Neovisni, ali ne i neutralni

Čitam u jednom dnevniku, ovdje, kako se SDP ispričava zbog nekih stvari, koje je napravio jedan od njihovih dojučerašnjih lidera, pa komentare koji kažu, kako je to dobro, da do sada nitko nije stao predljude i ispričao se i sl.
To je super i to je OK, napraviš sranje i onda se ispričaš, pa onda sve dalje po starom.
Možda bih im i povjerovao, kada ne bih pročitao da Skupština Holdinga sada ima 11 članova.
Čekaj, čekaj, nije li to 11 naknada, 11 toplih obroka, 11 kartica, 11 autića 11...........??!
Meni stvarno nije jasno tko tu koga, ali sa sigurnošću znam tko će to sve platiti.

SDP je u Gradu Zagrebu konačno pokazao svoje lice ( doduše i u Rijeci je to pokazao Linić, gospodar života i smrti na Kvarneru, ali znate onu, daleko od očiju, daleko od srca), te je u maniri najortodoksnijih staljinokomunista, krenuo u čistku, na koju bi i Staljinu krenule sline.

Mi se kao klub ispričavamo građanima i građankama za sve pogreške koje smo do sad napravili, a koje su nanijele štetu. Razlog donošenja loših odluka nije bila samo slijepa politička poslušnost već i loša informiranost. Možda su neki bili obmanuti.

Ovim se riječima Mirela Holy u ime SDPa na posljednjoj sjednici zagrebačke skupštine ispričala građanima grada Zagreba za pružanje stranačke i glasačke infrastrukture Milanu Bandiću. Prema prvim reakcijama, isprika je u javnosti i medijima dočekana „na nož“. Tako Nataša Božić u kolumni u Novom listu piše mnoge stvari s kojima se jedino mogu – složiti:

... Koliko god se ispričavali za glupost i izvlačili na neznanje, ništa od toga ne amnestira vas niti od kaznene, a bome još manje od političke odgovornosti ...

Klauški - HRVATSKOJ ne trebaju novi izbori, koliko joj treba politička alternativa. Treba joj bolja, a ne tek manje loša vlast. ("Živjela juha": Hoće li nas spasiti prijevremeni izbori?).

Mrak - Navedite barem tri konkretne i ekonomski održive mjere koje je predložio SDP u posljednjih godinu dana, a koje barem liče na mjere koje se povlače u slučajevima krize? (Top 10 razloga zašto nam ne trebaju izbori)

Nešto sam malo razmišljao o parlamentarnim izborima i zašto se oni trebaju ili ne trebaju održati, nakon dugog razmišljanja došao sam do zaključka da nam u ovome trenutku ne samo da nisu potrebni nego bi vjerojatno bili neproduktivni s tendencijom pogoršanja situacije.

1. Raspuštanjem parlamenta sasvim sigurno bi se usporili ili totalno zaustavili pregovori s EU oko pristupanja. Hrvatska već sada obara rekorde u dužini pregovaranja i makar se čini kako sada stvari idu po planu nekako si mislim da još slijedi koji zaplet u pregovorima. Dolaskom izvanrednih izbora, stvar bi se definitivno usporila a obzirom da sami nismo u stanju riješiti kaos koji ovdje vlada čak je i EU dobrodošao da barem unese malo reda u cijelu priču.
2. Da se izbori danas održe, šansa da uopće dođe do promjene vlasti je vrlo mala. Pogledajte malo rezultate posljednjih anketa, popularnost HDZa i Jadranke Kosor neprestano raste, HDZ puše za vratom SDPu po rezultatima popularnosti i skoro pa je u granicama statističke pogreške, još kada malo ubacimo dijaspore i ostalih faktora koji idu HDZu u korist dobili bi samo još jedan mandat HDZa i pripadajućih mu franšiza.

Dugi niz godina hrvatski političari, bez obzira kojoj stranci pripadali, zajedno sa svojim istomišljenicima u medijima opterećivali su hrvatsku javnost stalnim sukobima sa onom drugom stranom, najčešće oko sasvim nebitnih pitanja. Svaki od njih je naravno uvijek bio apsolutno u pravu, dok je ona druga strana predstavljena kao najgora po svemu, personifikacija svih zala ovoga svijeta. Političke stranke bile su uvjerene u svoju mesijansku ulogu, svoje političko djelovanje shvaćale su kao vječnu borbu protiv sila tame, koje su naravno zastupljene u njima suprotstavljenim političkim strankama.

1500 traktora blokira ceste. Radnici Splitske željezare štrajkaju glađu peti dan. Radnici Jadranske pivovare blokirali su tvornicu... To samo par sslika, s vijesti na HTV u 10 sati.

Hitno treba djelovati, a opet, ništa nema preko noći. Tko od nas može zagristi govno i preuzeti odgovornost, umjesto da čekamo Tita ili Godota? (Prvi konačno stvarno i dođe, to je razlika! Samo, nikad ne bude onakav, kakav smo se nadali; ponekad dođe i donese nam uže da se sami objesimo, kao Vladimir i Estragon u Godotovoj drami.)

Treba djelovati odmah, a ipak imati stalno pred očima dugoročne cljeve i strategiju. Kao šahist, kojem kuca sat; mora braniti neku neposrednu prijetnju i igrati brzo, a ipak mora razmišljati o strategiji za završnicu. (Jedno od osnovnih načela u šahu: "Loša strategija je bolja nego nikakva.") Samo što je ovdje igra puno kompleksnija: više igrača, više figura, sve se kreću istovremeno i neki su potezi ispod stola, ne vidiš ih.

Prije samo dvije i pol godine najavljivan kao mlad, perspektivan i široj javnosti nepoznat SDP-ov političar koji ima viziju demokratizacije unutarstranačkog i političkog života uopće, Zoran Milanović se našao okovan gordijskim čvorom koji su mu vlastito članstvo i stranka na vlasti vezali oko vrata. Na unutarstranačkome planu je uspio realizirati tek djelić onoga što je najavljivao, zlobnici će reći samo ono što mu je trebalo da dospije na stranački tron i tamo se učvrsti, a na hrvatskoj političkoj sceni relativno malo obzirom na nikad povoljnije uvjete za rad oporbe. Da stvar bude gora po njega, i to malo što je postigao se svakim danom više rastače pred umješnim i sve više rutinskim potezima Jadranke Kosor. Zoran Milanović nije našao pravi odgovor na majstorstvo zasigurno najboljeg teatrologa na hrvatskoj političkoj sceni, a kad je njegova rola neslavno završila, nikako da se snađe i suprotstavi Sanaderovoj ponajboljoj učenici.

Čitateljima pollitika.com, kao i čitateljima mog bloga već je poznato da od provođenja akcije „NATO na referendum“ radim na inicijativi promjene članka 86. Ustava Republike Hrvatske koji propisuje broj potpisa koji potrebno prikupiti kako bi se građanskom inicijativom raspisao referendum. Taj prijedlog postoji već u zaključku akcije „NATO na referendum“. To je prijedlog koji smo još prije više od godinu dana prezentirali klubu zastupnika SDPa, i dobili načelnu podršku. To je prijedlog koji se našao i u zajedničkom prijedlogu udruga civilnog društva. Na kraju, to je prijedlog oko kojeg sam obavio više razgovora sa relevantnim sugovornicima iz SDPa, ali i HNSa. Prijedlog je u svim razgovorima nalazio na podršku i razumijevanje – štoviše dobio sam informaciju da je od strane SDPa predstavljen i na radnoj skupini vladajućih i oporbe na kojoj se usaglašavaju ustavne promjene.

I sve je to lijepo, ali danas, 25. siječnja, priča je dobila svoju javnu potvrdu u emisiji Otvoreno.

Otkako su završeni predsjednički izbori, događanja u SDPu su ponovno preusmjerena na brzi kolosjek – događaji se redaju jedan za drugim, a samim tim i medijski natpisi. Odlazak Bandića iz stranke sam je po sebi događaj velike magnitude. Radi se o osobi koja je u velikoj mjeri odredila stranačku strukturu i djelovanje u gradu Zagrebu. Kada se tome dodaju unutarstranački izbori, koji su predsjedničkim izborima privremeno stavljeni na led, situacija postaje lako zapaljiva – ili se barem takvom prikazuje u javnosti. Nisam pristalica raznih teorija zavjere, niti smatram da su uvijek novinari za nešto krivi, no uvijek treba imati na umu da je interes medija senzacija. Tako da medijske prikaze uvijek treba uzeti sa zrnom soli.

Dakle, što se događa u SDPu?

Posljednji istupi nekolicine SDP-ovih čelnika na temu izbora u zagrebačkoj gradskoj organizaciji te stranke otkrili su sav sjaj i bijedu unutarstranačke demokracije na hrvatskoj političkoj sceni

Zasigurno nema političke stranke u Hrvatskoj koja se neće pohvaliti najvišim stupnjem unutarstranačke demokracije, odnosno, nema stranačkog čelnika koji će priznati vlastitu sklonost k autoritarnome načinu odlučivanja. Pozivati će se na statut i stranačka pravila a ako bi u njima i postojalo nešto sporno, reći će da je učlanjenjem svaki član prihvatio baš ta i takva pravila. Dakle diskusije nema, po njima, vlada demokracija i točka.