponosa, patetičnog i kičastog ali ipak zavodljivog.
Zakotrljala su se događanja raznih naroda doslovno od Triglava do Vardara i svako to događanje prizivalo je duh nekih davno prošlih i prevaziđenih ljudi, tema i ideja. Nažalost taj duh je pao na plodno tlo, vrlo plodno, tlo koje je sve te ideje upilo onako brzo kako pustinja upija rijetku kišu.
Epilog je znan more krvi, patnje, razaranja, raznešenih udova i sudbina.
"Sjedi zeko u šumi i recka neko drvo,
naiđe vjeverica i pita: "zeko što radiš?".
"Evo šiljim drvo da ubijem medu" odgovori on.
Naiđe zatim lisica i postai isto pitanje, a zeko opet
"Evo šiljim drvo da ubijem medu" i tako naiđe i vuk s istim pitanjem a zeko spremno odgovara: "Evo šiljim drvo da ubijem medu"
naiđe zatim i medo i upita ga: "zeko što radiš?
Zeko odgovori " ma evo šiljim drvo i pričam pizdrarije".
Ovaj post je nastao kao odgovor na dnevnik Hrvoja Štefana -> Zoran - SDPspin – Milanović. Zbog količine teksta odlučio sam da je bolje da to bude novi dnevnik.
Ja bi se htio malo osvrnut na dio nakon isticanja Ljube Jurčića. Kaže se, kako si sijao tako ćeš žeti i to su upravo dogodilo plus splet okolnosti. Vjerojatno je rastao rejting nakon isticanja kandidature Ljube Jurčevića jer ljudima je bilo dosta, kako su pričali, potrošenog Račana pa je Ljubo bio logičan izbor. Ali onda se dogodilo ono ne očekivano, smrt Račana. To je naglo sve promijenilo.
Ubrzo je i bio izbor za novog predsjednika stranke i već onda je bilo evidentno da Ljubo baš i ne pliva dobro u političkim pitanjima, tj. nastupu pred kamerama i komunikacijom sa građanima. Sami izbori su pokazali na kojoj razini je demokracija u SDP-a, po meni je to bila onda najdemokratičnija stranka, a to i danas mislim.
Da bi poniženje Picule, Vidovića i drugih njegovih dotadašnjih favorita bilo potpuno, Račanov novi odabranik bio je netko tko se u stranačkom životu pojavio kao tipičan oportunist, pristupivši SDP-u u vrijeme neposredno prije ili nakon smrti staroga diktatora Tuđmana kad je bilo očito tko će preuzeti vlast / Račan je najbolje ljude, kojima se koristio u političkom životu, uvijek držao kao nestranačke osobe, ne želeći riskirati da ovi vrsni ljudi steknu i unutarstranačko zaleđe i tako postanu posve neovisni o njemu / Iako je prije izbora znao da najavljena podjela uloga nije održiva, Milanović nije bio spreman "preuzeti odgovornost", a njegovi mu stranački kolege, očito, nisu ni bili spremni povjeriti odgovornost za upravljanje izvršnom vlašću / Birače nezadovoljne prethodnom administracijom on nije uspio uvjeriti da vrijedi izaći na izbore, a pogotovo kako bi bilo uputno u njemu i njegovu "timu" povjerovati da oni mogu biti alternativa Sanaderu i njegovu HDZ-u / Milanovićev će cinizam i vlastohleplje diskreditirati SDP kao demokratsku političku opciju. A to je uistinu velika šteta!
Račanov odabranik iz "nove klase omunističkih aparatčika"
