pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Evo i mog prvog susreta sa velikim stranačkim događajem - 11. izbornom konvencijom SDPa. Sad trenutno sjedim na klupi u blizini Doma sportova, te na suncu i toplom povjetarcu pokušavam na jednom mjestu skupiti prve dojmove. U isto vrijeme u dvorani je oko 2000 delegata krenulo glasati za predsjednika, potpredsjednike, predsjedništvo i glavni odbor - sve skupa, svaki delegat treba glasati za više od 100 kandidata koje smatra najboljima za ta tijela / funkcije. Glasovanje se provodi elektronski i najavljeno je de bi trebalo potrajati dva i pol sata. što je meni dalo dovoljno vremena da izađem na zrak i sumiram dosadašnje dojmove.

Umjesto odgovora na komentare podrške i na mome blogu, ali i putem mailova, SMS-ova i poziva, evo nekoliko impresija o mojemu “rezultatu” na našoj jučerašnjoj konvenciji.
Prije svega želim zahvaliti svima koji su prepoznali ono što zagovaram i za što se zalažem, koji su me podržavali i pomagali mi u ovoj kratkoj unutarstranačkoj “kampanji”. Vama šaljem i poruku: “Ne osjećam se ni na koji način pobijeđenim, unatoč skromnom broju glasova koje sam dobio”, baš kao što se tako nisam osjećao ni npr. 1992. kada smo na izborima osvojili jedva prolaz u Sabor. Čvrsto sam vjerovao onda, kao što vjerujem i sada, da politika nije matematika, tek pragmatično prikupljanje glasova, naprotiv da ona i ne smije biti usmjerena samo tom cilju, iako je taj cilj važan.

Ivu Pukanića i mene, veže za novinare neobična situacija. Umjesto da smo mi oni koji izvještavaju, obojica smo postali hodajuće vijesti. Naravno, u mnogo čemu se razlikujemo, pa i u sitnici da se Puki šepiri u pratnji policijskog osiguranja, a ja se svaki put štrecnem kad osjetim murju u blizini.

Istina, prvi SDP-ovci na koje sam u subotu naletio bili su povezani s policijom, a susret s njima bio je ugodan. Najprije me srdačno pozdravio Ranko Ostojić, bivši ravnatelj policije, a potom za zdravlje pitao Šime Lučin, bivši policijski ministar. Dakako, nisam mogao mimoići ni Zinku Bardić, bivšu glasnogovornicu MUP-a koja me smjestila na novinarskom pultu uz samo oznaku imena i prezimena dok su drugi novinari sjedili na mjestima gdje su stajali natpisi njihovih redakcija.

Malo prije se logiram i dočeka me slijedeći video:

Ono što mi je upalo u oči je to da je video montiran, ako pogledate snimku, između trenutka kada je čovjek iz publike postavio pitanje i odgovora ima jedna minuta i četrdeset sekundi koje nedostaju. Strašno me zanima što se događalo u tih minutu i četrdeset. Uočite i da je embedanje videa bilo dozvoljeno pa potom zabranjeno.

Vrijeme je u zemljici Hrvatskoj izgleda stalo, tako da na pitanje koliko je sati nema točnog odgovora ili točnije ima onoliko odgovora koliko ljudi pitate,problem je što će svatko reći svoju istinu, dakle 4 milijuna i nešto stvarnosti. Privid demokracije ili nešto posve drugo? Ima vremena saznat ćemo već. Zadnja dva mjeseca bila su prilično burna i prepuna važnih, a ako citiramo državne dužnosnike, u daljnjem tekstu vladare, i povijesnih događaja, blago nama koji živimo u vremenu prepunom povjesnih zbivanja, imat ćemo što pričati unucima, da li hoćemo, ili ćemo šutjeti crveneći od srama, ako nam srama preostane?!?

Prvo, treba čestitati SDP-u na organiziranju prve debate ovog tipa u političkom životu Hrvatske. Sljedeći logičan korak bi bio ono što je dijelom najavio Zoran Milanović, a to je da svaki član stranke ima pravo glasa i da se na taj način vodstvo stranke bira potpuno demokratski, što bi utišalo napokon sve špekulacije tko je čiji čovjek i koje grupe koga podupiru. U tom smislu respekt SDP-u na ovom iskoraku, nadajmo se da će ih i ostale (kakti stranke bez komunističke hipoteke) slijediti i ukinuti farsične izbore s jednim kandidatom.

Slijede moji utisci o nastupu svakog od kandidata. Da ne okolišam previše - po meni pobjednik večerašnje debate je bez jače konkurencije - Zoran Milanović. Možda je nešto i naučio iz katastrofalnih komunikacijskih grešaka iz izborne kampanje, možda odlazak Zinke Bardić iz njegove blizine djeluje blagotvorno, ali večeras je bio uvjerljiv, jasan i s konkretnim porukama. Naravno, imao je i tipičnih momenata političarskog muljanja, najviše oko Osijeka, ali nećemo sad cjepidlačiti i tražiti kruha preko pogače. Vrlo dobar, Zorane, sjedni.

Na Pollitici je sve što ima veze sa SDP-om uvijek najčitanije štivo. U svjetlu unutarstranačke SDP-kampanje, prirodno je da se uglavnom piše o tome. Mene to posebno ne uzbuđuje, jer mislim da što god da se dogodilo u SDP-u, neće imati nikakvo sudbinsko značenje za Hrvatsku. No, najvjerojatnije se neće dogoditi nikakva velika promjena u odnosu na smjer kojim sad plovi SDP-ov brod.

Ali ovaj dnevnik se ne bavi unutarstranačkim izborima u SDP-u, već me je cijela ta aktualna situacija potaknula da napišem svoja iskustva s pojedinim članovima te stranke u nekim prošlim vremenima.

Zoran Milanović

Vidim da su se zahuktale strasti i to mi je drago.
Jednako tako se zahuktala i moja kampanja: danas obilazim Požegu, Slavonski brod i Osijek, sutra sam na prvomajskoj proslavi u Maksimiru a prekosutra u Koprivnici.
Vaša komentari poprilično odgovaraju mojoj viziji birača koji žele vidjeti snažniji SDP: zahtjevni, informirani, konkretni i visokih očekivanja.
Želio bih naglasiti da se ne bojim i ne želim bježati od teških pitanja i svakako ću se potruditi odgovoriti na njih. Kako sam sada na terenu trenutno sam usredotočen na razgovore sa stranačkim kolegama i predstavljanje svog programa i vizije socijaldemokracije koji za cilj imaju sljedeće postavke:

- Povratak stranke „malim ljudima“: SDP mora biti na usluzi građanima koji žele živjeti od svog rada, ne smije si dopustiti koketiranje s elitizmom već djelovati kao zaštitnik osnovnih nacionalnih interesa kao što su pravo na rad, zdravstvo, obrazovanje, dostojanstvenu starost i kvalitetno življenje.

Od velike Račanove nade do Sanaderove kopije naslove je kolumne Tomislava Klauškog koji prilično dobro analizira SDP i njegova lidera u proteklih godinu dana - čini mi se jako zanimljivim i prigodnim pa ga prenosim u cijelosti. Možda nije skroz u skladu s pravilima, ali mi se čini da se prava rasprava može započeti tek, kada se pročita tekst u cijelosti... Ispravite me ako sam krivo procijenio...

BI LI Ivica Račan doista bio zadovoljan da danas vidi svoju stranku? Godinu dana nakon njegove smrti u SDP-u se dogodilo mnogo toga, ali zato vrlo malo dobrog. A najmanje onoga čime se hvali Račanov nasljednik Zoran Milanović, ističući kako je SDP danas velika i jaka stranka "u kojoj svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje". Svatko, osim visokih stranačkih dužnosnika, simpatizera i nepoćudnih novinara.

„Izbore možeš izgubiti, ali obraz ne“, rekao je Ivica Račan. Upravo te riječi potaknule su me na kandidaturu. Dok sam u isto vrijeme prošle godine, gledao SDP pun poleta, pobjedničkog žara i s četvero ravnopravnih kandidata za čelno mjesto pobjedničke stranke na predstojećim izborima, danas gledam umrtvljen i bezličan SDP, s kojim se bahati premijer posprdno izruguje u svakoj prilici.

U stranci sam od devedesetih godina i imao sam prilike pratiti njen rast i transformaciju u modernu stranku s europskim predznakom, pa si uzimam za pravo reći da se SDP ne može ovako kockati svojim ugledom. Kao čovjek koji iza sebe ima uspješnu poslovnu i znanstvenu karijeru, svoje iskustvo i viziju stavljam na raspolaganje SDP-u kako bi stranka vratila povjerenje građana, motivirala birače, učvrstila stranačko zajedništvo, prevladala unutarstranačke sukobe, iskorijenila bahatost, te ponovno stvorila pobjednički duh i postala istinski lider oporbe od koje će vladajući strahovati, a ne joj se podsmjehivati...

Zvone nam je otišao. Ljut je čovjek što se nije ništa značajno dogodilo od Lotrščaka.

I nije se dogodilo. OK, imali smo BORNAu, ali to je bio samo jedan izboj potrebe za promjenom. No ono što stoji jeste da pollitika.com, nema viziju. Posljedica toga je da stara ekipa polako iz iste pozicije prežvakava sve teme, polako gubi interes i entuzijazam koji je kreirao jake stvari, a stara ekipa je po običaju okosnica novih događaja. Novi dolaze i uklapaju se u ovu mrežu, samo što je jezgra polako počela gubiti elan.

Iz moje perspektive, ja sam na pollitika.com-u godinu i pol dana. I počeo sam furati reciklažu. Prati SDP-ovce mi jednostavno više nije interesantno. Sve se zna. Spominjati HDZ koji je još veća sramota je suvišno. Satelite što se daju za dvije sinekure tek nema smisla spominjati.

Pričati o stvarima o kojima je sve rečeno jednostavno nije više interesantno. I upravo zato priča o viziji, nečemu što će dati pokret, gibanje pollitici. Da ne drvimo oko istog, već da krenemo u novo i nepoznato. Da se počnemo gibati dok nas nije pojela ova žabokrečina.

Dugo se nisam oglašavao, što zbog osobnih razloga, što zbog toga što sam htio dopustiti da se smire postizborne strasti i da vidimo što će se događati u Lijepoj Našoj sa VI saborskim sazivom. I zbog raznih mi je razloga danas nadošlo da se napokon pozabavim pitanjem koje me već neko vrijeme muči. KOME JE SVE I ZA ŠTO KRIV ZORAN MILANOVIĆ? Kada pišem kriv ne mislim na to je li se nagnuo na jednu ili drugu stranu, nego tko ga sve i zašto drži odgovornim. Kratko pojašnjenje. Da ne bi bilo nedoumica.

Oprostite, ali zna li itko Sinišu Svilana? Znam da je dugoročno, no trebali bi početi na vrijeme, sezona-dvije prolete za tren. Iskustvo sa okupljanjem "celebritiya" je već dokazano, gledanost je tu. Ionako znamo da su spremni na sve, rado će potpisati i ugovor o ropstvu ako će ih to dovesti na televiziju.

Moj glas njima je bio nada da će pobjeda omogućiti povratak Hrvatske na pravi smjer, onaj koji je (djelomično) započet koalicijskom vladom. Nažalost, da jei došlo do stvaranja koalicije oko SDP-a nakon zadnjih izbora, sumnjam da bi se nešto pretjerano vratilo na pravi smjer jer bi koalicijski partneri bili uteg. Doduše, možda bi Zoki postupao prema njima kao što drIvo postupa prema svojima, ali svejedno, uteg bi bio tu.

Štovise, mišljenja sam da je ovaj gubitak izbora i dobra stvar za SDP, za uhodavanje s novim šefom i novom strategijom vladanja, koja je očito drugačija od Račanove. A i zato što je ulazak u EU 2011. jako dobar SF :)

Kroz komentare na aktualnu situaciju u SDPu provlači se teza da je svejedno koja su tri slova (HDZ/SDP), sve je parola i demagogija. Ne bih se mogao složiti s tom tvrdnjom, barem ako gledam trenutno stanje...

Naslov je teksta Tomislava Klauškog na index.hr koji jako dobro ilustrira zadnje promjene u SDP-u, ali i drugim strankama u Hrvatskoj koje me sve češće navode da konstatiram "U Hrvatskoj više ne postoji oporba", samo Sanader i brojni patuljci i loši klonovi. Klonovi koji nemaju svoju viziju što i kako, nego samo kopiraju s velikim vremenskim odmakom i uvijek su zato u oporbi. Isti Milanović koji je na početku svojeg presjednikovanja govorio da se stranka ne vodi kao firma, sad je vodi još tvrđe od samog Sanadera - čak se je i okružio još bezličnijim tipovima čija je jedina funkcija da mu svako jutro govore kako je najljepši i najpametniji na svijetu.