Sa svakim novim javnim istupom predsjednik SDP-a Zoran Milanović dokazuje da je kriva osoba na odgovornom mjestu predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Tako je to još jednom demonstrirao i potvrdio u subotnjem intervjuu „Jutarnjem listu“ koji je očito zbog dugova u kojemu se nalazi EPH-a Ninoslav Pavića dužnik predsjedniku Vlade. Uostalom nije slučajno da je Vlada uoči ključnih izbora za europarlament i lokalnih izbora smanjiola porez tiskovinama na 5 posto.
Najnovija smjena u Informativnom programu HTV-a urednika i voditelja Denisa Latina, Ružice Renić i Katje Kušec samo je novi dokaz da je na javnoj televiziji u Hrvatskoj kao najvažnijem mediju zavladala kampanja provođenja cenzure. Jedino se tako može protumačiti odluka da se spomenuti novinari smijene zbog toga što su u Dnevniku 3 prošle subote ugostili predsjednicu stranke HSP- dr. Ante Starčević Ružu Tomašić.
U toj emisiji Ruža Tomašić je objasnila svoju rečenicu izrečenu pred koji dan kako je Hrvatska za Hrvate, a svi ostali su gosti, te je napala saborskog zastupnika SDS-a Vojislava Stanimirovića da je surađivao s četnicima. Izgleda da je ta izjava prevršila mjeru strpljenja arogantnog i bahatog premijera Zorana Milanovića koji je tim povodom sazvao posebnu konferenciju za novinstvo, što se inače rijetko događa, iako je Hrvatska suočena s ozbiljnom političkom, ekonomskom, financijskom i društvenom krizom. Svi ti razlozi nisu dosad ponukali Zorana Milanovića da se obrati javnosti, pa čak ni potreba za novim zaduženjem od 1,5 milijardu dolara, ali je zato premijer napravio pravu dramu od izjave jedne političarke.
Posljednja zbivanja u vodećoj oporbenoj stranci, Hrvatskoj demokratskoj zajednici ukazuju ne samo da HDZ prolazi kroz ozbiljnu unutarstranačku krizu, nego štoviše na proces koji ugrožava samu opstojnost stranke koja je bez obzira na greške najzaslužnija za stvaranje slobodne i demokratske Republike Hrvatske. Ako je stranka u posljednje tri godine njihovim isključenjem ostala bez dva predsjednika HDZ-a koji su zauzimali i premijerske položaje, te da je jedan od njih na optuženičkoj klupi zbog optužbi o korupciji velikih razmjera, onda je očigledno da je Hrvatska demokratska zajednica zapala u krizu iz koje se ne vidi realan izlaz.
Bez osvrta na ovih prohujalih dvadeset i dvije godine, nije moguće dati suvisli odgovor na vrlo delikatno pitanje – kakvi su odnosi SAD i Hrvatske (diplomatski odnosi uspostavljeni su prije 20 godina!), i zašto Hrvatske ne može iz krize? Zaista, zašto Hrvatska već četiri godine ne može bar zaustaviti negativne trendove ekonomije i politike, ako ne i stvoriti zemlju ugodnu za rad i život?? >strong>Bit dijagnoze: višestranačje je shvaćeno nakaradno, kao naopaka pila, u odnosu na željeno. Hrvatska nekompetentna Milanovićeva vlada zaustavila je dotok investicija, ta vlada malo je učinila na poštovanju prava nacionalnih i vjerskih manjina, ta vlada vrlo slično prethodnima nije izgradila socijalni sustav dostojan čovjeka te snažan obrambeni sustav, nema vizije ni rezultata koji bi ohrabrivali.
NAPOMENA::Evo nešto za dežurne jugonostalgičare, komunjare i zapadnoBalkance, posebice za one koji se po zadatku javljaju iz inostranstva. Svima želim ugodno čitanje i zabavu, a svi skupa stojte mi dobro.
Rejugoslavizacija i rekomunizacija hrvatske političke stvarnosti doživjele su svoj crescendo izborom Gorana Radmana za Glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, čime je zatvorena posljednja faza ideološkog vraćanja na staro koju provodi Kukuriku koalicija predvođena SDP-om.
Dvije kamenčine na „dva kamenčića”
„Ratifikacija- jednostrani je međunarodni čin kojim država na međunarodnom planu daje svoj pristanak da bude vezana međunarodnim ugovorom.”
„Moderna ustanova ratifikacije u međunarodnom pravu razvila se u 19. stoljeću, u doba građanskih revolucija kao izraz za nadzor predstavničke vlasti nad izvršnom.”
....
Sporazum Račan-Drnovšek o pitanju razgraničenja u Savudrijskoj vali nije važeći, jer ga Hrvatski sabor nikada nije ratificirao.
Problem je trebao ići na Međunarodni sud, ali zbog toga što bi sud presudio po međunarodnome pravu po kojemu bi očito RH imala prednost zbog neratifikacije u Saboru, hrvatski političari podlegli su ucjenama Slovenije i Međunarodne zajednice, zbog svoje silne želje za ulaskom u EU.
Hrvatski političari pristali su na Arbitražu izvan Međunarodnoga suda, ali ne i hrvatski narod, jer mu nisu dali referendum o tom pitanju, kao što su to Slovenci omogućili svome narodu.
Da je dosta toga trulo u hrvatskoj stranačkoj politici nije tajna već dvadesetak godina, ali je „Slučaj Čačić“ potencirao tu krizu do razmjera koji otkriva suštinu problema. Jednostavno rečeno, dok u hrvatskoj stranačkoj politici ne budu postojali demokratski standardi koji će sprječavati autokratsko upravljanje političkim strankama, nemoguće je da demokratski odnosi vladaju i strukturama vlasti, počevši od predsjednika Republike, Sabora i Vlade.
Svoju izbornu konvenciju za vodeća tijela stranke, bolje rečeno partije, hrvatska Socijaldemokratska partija održala je pod motom „Srce dobrih promjena“. Taj detalj sam po sebi ukazuje na to koliko SDP kao vladajuća stranka na čelu Kukuriku koalicije ne shvaća realnost hrvatske političke, gospodarske i financijske zbilje. Nakon šest mjeseci na vlasti, premda je to bilo očigledno i prije isteka simboličnih 100 dana, SDP nije ponudio široj hrvatskoj javnosti ništa od onoga što bi se moglo podvesti pod tri značajke navedenog gesla.
“Prema živima dužni smo imati obzira, a mrtvima dugujemo samo istinu”
Nije li Ivica Račan pogriješio ili je spoznao, kako i ratnim neprijateljima, ubijenim bez suđenja, te masakriranim civilima, treba odati počast koja bi nadilazila bilo kakvu ideologiju u ime općeljudskoga morala, kada je uveo pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad komemoracijom u Bleiburgu?
Da li je shvaćao da RH, konačno treba zatvoriti sve svoje rane, završiti s ww2, i okrenuti se budućnosti?
Nije li želio spriječiti vječne hrvatske ideološke podjele?
Hrvatski sabor, ove godine, otkazao je pokroviteljstvo komemoraciji u Bleiburgu!
Prva primjedba bila je da taj događaj ne treba obilježavati u Bleiburgu, jer tamo nije bilo nikakvih žrtava, te da se tu komemorira ustaški poraz i vojska NDH, a ne žrtve.
-Nije Bleiburg komemoracija samo ubijenim vojnicima, već i mnogobrojnim civilima. 45 godina, rođaci pobijenih vojnika i civila, nisu mogli dolaziti ispred poznatih i skrivenih jama i stratišta, već su to obilježavali u Bleiburgu, prvoj postaji „Križnoga puta“.
(Ako nije bit će do kraja mandata ove Vlade.)
Iza nas su dva dana, kad smo trebali slaviti 67-godišnjice najsvjetlijih trenutaka hrvatske povijesti Dan oslobođenja grada Zagreba (08. 05. 1945.) i Dan pobjede nad fašizmom (09. 05. 1945.), koji je radi svojeg značaja proglašen i Danom Evrope.
Dan olobođenja Zagreba slavio se kao Dan grada, a Zagreb je imao i svoju ulicu 8. Maja 1945. kao znak sjećanja na sve one Zagrepčane, njih 20-tak tisuća, koji su svoje živote položili za svijet bez fašizma, a koji su dolaskom „antifašiste“ Franje Tuđmana na vlast jednostavno izbrisani, kao da ih nikad nije bilo, kao da u gradu nije bilo nije bilo otpora fašizmu, kako onog bez oružja, kad zagrebačka mladost, kako bi se solidarizirala sa svojim kolegama Židovima i Srbima, na stadionu „Građanskog“ istupa jedinstveno ne dopuštajući da ih fašizam na taj način dijeli. Kao da nije bilo bombaškog napada kod Botaničkog vrta, kojim se jasno dalo do znanja okupatorima i njihovim slugama da nisu dobrodošli u slobodarskom Zagrebu.
