... niti od Zorana Milanovića niti Vlade kojoj je on na čelu!
Na kraju prve godine vladavine Kukuriku koalicije premijer Zoran Milanović, svjestan valjda svih „uspjeha“ Vlade kojoj je na čelu, nam poručuje da oni nisu nikoga ni iznevjeril ni prevarili jer oni jednostavno nikom ništa i nisu obećali.
I nisu, ako izuzmemo najave promjena pola godine uoči izbora, a ja sam i opisao kakve bi te „promjene“ mogle biti:
http://pollitika.com/sdp-ce-promijeniti-sve-tako
pa sam uputio i poziv biračima da izađu na izbore i glasaju za promjene:
http://pollitika.com/izadimo-na-izbore-i-glasajmo-za-quotpromjenequot
O da najavljivali su i provedbu „bolnih rezova“ radi realizacije proračuna za 2012.:
http://pollitika.com/quotbolni-rezoviquot
ali i to da nema straha jer oni znaju kako će sve promjene provesti:
http://pollitika.com/oni-quotznaju-kakoquot-provesti-quotpromjenequot
Zanimljivo je da je čak i kad je bilo vidljivo da se Vlada bavi isključivo sama sobom uspjela zadržti podršku biračkog tijela, koje je očekivalo nekakav pomak na bolje:
http://pollitika.com/lepe-nam-je-dobre-nam-je-zemlja-ide-u-dobrom-pravcu
I tako kako je vrijeme odmicalo Milanovićeva Vlada sve je više počela nalikovati svojevrsnom Uredu za gubljenje vremena:
http://pollitika.com/ured-za-gubljenje-vremena
da bismo na kraju shvatili da tu Vladu čine gadovi od kojih nemamo što dobro očekivati:
http://pollitika.com/lazljivi-nesposobni-ignorantski-bescutni-i-potpuno-...
Zorana Milanovića sam već pri njegovoj pojavi na hrvatskom političkom nebu percipirao kao opsjenara, pozera i manipulatora inauguriranog/podvaljenog SDP-u od strane Ive Sanadera, koji je i sam u Milanoviću prepoznao „potencijal“ od kojega ne treba strahovati kao od moguće političke konkurencije.
Što je to što je u njemu prepoznao Ivica Račan već žestoko načet teškom bolešću, a što vrh SDP-a, kojega je Račan, veliki mag samoodržanja, vješto očistio od svih svojih oponenata, mogao bih samo špekulirati?
Danas ispada da je u vrhu SDP-a sve „vrijednosti“ Zorana Milanovića kao čovjeka i političara na vrijeme prepoznala tek Željka Antunović, koje se on onda vještim manipulacijama elegantno riješio, kao moguće konkurencije u vrhu stranke. Danas je ona, iako formalno u vrhu stranke, potpuno marginlizirana, pasivizirana i pacificirana, rjčjku, onemogućena.
Nije da baš nikad u SDP-u ponešto i ne „zaiskri“, kao što je recimo bio slučaj Z. Komadine, nakon što je kako mi se čini prepoznao svu „šupljinu“ i bezidejnost Vlade Zorana Milanovića, ali koji je ipak na kraju vraćen na „pravi put“, privremeno ili zauvijek ostaje tek za vidjeti.
Zoran Milanović je nastavio Račanovo djelo skidanja ideološke prepoznatljivosti SDP-a kao stranke koja je u javnosti, više radi „laveža“ profašističke desnice, nego radi toga što bi to ona zaista bila, percipirana kao stranka ljevice ili lijevog centra, kako su si to oni sami tepali.
Koliko je Milanović u tome uspio pokazuje to da je danas SDP stranka bez svakog ideološkog predznaka, koju možemo pozicionirati kao stranku desnog centra, teško razlučivu od HDZ-a.
Može li danas itko reći na čijem se učenju zasniva političko djelovnje SDP-a?
Od koga je to SDP išta baštinio odričući se svoje komunističke prošlosti?
Što od lijeve političke misli zastupa Ivo Josipović, a što Zoran Milanović, kao najistaknutiji produkti SDP-a, ako se ne odriču političkog naslijeđa Franje Tuđmana, koje je kao „političare od formata“, uz mnoge druge, iznjedrilo i njih dvojicu, ideološki potpuno bezbojnih karijerista?
Oni su kao „uvjereni antifašisti“ otišli na Bleiburško polje na miropoklonenije ustaškim rezidiumima, valjda samo kao izraz nastavka Tuđmanove politike Luburićevog plana pomirbe sinova ustaša i partizana, fašista i antifašista, dajući fašizmu prostor za djelovanje u nekom od svojih pojavnih oblika nevažno jel' kroz bešćutnost i aroganciju vlasti ili kroz ljigavi paternalizam Crkve.
U tom smjeru idu i sve ove najave boljeg života Hrvata poslije ulaska u EU, koje su po svojem značaju i utemeljenosti ravne jedino boljem „životu vječnom“ koji nudi Crkva.
Svjedoci smo da se u Hrvatskoj ništa ne može, bar ništa u smislu poboljšanja života građana, poboljšanju društvene klime, zaustavljanja rapidnog osiromašenja velikog broja građana, ništa u smislu oživljavanja gospodarskih aktivnosti, ništa u smislu prolaska Hrvatske kroz stanovitu katarzu ispravno vrednujući događanja u nedavnoj prošlosti, a onda i ulogu Franje Tuđmana te njegove zasluge za to da se Hrvatsku danas, radi korupcije koja je zahvatila sve segmente društva i postala stil ne samo vladavine nego i života, radi nakardnog sustava vrijednosti i posvemašnjeg nerada pravosuđa, percipira kao „muljevito dno Evrope“.
Ne, Milanovićva Vlada napast će sve slojeve društva, optužujući ih za nerazumijevanje stanja u kojem se Hrvatska nalazi, „kresat“ će im plaće i druga prava, izazivat će enormnu inflaciju putem poskupljenja svega živog, od usluga javnih poduzeća, preko prehrambenih artikala do svih drugih roba na tržištu, čuvajući se da ni slučajno ne dotakne četiri parazitska soja koji doslovno proždiru Hrvatsku; one koji su „jamili“ u procesu privatizacije, hrvatske branitelje, Crkvu u Hrvata i sav onaj šljam koji, bez ikakvih prava na to, „pobire“ mirovine, socijalnu pomoć ili ostvaruje neku drugu nepripadnu korist.
Primjena je to one biblijske po Mateju „ ... a od onoga tko nema uzet će se i ono što ima“.
Pa dobro, mnogi će se zapitati koji je to spiritus movens koji pogoni Milanovića?
Po mom mišljenju isti onaj koji pogoni sve karijeriste, dočepati se nekakve prestižne dobro plaćene i ne prezahtjevne pozicije, primjerice poslanika u Skupštini VE, možda čak predsjedavajućeg nekog od skupštinskih odbora.
Osim ako u međuvremenu ne postane preneoprezan pa se poput Ive Sanadera nenadano „sjeti“ podnijeti ostavku.
Ako se u ičemu predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović trudi, onda je to uporno pokazivanje neznanja i nesposobnosti za dužnost koju kao nositelj izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj obnaša. Otprilike godinu dana prije nego što je SDP na čelu Kukuriku koalicije pobijedio na saborskim izborima i dobio mandat za sastav nove Vlade, Zoran Milanović je na sastanku sa stranim veleposlanicima u Hrvatskoj izjavio da o ekonomiji ne zna ništa i da to nije bitno.
Ta je izjava trebala konsternirati ne samo javnost, nego i samo članstvo u SDP-u koje se pak, a to je potvrđeno na posljednjim stranačkim izborima u toj stranci, odnosi prema svojem predsjedniku kao što se u Sjevernoj Koreji odnose prema Dragom vođi. Štoviše SDP pod Zoranom Milanovićem sve više počinje ličiti na HDZ pod Ivom Sanaderom, jer u stranci jednostavno ne postoji stranačka demokracija. Članstvo SDP-a ponaša se kao ovce, a sam Zoran Milanović pobrinuo se da još u začetku eliminira neposlušne kritičare, pa su tako iz stranke marginalizirani Željka Antunović, Mato Arlović, Antun Vujić i drugi neistomišljenici. Neki su čak morali napustiti ministarska mjesta, bez obzira na okolnosti, poput Zlatka Komadine i Mirele Holy.
Podnositelj:
Mislav Šutalo, dipl.inž. elektrotehnike
10000 Zagreb
Prije nekoliko dana sasvim slučajno sam na HTV-u gledao sučeljavanje poznatog hrvatskog razvojnika g. Tomislava Horvatinčića (HOTO Grupa) i župana Primorsko-goranske županije g. Zlatka Komadine u vezi predloženog turističkog mega-projekta na otoku Krku, na području izmedju grada Krka i uvale Valbiske.
Otkako su završeni predsjednički izbori, događanja u SDPu su ponovno preusmjerena na brzi kolosjek – događaji se redaju jedan za drugim, a samim tim i medijski natpisi. Odlazak Bandića iz stranke sam je po sebi događaj velike magnitude. Radi se o osobi koja je u velikoj mjeri odredila stranačku strukturu i djelovanje u gradu Zagrebu. Kada se tome dodaju unutarstranački izbori, koji su predsjedničkim izborima privremeno stavljeni na led, situacija postaje lako zapaljiva – ili se barem takvom prikazuje u javnosti. Nisam pristalica raznih teorija zavjere, niti smatram da su uvijek novinari za nešto krivi, no uvijek treba imati na umu da je interes medija senzacija. Tako da medijske prikaze uvijek treba uzeti sa zrnom soli.
Dakle, što se događa u SDPu?
Bandić je objavio kandidaturu za predsjednika Hrvatske.
I istog sam trena dobio poriv za pisanje. Htio sam pisati o tome kako nakon dugogodišnjeg jahanja na jeftinim kreditima, okreće leđa Gradu, baš kao što je i Sanader okrenuo leđa državi. Ali neću. Htio sam pisati o klijentelističkoj mreži na čije je podmazivanje trošio gradske novce. Ali neću. Htio sam pisati kako je Bandća već odavno trebalo izbaciti iz stranke, a ne čekati da se izbaci sam, čineći pritom maksimum štete. Ali neću. Htio sam pisati kako riječi da je „Bandić najbolji kandidat za zagrebačkog gradonačelnika“ sada sigurno ostavljaju jako gorak okus u ustima. Ali neću. Htio sam pisati kako kandidiranjem na predsjedničkim izborima, Bandić pljuje u lice svim onim biračima koji su mu prije samo šest mjeseci povjerili da vodi grad slijedeće četiri godine. Ali neću. Htio sam pisati kako je ovom samo-kandidaturom Bandić pljunuo i u lice svih članova SDPa koji su nedavno odlučivali o stranačkom predsjedničkom kandidatu, poručujući im kako njemu to glasanje članstva ne predstavlja ništa. Ali neću. Htio sam pisati kako Bandić nije „jedan od nas“ kakvim se predstavlja, jer „svi mi“ ne živimo u penthouse stanovima od 250 kvadrata „zarađenih“ u deset godina gradonačelnikovanja. Ali neću. Htio sam pisati kako „raditi ću kao konj“ ne predstavlja program. Ali neću.
Neću, zato jer Bandić, svojim likom i djelom, jednostavno ne zaslužuje toliku pažnju.
Slušam jutros rano reprizu sinoćnjeg Otvorenog (na HRT+). Tema je restrukturiranje brodogradilišta: Sudjeluju moj "idol" Polančec, te primorsko-goranski župan Komadina i sindikalni čelnik Matijašević. Priče je uvijek isto prepoznatljivo: Damir bi popuzanski odmah pred EU moćnicima skidao gaće, Ozren bi od radnih mjesta spašavao što se spasiti dade, a Zlatko upozorava da trčanje u bezuvjetnu privatizaciju radi 20.000 subvencioniranih radnih mjesta u brodogradilištima, znače dodatno uništavanje još 40.000 drugih (iz čijih se poreznih davanja ta grana i subvencionirala), a to predstavlja egzistencijalno ugrožavanje više 150.000 ljudi (radnika i njihovih obitelji).
Sve se to tako "mirnodopski" odvijalo dok u jednom trenutku Damir nije prigovorio Zlatku kako je "je o svemu tome lako govoriti onima koji ne sudjeluju u pregovorima" – što je za mene značilo "prosvjetljenje" radi mnogih stvari, bila je to jedna jako važna, slikovita i znakovita primjedba koja je moja razmišljanja odvela u nepredvidljivom ali interesantnom smjeru:
Na današnjoj Konvenciji predstavili smo naše politike, govorili o vrijednostima na kojima smo ih utemeljili i upoznali ljude koji u njih vjeruju. Predsjednik Zoran Milanović i kandidat za premijera Ljubo Jurčić predstavili su SDP-ov tim: Željka Antunović, Milanka Opačić, Zlatko Komadina, Tonino Picula, Igor Dragovan, Milan Bandić, Željko Jovanović, Antun Vujić, Biljana Borzan, Ivo Josipović, Branko Grčić, Rajko Ostojić, Marija Lugarić, Neven Mimica, Marina Lovrić, Darko Parić, Ante Kotromanović, Gvozden Flego, Zvonimir Mršić, Damir Rimac, Slavko Linić, Ranko Ostojić.
Prerana smrt Ivice Račana opravdano je usmjerila pažnju javnosti, poglavito medijske, na njegov politički i životni put, a mnogi domaći i strani uglednici su izrekli svoje mišljenje o njemu kao političaru i čovjeku. Pridružujem se onima koji ga smatraju jednom od dvije ili tri ključne osobe u vremenu nastanka moderne Hrvatske države, a složio bih se i s Nevenom Mimicom koji ga je nazvao ocem hrvatske demokracije. Posljednji ispraćaj Ivice Račana je bio u skladu s njegovom željom, miran, tih, dostojanstven i nadasve skroman. A život mora ići dalje. Moramo se vratiti svojim poslovima i svakodnevnim brigama. Ivice Račana ćemo se prisjećati, netko više a netko manje.
Kako je posljednjih dana aktualizirana mogućnost da Željka Antunović, nakon preuzimanja SDP-a, bude i SDP-ov kandidat za premijera evo par redaka na tu temu.
Kampanja Željke Antunović za premijera biti će financijski osigurana. Vjerujem da su i Sanader i Čačić biti voljni dati nesto love za takvu kampanju jer im to obojici povećava šanse za mjesto premijera. Možda čak i Ratko Maček bude malo volontirao kada se Željka bude trebala obračunati sa političkim protivnicima unutar SDP-a.
Jedini kandidati SDP-a koje ja vidim sposobnima da ukradu neke glasove Sanaderu i Čačiću su:
